Moram priznat da se nejasno sjećam tih dana oko svoga trećeg rođendana, ali budući da je ova štorija mali milijun puta ispričana na obiteljskim okupljanjima, nemam razloga sumnjat u njezinu autentičnost. Ključni svjedoci su falabogu još uvik živi i koliko-toliko pri zdravoj pameti pa eto...

Uglavnom, kad čovika ubode muha ce-ce, dobije bolest spavanja. To je fakat. Nitko pouzdano ne zna koja je vrsta muhe mene tada ubola, ali sam kao trogodišnjak patio od bolesti ne-spavanja. Danima nisam mogao spavat, noćima pogotovo. Klocala bi mi glava od umora ko u tića goluždravca, ali čim bi me položili u krevetić, počeo bih vikat - "ugrist će me beka, ugrist će me beka!"
Koja li je to đavlija beka šta noću dolazi u dječje krevetiće - nikome nije bilo jasno. Moji su sve to ispočetka stoički podnosili, ali kako su odmicale besane noći, postajali su sve luđi. Moja mater, tada s drobom do zuba (sestra je već onda bila nestrpljiva, a još se nije ni rodila) iznervirana mojim grintanjem, urlanjem i zazivanjem fatalnih beka sedmi je dan legla na mene svom svojom ( i sestrinom) težinom i primjenila krajnje pedagoške metode - prisilu. Sva srića da joj odgojna palica nije bila u blizini. I dok je ona mene tako pritiskala, ja sam, sav onako izmučen, slomljen i nikakav, uspio skupit toliku snagu da sam je doslovce odbacio od sebe!?

Spavat, dakako, ni dalje nisam mogao... Ma lako za mene, nisu spavat mogli ni ćaća, ni mater, ni dida, ni barbe ni tete ni cilo susidstvo od Buličićeve do Evine kale. Proglašena je opća opasnost - s malim Veršićem nešto nije u redu. Bidan, a parija je tako pametan...
Ovo dite triba vodit kod popa, i to pravoslavnoga - savjetovala je stara Grozde, čiovska žena-vrač.



Kako moji u to vrime nisu poznavali niti jednog pravoslavnog popa, odveli su me u likara, iskusnoga doktora Božina. Pričaju mi da me doktor brižno pozvao u svoju ordinaciju, da je samo malo popričao sa mnom i nakon par minuta rekao - sad ćeš ti lipo poć doma, leć ćeš u svoj krevetić i zaspat...
I kako je doktor Božin reka - tako se i dogodilo, zaspa sam ka cok!
Ćaća i mater nisu mogli doć k sebi, smista su otrčali do likara-čudotvorca i pitali šta je bilo.
Ništa posebno, reka je, malome je za vrijeme sna upala noga između krevetića i zida, vjerojatno ga je samo uhvatio grč, ali on je onako u mraku i polusnu, sav uspaničen pomislio da ga je ugrizla neka strašna beštija. Oliti beka...

I dugo me nisu progonile beke sve do prije nekoliko dana. Međutim, ovo nisu bile kućne beke nego morske. Dok sam bezbrižno plutao na površini mora raširen ko zvijezda petokraka, omamljen od lipanjskog sunca i mirisa joda u položaju Vitruvijevog čovjeka razmišljao o smislu svega postojećeg, opake su mi se beke zavukle u slušne kanale.



Mas pater! Voda ušla u uši. Pardon, more ušlo u uši. Mislio sam da će proć. Skakutao sam čas na jednoj čas na drugoj nozi. Neki su me prolaznici čudno gledali. Slijedećeg jutra probudio sam se totalno lud.

I gluh. Ništa pod milim Bogom nisam čuo. Što je najgore, trebao sam se vratiti na posao. Već prvog dana imao sam tri važna sastanka. Kurca nisam razumio o čemu oni pričaju. Samo mi je more zujalo u ušima, a kad bih hodao činilo bi u njima šljap-šljap. Potrošio sam sto šezdeset i tri paketa štapića za uši. Nikakve pomoći. Pokušao sam nazvat doktoricu i dogovoriti pregled - glupača mi se nikako nije htjela javljat! Oba mobitela, na koja me inače netko nazove jednom u tri mjeseca, ovih su dana neprestance zvrndala. S kime sam sve razgovarao - blage veze nemam.
Štoviše, jedna dražesna djevojka me izvela na večeru. Bila je to predivna večer, obasjana mjesecom i zvijezdama, ona lijepa, prpošna i razgovorljiva, a ja brate gluv ka haubica od 122 mm. Sutradan mi je poslala mail, slutio sam blagu zaprepaštenost u njezinim rečenicama, srušio sam joj sve iluzije, shvatila je da je taj super turbo cool bloger o kojem je toliko sanjarila zapravo jedno vrlo blentavo stvorenje koje se samo blesavo smiješi i kima glavom.

Ipak, nije sve bilo tako crno. Ili bijelo. Zapravo, koje je boje gluhoća? Uglavnom, vespica mi je radila ko vezni red Barcelone, Puntić jurcao kaštelanskom cestom lako i bešumno, avioni ispred mog balkona uopće nisu imali uključene mlazne motore, već su na Resnik slijetali poput jedrilica, bez buke i šušura, svijet je izgledao kao prekrasno mjesto za život.

Jutros me na ulici srela doktorica. Ona glupača koja mi se nikako nije htjela javit na telefon. Kako sam već počeo prepoznavati govor usana, shvatio sam da je jako ljuta na mene, nemam pojma zbog čega. Zgrabila me za ruku i smjesta odvukla u svoju ambulantu. Tamo ni je zabila neke trube u uši i svašta mi kroz njih naprskala.
Pokazala mi je neku metalnu teču i rekla - gledaj!
Kad tamo - puna teča beka. Strašno ih je bilo vidjeti. Zapravo, nisam posve siguram jesu li to bile prave beke ili samo njihove ličinke, ali svejedno...

Sva sreća što ovaj blog ne čitaju stranci. Da znaju što ih ovdje čeka, nikad ne bi došli u Dalmaciju. Ovo je opasno mjesto za život!