četvrtak, 30.09.2010.

~Pošto kilo knjige?
~



Kad god me neka draga, a ponekad čak i poludraga osoba pozove na rođendan ili na veselicu slične forme i sadržaja, za poklon najčešće odaberem neku knjigu.
Naravno, pri tome uopće ne vodim računa o afinitetima i ukusima samog slavljenika nego obično po policama knjižara tražim neki naslov koji se meni sviđa. Tako je u stvari najbolje, poklonjenoj knjizi se ne gleda u zube, pogotovo kad nakon odmotavanja fjoka i sjajnog celofana usllijedi spontani izraz oduševljenja pa ne čekajući ni časka uljudno zamoliš svog sretnog poklonika da ti obavezno posudi knjigu čim je pročita. Onda ga recimo već za misec dana (misec dana je realni rok) zaskočiš pitanjem - kako ti se sviđa ona knjiga? Ako nešto nevješto promuca u stilu - paaaaa dobra je, znači da svo to vrime nije ni korice otvorija. Onda mu uzvratiš s kontramjerom. Posudiš tu istu knjigu od njega i kasnije mu je ka ono zaboraviš vratit.



Ljudi općenito nerado vraćaju knjige.
Ne znam zašto je to tako.
Gledam na svojim policama masu knjiga za kojih nemam pojma čije su. Isto tako, imam čitavu biblioteku rasutu po vascijeloj Splitsko-dalmatinskoj županiji, čak i šire!
Zanimljivo, ne radi se o tome da baš ono iz dišpeta nekome ne želiš vratit knjigu nego jednostavno - zaboraviš, a vrlo je moguće da se posuđena knjiga s vrimenom tako lipo stopi sa tvojm regalom u primaćoj da zajedno predstavljaju skroz skladnu cijelinu. Ako se nakon nekog vrimena čak i sitiš od koga si posudija Zločin i kaznu, opet ti bude nekako neugodno vratit jer nakon tolikih godina ispadneš skroz nepristojan i bezobrazan. Zato se najbolje i dalje pravit lud, to uvik pomaže.



Međutim, sinoć sam u Bezvezzeti, isprid onog Špara, vidija oglasnu ploču koja me duboko uznemirila, čak i stubokom poljuljala moje stavove kako je knijga najvrijedniji poklon.
Naime, na ploči se kočoperilo, kredom ispisano- KILO KNJIGE - 98.99 kn!?
Nakon početnog šoka, primjetija sam pored inkriminiranog natpisa nemušto aranžiran stol s nabacanim knjigama počevši od dječjih slikovnica preko pileće literature do međimurske kuharice i luksuzno opremljenog atlasa Australije i Oceanije.
Lipo, nema šta, knjiga je kod nas doživjela povijesnu transformaciju i dogurala do statusa telećih koljenica i svinjskih polovica!

Dobar dan, dobar dan, priređujem književnu večeru za otprilike deset ljudi. Molim vas, dajte mi kilo i po beletristike, sedamdeset deka poezije, a vidiš, mogli bi kombinirat i pola kile krimića...
Uzmite gospođo ovaj komad filozofije, nećete falit, virujte mi...
A koliko tu ima?
Ček ček da vidim - baci filozofiju na vagu - ravno tri kila i deset deka!
Uf to mi je puno, možda rađe da uzmem ovaj komad financijskog preporoda...



Uostalom, nisu ni tako davna bila vremena kad su brkati trgovački putnici u pezejcima znali krstarit po školama i poduzećima nudeći stotine naslova, od Dalmatinske kuharice Dike Marjanović-Radice do sabranih djela Nikolaja Tolstoja (13 knjiga - 60 centimetara širine, točna mjera za vaš regal) i to po izuzetno povoljnim uvjetima, preko sindikalnih kredita.

Ipak, glavne zvijezde tih putujućih aranžmana, zasigurno su bile enciklopedije, pogotovo ona opća, kafenksto-crvenkasta, koju se moralo imat pod obavezno, a onda još kako je ko moga, kupija bi tehničku, pomorsku, zdravstvenu, a zgodan je bija i Leksikon.
Enciklopedije su u to vrime bile znak društvenog statusa, znak ugleda familije. Meni se ka ditetu činilo da su u tim debelim knjigama sadržana sva znanja ovoga svita. A-Ćus je bila famozna, D-Helio još bolja, P-Sjo ne moram ni spominjat, a kamo li Ska-Žv!
Istina, nešto kasnije sam shvatija da te mudre knjižurine mogu imat i praktičnu namjenu, recimo kad ti se raspadne Šavrićeva postelja sazdana od vrlo kvalitetne iverice, onda bi livu stranu postelje prdržavala tehnička, a desnu pomorska enciklopedija.

