Pratim svakodnevno ovaj novi show na TV, mislim da se zove "Do posljednjeg zbora" ili tako nekako i jednom rječju - oduševljen sam ko Hajdaš Dončić kad sretne Renatu Končić.

Uglavnom, svakog dana u pet do šest i u reprizi u dvadeset : četrdeset i nešto, sjednem pred mali pljosnati ekran i željno očekujem nastupe vrhunskih europskih zborova. Što je najljepše od svega, repertoar je unaprijed poznat - jedanaestoročlane vokalne skupine sastavljene od najodličnijih grla dičnih mužjaka uvijek izvode jednu te istu pjesmu - himnu državne zajebnice s kojom imaju potpisan ugovor o međusobnom suzdržavanju.

Možda na prvi posluh zvuči dosadno, pače nelogično da vrhunski uvježbani sastavi izvode tek jednu pjesmu, ali u svakoj izvedbi sadržano je toliko finih nijansi da slobodno možemo kazati kako je svečanost glazbe svakog puta jedinstvena i neponovljiva.
Vokalni undekaneti ni u kom slučaju nisu prepušteni sami sebi. Zajedno s njima pjevaju čitavi stručni stožeri, fizioterapeuti, maseri, mesari i frizeri. Značajan je doprinos i tisuća bek vokala koji se navodno spontano okupljaju na tribinama arena i zatim složno i razdragano šire ruke dok im kapljice znoja izdajnički izbijaju po čelu. Neki zlobnici će uvijek spominjati maštil ispijene pivuše po grlu pozadinaca, no, danas svatko zna da bez dobrog lokala nema pravog bek vokala.

Zborovi velikih europskih nacija sa zapada kontinenta uvijek zvuče odlučno i postojano ko drobilica Mate Vukorepe. Fascinantno je primjerice slušati Francuze kad onako preplanuli od sunca Alžira sve do atola otočja Tuamotu zaskriče - Allons enfants de la Patrie,
Le jour de gloire est arrivé !

Za razliku od Francuza koji udaraju u talambase i potiču na borbu do zadnje kapi konjaka, Englezi su uvijek onako sjevernjački oprezni, kao da svi odreda rade u osiguravajućim društvima i sličnim financijskim ustanovama. Bože čuvaj Kraljicu, Čarlsa i Kamilu, a za ostale ćemo lako.

Nijemci. Uh, što reći o Nijemcima. Kad onako gordi, uzdignutih čela, izbrijani i podšišani zagrme Deutschland, Deutschland über alles,
Über alles in der Welt, da vidim tog junaka kome se neće stvrdnuti bubrežni kamenac. Možda njemački jezik zaista nije uhu najugodniji za spontano pjevanje ispod balature, ali sjećanje na Hildergard iz Vatersttetena zasigurno jest. Ugodno nadasve.

Vazdaraspjevani Talijani uvijek uhvate pravu intonaciju čak i bez melodike. S obzirom na poslovično savršen stajling, kurdile oko glave i u prosjeku sedamdeset i tri dekagrama gela po kosi pjevača, njihove izvedbe redovito ostavljaju stručni ocjenjivački sud bez graha.

Istočnoeuropski zborovi posljednjih su godina rapidno napredovali. Od nekadašnjih patetičnih izvedbi, falših terci i cotavih koreografija do snažnih, muževnih izvedbi kakvih se ne bi postidio ni Boljšoj teatar.

Možda sam previše kritičan prema nastupima našeg zbora, ali ne treba bježati od istine - uz vrhunskog dirigenta i solidne pjevače, terore pogotovo, uvijek imamo problema s bek vokalima. Brate mili, trebalo bi zagrabit u pričuvu državnog proračuna i nabavit jedan veliki metronom neka im neprestance pred nosom zuji amo-tamo. Prvu strofu još nekako održe pravilan ritam, ali čim počne ono "mila kano si nam ravna" razlete se ko getriba od Warburga. Što je najgore, naši baritoni i basovi često ostaju zbunjeni i pokisli, nastojeći popuniti rupe u akordima, notama koje uopće ne postoje.

Jedino mi nije posve jasan sustav glasovanja na ovom natjecanju. Nakon sjajnih izvedbi obaju zborova, kad bi po svim normalnim pravilima pjevači trebali dostojanstveno napustiti pozornicu, oni se posve bespotrebno rastrče po travnjaku, žustro naganjajući nekakav smiješni okrugli predmet. I to ludovanje traje li ga traje, gotovo po dva sata, a dostojanstveni pjevači s početka priče totalno se preobraze, i to dakako na gore, pljuju, psuju, znoje se, a božesačuvaj...
Pa mora doć su'svita kad su svi poludili...