Ajde više, šta si se zagleda u tu karampanu, ol ćeš je nosit doma? - zavapio je Ljubo, samohrani automehaničar i vikend-podvornik, već pomalo neurozan od bezuspješne potrage za Ledovim kornetom od šumskog voća dok sam u teško lipanjsko jutro obojeno južinom nijanse dobojsko sive, zastajkivao svakih nekoliko koraka na rivi u Krilu Jesenicama. Htio sam ga u prvi mah poslati u tri Studenca na potezu od Krila do Sumpetra, a onda sam se ipak pribrao i zamolio za još samo trenutak strpljenja.





Flota plovećih autobusa triple-deckera razmilila se jadranskim uvalama, a na vezu u portu ovih su dana možda zaista ostale samo ramine i karampane od brodova, ali to ne znači da su čak i tako tuseraste izgubile svoj iskonski šarm. Štoviše, u odnosu na ove prvospomenute, neizmjerno su mi draže. Dok ruzina iz sidrenog oka priča svoju priču, a ožiljci na oplati podsjećaju na davne fortunale, sjetio sam se Franje i Nerea, svojih učitelja koji su me uputili u tajne brodskih oblina.





Nereo je bio fin, uglađen i odmjeren gospodin, koji istina nije bio na "ti" s mišem i tipkovnicom kao sa savitljivim letvicama i brodskim krivuljarima, ali je svakoj krivulji znao ime, prezime i nadimak. S druge strane, Franjo je bio bučan, srdačan i teatralan. Nakon svakog uspješno izvedenog rebra slijedila je zdravica uz bićerine s orahovicom, travaricom ili bilo kojom tekućinom s visokim postotkom etanola, a kad bi nam se vodena linija virtualne dvjestometarske grdosije savršeno poklopila i na krmi i provi, obavezno bi uslijedila poezija, osobita ruska. Ah, da samo znate kako se dobro slažu Jesenjin i pramčani bulb, Majakovski i ljuljna kobilica, a o Bloku i osovinskom vodu da i ne govorim. Naposljetku, nakon dana i dana teškog rada, dobili bi otprilike ovakvu sliku.



Vjerovali ili ne, na njoj sve piše, ona je osobna iskaznica broda koji će slijedećih nekoliko desetljeća biti dom mornarima, časnicima i kapetanima.
I zapravo, ugodan je to osjećaj, čak s nekom primjesom blagosti i plemenitosti kad postaneš svjestan da stvaraš nešto živo, nešto posebno i neponovljivo i da će zajedno s tim brodovima možda, na neki uvrnuti način, zaploviti i dio tebe, dio tvog duha. Ako ništa drugo, neka ostane zapisano za neke slijedeće živote.
A onda me u nekom trenutku obuzme sjeta predosjećajući da možda nikad više neću "ratovati" s tim krivuljama koje je nemoguće opisati matematičkim formulama, s morem sljubljenim linijama tako finim i nijansiranim jedino tvojim unutarnjim osjećajem za ljepotu. Sva mudrost koju ćeš pokupiti od svojih učitelja stat će u samo jednu rečenicu - Ako je nešto lijepo, onda je to i dobro.







Koliko god današnji brodovi nalikovali na one svemirske, opremljeni svim mogućim čudima tehnike, bez ljudskog dodira ostat će tek šuplje kante.
I ona famozna Costa Concordia imala je sve tehnološke perverzije, radare, satelite i milijune senzora za ovo i ono pa se opet nasukala ko balavica na kamiku od Bembine vale.







A opet, ni brod nije brod kad čovik na njemu ne ćuti more. Hvali mi se nekidan jedan prijatelj, uložio je i didovinu i babovinu u luksuznu jahtu od trideset i dva metra i kaže da su mu sve kabine na brodu klimatizirane.
Ostao sam iskreno ganut njegovim uspjehom i gotovo na rubu suza zamišljajući sretne turiste koji će ploviti Jadranom u ugodno klimatiziranim kabinama. Božesačuvaj da osjete reful jutarnjeg burina ili popodnevnog maeštrala na svom licu ili u da u nekoj plavoj dalmatinskoj noći dok se nad luku spuštaju zvuci tehno-komerc benda s terase hotela "Belvedere", osjete izdajnički vonj fonje iz nekog ispusta koji nije ušao u EKO sustav.