Pa onda, kad sagledaš ovaj problem sa svih strana hm, možda cijena od 98,99 za kilogram svježih knjiga čak i nije tako loša...



P.S: Sorry čitateljstvo, fotke su naravno - off topic, ali i tako ne znam di ću s njima...
A za potakljat postelju su mi pretanke belj






utorak, 28.09.2010.

~Murterski mirakul
~


Kad si sa ženom koju voliš, izgubiš pojam o vrimenu.
Ništa ti nije važno, ni di je početak, ni di je kraj.
Važno je samo da je svaki put isti ka i prvi.
To se navodno zove - ljubav.
A vrime? Vrime je i tako beskonačan pojam.
Sekunde, sati, dani, kakve su to uopće kategorije, mini-mikro-piko, samo mrvice, samo pinkice od vječnosti koja nas okružuje i u koju smo uronjeni ka u duboko modro more.

Slično je i s ljubavima drugačije vrste.
Poželiš se vratit i sve ponovit još jednom iako sve već unaprid znaš.
Znaš šta te čeka i kako će bit i zašto će baš tako bit.
Znaš da će bit lipo.

Lani sam u Murteru, na Murteru, pod Latinskim idrom, osta PAF!
Pajolan.
Ankoran..
Fijumban...

I tija sam još jednom sve to doživit.

Dva-tri dana ranije, javija sam svim zainteresiranima oće li sa mnom.
Grubo će vrime - stizali su odgovori.
Neće, bit će lipo - nisam im tija dat gušta.

I bilo je grubo vrime.
U subotu.
I bilo je grubo vrime.
U nedilju.

Ali opet nisam tija dat gušta - bit će lipo!
Virujte mi, bit će lipo!



Krenuli smo iz Trogira a kiša je pljuštala sve u šešnajšt. Ma sve će bit dobro, ispadat će se, svaka je stala, stat će i ova...
Malom cestom priko zagore, kroz Prapatnicu, Ljubitovicu, Boraju, čak se bila i malo potajala, umirila, a-ha, a šta sam vam ja reka!?
Pet minuti posli, kroz Vrpolje i Šibenik opet je opalija limbac samo takav.
Ma nema straja - razvedrit će se!
Kad će se razvedrit?
Sad će...

Iznad mosta priko Krke zasvitlija je komadić vedroga neba.
U Tisnome je prvi reful friškoga vitra potira oblake ikvraguc ća!
Kraj Jezera je zasjalo sunce!
U Murter smo donili lito!



Ajmo Frane, ajmo Duje, šekaj more, armižaj brode, veži konope, evo vitra, idrit će se, slavit će se!!!





Svaka čast svim jedrilicama ovega svita od da prostite-karbonskih vlakana, plastike, letrike, šterike, svaka čast America's kupovima i regatama oko svita, ali kad jednom vidite kako idri gajeta s latinskim idrom, kako klizi po moru ka šesna divojka, ka grlica, ka lastavica...

Priznajem, ja nisam objektivan.
Jerbo, kad vidim idra i kad vidim brod (ko'ko bi još o'de nadoda- i kad vidin lipu žensku ae) - ja postanem lud!
Ma šta lud?
Inšempjan!
Infišan!
Inkantan!



Ali, kako ne'š bit infišan, inšempjan i još svašta nešto sa "in" kad sedamdeset gajetica, sedamdeset lipotica, palunbica, razvije idre i krene.
I onda još moraš slikavat, a ruke ti se tresu, noge ti dršću, pluća ti se stisnu, u grlo upade njok i najrađe bi zaplaka od liposti, od dragosti, od ne znam čega...











Latinska idra partila su iz porta s vitrom u krmu i brzo su nestali tamo prema Žminjaku.
Vratit se nazad - bilo je malo teže.
Tribalo je bordižavat, tuć orcu, činit cik-cak, ko će brže, ko će prije.

Posebno mi je drago bilo vidit toliko mladosti na brodovima.





U gucevima, leutima i gajetama očeva i didova, pod istim onim idrom kojima su refule vatali oni ča ih odavno više nima - nova mladost!
Cure, momci, sritni, nasmijani, puni mota i života. Posade brodova izmišane, ćaće, matere, dide, babe, dica, pasi, evo prvih već prid ciljem, tri broda tuču provon u provu, vode, vode, muoja deštra, idri, vira, idri, orca, poja, prvi smo, prviiiii smo!





Pod latinskim idrom, svi smo prvi!
I oni zadnji su isto prvi.
I mi, šta se od kraja nismo makli, i mi smo prvi!





U Murteru se, užežin Svetoga Mihovila, dogodija mirakul!
Ma u stvari, to i nije mirakul, to je bilo normalno za očekivat.
Nakon kiše, moralo je zasjat sunce!
Uvik je tako bilo.
I uvik će tako bit.
Dok je jubavi!






petak, 24.09.2010.

~Strah u ulici Domovinskog rata
~

Čudno je to kako nam se neke scene trajno urežu u pamćenje iako na prvi pogled nemaju nikakvih dodirnih točaka s nama i našim životima. Kad se na početku ogavnih, mračnih devedesetih zaratilo u Sarajevu, mnoge su ekipe bjelosvjetskih TV postaja pohitale u taj grad ne bi li na licu mjesta snimili što dojmljivije kadrove. Osjetivši da je došlo njihovo vrijeme, štakori rata su započeli svoj krvavi pir, a neki sasvim drugi, nedužni ljudi su ginuli na ulicama, tržnicama, ulazima ispred svojih zgrada. Za nas u Hrvatskoj koji smo u to vrijeme već bili navikli na prizore masakriranih ljudi, kolone prognanika s plastičnim kesicama u rukama, to nije bilo ništa novo. Strašno je to reći - ali navikli smo se...

Međutim, u pamćenju mi je ostala jedna reportaža o zoološkom vrtu u Sarajevu. Naime, upravo se tih dana zoološki vrt našao usred bojišnice, između zaraćenih strana, u kaosu mitraljeza, topova i minobacača. U jednom trenutku, kamera je prikazala lava u kavezu, naravno a što će drugo, svaki zoološki vrt ima svoga lava, ali ovaj me prizor uistinu zaprepastio. Ne, lav nije bio ubijen ni ranjen, bio je "zaštićen" u svom kavezu, ali je u isto vrijeme izgledao toliko izbezumljeno i prestravljeno svom tom pucnjavom oko sebe da se doslovce sledio od straha. U očima jednog lava, kralja životinja, zrcalio se ocean očaja i u toj gotovo nadrealnoj sceni kao da se slio sav besmisao svijeta. Kralj životinja u svoj toj pucnjavi oko sebe jednostavno više nije znao odakle mu dolazi opasnost, zarobljen u svom kavezu osjetio se bespomoćan i sam...

Ovoga su tjedna na splitske ulice izašli ogorčeni škverani, u Zagrebu su radnice tekstilne tvrtke Kamensko štrajkale glađu. Naravno, ovi su događaji izazvali lavinu komentara, mišljenja, prijedloga, ideja, a za divno čudo, čak i trunčicu solidarnosti koja je inače postala imaginarna kategorija tokom svih ovih godina. Mene je od svih ekonomskih pokazatelja i brojki koji su dokazivali i ovo i ono, dojmilo nešto drugo. Naime, u očima škverana i radnica Kamenskog vidio sam strah, isti onaj strah kao, sad te već davne godine, u očima sarajevskog lava.

Granate srećom više ne zvižde oko nas, ali ljudi su i danas izbezumljeni iz istog razloga, ne znaju s koje im strane prijeti veća opasnost. U golom strahu za elementarni opstanak primorani su na očajničke poteze.

Sindikalni vođe grme na megafonima "zahtjevamo od vlade Republike Hrvatske da hitno izvrši bla bla bla..."
Ma dajte molim vas budite ozbiljni, vi zahtjevate od vlade, ma koje vlade, ove "naše" vlade, pa zar vi stvarno mislite da je ova vlada sposobna išta pametnog napraviti!?

Kako smo uopće došli u ovakvo stanje?
Mi imamo taj neki feler, grešku u sistemu i uvijek očekujemo da će netko drugi rješavati naše probleme, netko tko je "gore", netko svemoćan, neki supermen.
Mi smo trajno paralizirani strahom.

Svi imamo te neke kredite, obaveze, stanarine, trošarine, plinarine, mobitele, sto čuda, troškova ko u priči i ne usuđujemo se mrdnuti, ma ne usuđujemo se ni prdnuti kako treba iako bi nam tako nešto "sramno" donijelo trenutan smrad, ali dugoročno olakšanje.

Mislim, zašto nemamo vjere u sebe, zašto ne želimo mjenjati svijet u kojem smo nezadovoljni, zašto od drugih očekujemo da rješavaju naše probleme? Možda da bi kasnije imali alibi kao "nisam ja kriv", "nije do mene", "ja sam tija, ali..."
Izgovor je tako lako naći.

Moja prijateljica Maja imala je odličan posao u jednom, barem za javnost, respektabilnom poduzeću, dobar položaj, dobru plaću, ali nije bila zadovoljna poslovnim okruženjem, ajde da budem konkretan - neki od kolega i najbližih suradnika su joj išli na živce. Upoznala je najmračnije strane takozvanih menadžera, osjetila da to nije svijet u kojemu ona može normalno funkcionirati i dala je otkaz. Priznajem, u to vrijeme mislio sam da je ludasta, pa tko to daje otkaz u takvim okolnostima, ma daj kvragu i te budalaše, ne možeš radi njih bižat ća, triba znat nešto i pritrpit i tako dalje bla bla...Uglavnom, Maja je nakon nekoliko mjeseci dobila novi posao, još bolji od ovog starog i bez onih budalaša koji su je okruživali.

Moj prijatelj Frane ima vlastito poduzeće, svakodnevno vodi računa o ljudima koji su zaposleni kod njega, nije ludaš, nije poduzetnik kerumovskog tipa, odgovoran je i savjestan u svemu šta radi. Kad u našem društvu počnemo beskonačne rasprave o lovi koje nikad nemamo dovoljno, o gladi, o mižerji, ovome i onome, Frane nas očinski upozori - to o čemu vi pričate, uopće nije problem! Kako nije problem? Lova vas neće usrićit, ali okej, slažem se da se ne može živit bez nje. Kaže - evo ovako, zamislite da je novac rijeka koja protiče svojim tokom. Ako ste zakrčili taj tok, ako ste blokirali rijeku koja teče, vi sami ne dopuštate da ona dođe do vas. Ta rijeka u svakom slučaju teče, ako je vi ne želite, ona će pronać novi put...

E sad, najlakše bi bilo reć - lako je tebi Frane, ali...

Nema ali, sve je u glavi!

Oslobodite se straha.
Odbacite kavez u koji su vas zatvorili.
Živite život!


utorak, 21.09.2010.

~Kuća pored mora
~

Koliko nam se puta dogodi da nam se neka melodija zavrti po glavi, naizgled bez nekog posebnog razloga, pjevušimo je na 33 ili 45 okretaja bez greške i jednostavno, kad nam male sive ćelije uključe opciju "repeat" u tu kutijicu nema nam druge nego se pokoriti volji jačeg i mudrijeg. Bez obzira sviđa li nam se ili ne, moramo je pustit da izvrti svoje. Malo je teži slučaj, kad ti ta ista pisma danima ne izlazi iz glave, a iskreno govoreći, ne želiš je ni potirat ća od sebe jer svaki val koji te zapljusne, svaki kamen na kojeg ugaziš, svaki miris u zraku podsjeća na nju.

Da ste me još samo prije koju godinu pitali za Arsenovu "Kuću pored mora" najvjerojatnije bi od mene dobili odgovor u stilu "ajmeeee dooooosadno" uz prigodno kolutanje očima, nekontrolirane trzaje lijeve Ahilove tetive i opetovano štrecanje iznad desnog bubrega u loju.

Ah ta mladost - nemaš pojma ni o čemu, a uvjeren si kako sve već znaš...

A onda ti se u nekim godinama kockice počnu slagat prividno same od sebe, lupneš dlanom u svoju vrlo vlastitu tikvu pa kažeš sam sebi - ahaaaa, to je dakle to...

Raznesene valima i vjetrom

tu su tople ruševine ljeta

Na rubu napuštenog mora

i jednog izgubljenog svijeta...




O kako volim bit na Otoku u ovo doba godine kad umire lito i kad se ćuti skori kraj, u danima punim tihe sjete i svečane tišine, modrina neba i mora stapaju se u isto jednolično sivilo, koraci postaju usporeniji, djevojke u ljetnim haljinama ustupaju mjesta staricama u crnini, a gromki smijeh pretvara se u tiho, povjerljivo šaputanje.

Kao da vrijeme tuge dolazi...

U prohladnoj noći na peronu stoji vlak, vrata vagona se zatvaraju, začuje se reski zvižduk lokomotive, ispočetka sporo jedva primjetno, pa sve brže kloparanje kotača i već za minut-dva, sve zajedno nestaje u tmini...

Ali, na našim obalama dvadeset i prvog stoljeća, užurbanim, nervoznim, grozničavim, instant plastičnim, odlazak ljeta sve više izgleda kao ispraćaj nekog debelog čangrizavog turista, onoga koji se svo vrijeme godišnjeg odmora žalio da je more prehladno a pivo pretoplo, krevet preuzak a susidov pas Vuki prelajav i svašta nešto još, i kojega su u malome mistu trpili samo zbog njegove zanosne žene Silvije, kojoj su se usput svi čudili kojega vraga uopće radi s tom bahatom budaletinom. Eto tako, dođe i prođe, malo tko žali za njim.

U toj priši niko nema vrimena gledat kako se priroda minja, kako sjene postaju sve duže i kako zvona s kampanela rebatiju dublje nego inače.



Imam osjećaj da se jedino na otocima još uvijek može osjetiti tračak ljepote u tuzi, zrnce nade u rastancima, titraj žice gitare koja svira posljednji otočki blues i takne te u dušu.




Možda mi zbog svega ovoga čak i ta kuća pored mora sada izgleda nekako lišpja i draža nego ranije iako su škure ispucale, vrata od dvora oronula, a krakun na poklopcu gustirne već polako grize ruzina.

A kad se zavalja vitar s juga i pritisne ti možjane ka u morši, nema ti druge nego poć tome moru ususret, upravo doli prema južnim obalama na koje valovi donose naplavine s pučine.

Pa u tim ostacima nekadašnjih stabala prepoznaš ogromnu 'tičurinu s grabežljivim kljunom...



Ili možda glavu tune od najmanje trista kila...



Dok na Dobrim vodama huči more, u Portu svetog Ante mirno je i tiho, ispod zelenih krošnji crnike na pozornicu života stupaju neki novi likovi...





Pernastica je još uvik na svome mistu, a vjerojatno i Varh, iako put do njega ovoga puta nismo pronašli.

U noći sa subote na nedilju počela je kiša i nije stajala cilo jutro.
Spojili se sivi oblaci sa svih strana neba, daždilo je i daždilo ka da nikad neće stat, a onda je u nika doba prvi reful bure s Velebita zatvorija špinu.
Taman za navuć duge rukave i napravit oproštajni đir





I kiše su se slile

u cvjetove agava

i ljetu je kraj...







subota, 18.09.2010.

~Put do Sunca i natrag
~




Maloprije mi je iznenada palo na pamet (za sada bez vidljivih posljedica), zašto se Japan naziva zemljom izlazećeg sunca? Izvorno ime za Japan, to zna svako dite, je Nippon ili Nihon, a puni je naziv Nihon no Koku i doslovno znači "Zemlja gdje izlazi sunce".
Dobro, da sunce izlazi u Japanu, uopće nije sporno. Svaka čast, iako nikad nisam bija u Japanu, nemam razloga sumnjat u takvu činjenicu. Ali stani malo, oli sunce ne izlazi i u Bangladešu, Afganistanu, Rusiji, Ukrajini, Austriji, Francuskoj pa čak i Hrvatskoj?

Mislim ono, kuiš brale, svake sekunde na nekom meridijanu kugle zemaljske izlazi sunce!
Isto tako i zalazi, valja bit pošten...
Nekome svane, a nekome smrkne!
Dakle, svaka zemlja na svitu bi se isto mogla nazivat "zemljom izlazećeg sunca" je li tako?
Ali ne!
Jedino u Japanu izlazi sunce!
Ostatak svita se može frigat, Japanci su se prvi sitili!
To ti je reć - moć brendiranja...

Jerbo, po pitanju Sunca, i mi konja za trku imamo. Dobro, ne baš šta se izlazaka tiče, ali recimo, zalaz sunca u Zadru ili Primoštenu je famozan!
Domaći ljudi manje-više, njima je to normalno, ali furešti uvik zadivljeno gledaju kako se velika užarena balota sprema na poljubac s morem jadranskim.


Ko je vidija, zna o čemu govorim, ko nije, a šta ću mu ja, neka zapiše u blokić pa prvom prilikom ide vidit, neću da posli ispadne kako sam zna, a nisam reka...

Ali, sad me još nešto brine...

Negdi sam pročita da zraka sunca putuje točno osam minuta i trideset jednu sekundu da stigne od Sunca do Zemlje.
Osam i po minuta!
Hm, nije ni malo...

Ali, ako je to tako, a vjerojatno je tako, znači da sve šta vidimo oko nas uopće nije stvarno!



Eto, gledam u to sunce, gledam i sve se mislim - ovo ne postoji!
Kako ne postoji?
Pa ako zraka sunca putuje osam i po minuti do nas, dakle sve ovo šta u ovom trenu vidim nije realno, u stvarnosti gledam prizor koji se dogodija prije osam i po minuti!
U ovome trenutku, sunce je sigurno već palo iza Vlaške!



Tako nam je isto i s ljudima. Divimo se nekim zvijezdama koje su odavno izgubile svoj sjaj, a u isto vrime ne primjećujemo one koje su već bljesnule na nebu, ali njihova svjetlost još nije došla do nas. Hm, ni brzina svjetlosti ponekad nije dovoljno brza...

U svakom slučaju, iako nam vremenska prognoza ovih dana ne predviđa obilje sunca na nebu, pokušajte pronaći to Sunce u sebi i pored sebe. wave




četvrtak, 16.09.2010.

~Brza cesta puževog koraka
~

Jučer negdje u popodnevnim satima, Split i okolicu preplavili su e-mailovi nepoćudnog sadržaja u kojem su frapirani, pače konsternirani vozači svih vrsta prometala obavještavali sve svoje prijatelje, znance, rodbinu i tazbinu saznanjem kako su tijekom prethodne noći postavljene policijske kamere na nekoliko strateški raspoređenih mjesta duž prigradskih "avenija". I to ne samo kamere već i radari čija će prvenstvena uloga biti da nepogrešivo detektiraju one drznike koji se usuđuju voziti brže od propisanih 70 kilometara na sat.

Tako je realno za očekivat kako će već u slijedećim danima na adrese mnogih auto-nadobudana počet stizat čestitke u stilu - Cijenjeni gospodine, čestitamo vam što ćete Vašim značajnim iznosom obogatiti prihodovnu stranu državnog proračuna Republike Hrvatske!

Sve za Hrvatsku, Hrvatsku budzašto...

A kad smo već kod onih kojima je brzina vrlina, a ponekad i mana, moram priznati da sam zadivljen tempom izgradnje brze ceste Omiš-Solin-Trogir. Ako ništa drugo, ta se cesta može pohvaliti zavidnom kolekcijom brojnih svečanih otvaranja početaka radova koji se gle čuda, baš uvijek nekako slučajno poklope s počecima izbornih kampanja. Na takvim manifestacijama obavezno se okupe županijski čelnici s ponekim glavatim mačkom iz središnjice, a između hrpe novinara, fotoreportera i lente trobojnice, nekako se stidlljivo stisnu tri žuta bagera, dva rovokopača, jedan ruzinavi damper i mješalica za beton.

Po završetku svečanosti, svatko ode svojim putem, županijski čelnici na svečani ručak, nounari u redakcije, a bageri i damperi čekaju labudice koje će ih premjestiti na novu lokaciju svečanog početka radova, vjerojatno na sustave kanalizacije i odvodnje oborinskih voda.

Ipak, moram priznati da nije sve tako crno. Do Kaštel Gomilice već imamo brzu cestu sa crvenim valom, a ovih petnajstak kilometara do Trogira samo što nisu dovršeni. Kako su geomehanički uvjeti na trasi buduće brze ceste izuzetno zahtjevni, radovima se pristupa stručno i temeljito.
Istina, dionica od Gomilice do Novoga se malo prekočila zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, ali se zato potez od Kaštel Štafilića do Keruma dug nepuna četiri kilometra, intenzivno proširuje, pa evo već treću godinu!

Kakvom se brzinom odvijaju radovi, najbolje svjedoči slijedeći primjer.

Ovdje vidite nadvožnjak u izgradnji, već je premostio dvije sjeverne trake i ko napeta puška čeka da se raskrili preko punog profila.



Kako i doliči hrvatskom nadvožnjaku, na njemu se vije i hrvatska zastava!



E sad, hoćete li mi vjerovati da je ova zastava postavljena upravo na isto mjesto petog kolovoza, u stvari lažem - četvrtog kolovoza, uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti!? Ako se ne varam, danas je 16. rujna. Dakle, u četrdeset i nešto dana, nitko se od radnika ili rukovoditelja nije sjetio pristupiti na ovaj nadvožnjak pa makar samo da skine zastavu!?
Ali brate, neka zastave, neka se vijori, ko će je sad skidat pa za par dan opet stavljat, nu!

Zašto sve ide tako kilavo?
Nema love!
Kriza je.
Recesija.
Ah da, haujesno...

Ako se ne varam, a ne varam se - od osam i po kuna koliko plaćamo litru benzina, tek nešto više od četiri kune dajemo INI. Dalje, plaćamo 1.65 kuna trošarine, 1.20 kuna naknade za Hrvatske ceste, 11.6 lipa naknade za financiranje rada agencije za obvezne zalihe te 1.51 kunu PDV-a.

Ovom cestom dnevno prođe 40 000 vozila. Ma eto, neka svako od tih vozila potroši samo dvije litre benzina na dionici od Splita do Trogira (a potrošit će sigurno više), to je već 96 tisuća kuna svakog dana samo od naknade za Hrvatske ceste!
Pomnožimo li sa 365 dana u godini, dobit ćemo otprilike 35 milijuna kuna! I to zamislite, samo od auta koji su vozili Trogir-Split i samo od naknade za ceste, a nismo dirali ni trošarine, a PDV da i ne spominjemo!

Ne znam koliko košta izgradnja jednog kilometra brze ceste, ali pretpostavljam da se za 35 milijuna kuna može prilično toga napraviti.
Ili ne može!?

Ali nema straha, dogodine u studenom opet ćemo imat izbore.
Nekako slutim da će upravo tada na ovu jadnu cesticu nabasat kolona crnih BMW- a sedmica, iz njih će izbauljat neki čudnovati likovi i svečano presjeći vrpcu trobojnicu.
Četiri kilometra za četiri godine!
Bravo! Pokrenuli smo Hrvatsku!




utorak, 14.09.2010.

~Malo sutra
~


Koliko se puta običan čovik u ovoj maloj zemlji za veliki odmor mora zapitat - pa dobro majketi, zašto u nas ništa ne može ić nekim normalnim putem? Pri tome uopće ne mislim na sveprisutnu recesiju, đava je lipi odnijo, opake drpačine i bezočne lupeščine koje nam se svakodnevno događaju pa čak i na tu čudnu ekonomsku kunst-matematiku po kojoj 25+1 nije 26, tz, tz, tz...

Nego, evo već drugu godinu zaredom muku mučim s jednostavnim pitanjem - kako doć do knjiga, pardon udžbenika za svoga vrloga juniora.

Znam šta ćete reć - ma vidi ga, pola devetoga miseca je prošlo, a on još nije ditetu knjige kupija!?

Aaaaa, ne ne, lipi moji, sve sam ja to na vrime naručija i to na moderan način, priko interneta naravski, jerbo, ko je to vidija u ovo doba svemrežja čekat po filama u knjižarama!? To je prošlost. Danas svi naši nakladnici imaju ukusno dizajnirane internet stranice, tamo lipo odabereš knjige koje ti tribaju, napuniš košaricu, klikneš mišem ili opališ ENTER i blog te veselija!

Sutradan čekaš poštara koji ti na prdekavoj kozi donese udžbenike, dobar dan, dobar dan, paket za vas, evo izvol'te, fala lipa, oćete šta popit, ne bi fala, ne pijem dok vozim, nema veze, drugi put, prijatelji ka i bili...

I stvarno ne lažem, evo iz Školske knjige su mi poslali sve naručeno, doslovce u jedan dan! Bravo za Školsku knjigu!

Ali Profil?
Ali Leteća knjižara?

Dobro ajde, znaš da je ljudima gužva, pa one redovne rokove isporuke od 3-5 dana poduplaš i tako se tempiraš.
Prođe sedam dana, prođe deset dana sve očekuješ - danas će, sutra će...
Prođe petnajst dana.
Prođe dvadeset dana!
Sutra će...
Malo sutra!!!

Kako neki mogu za dva, a neki ne mogu ni za dvadeset dana!?

Pošalješ im e-mail - ne odgovaraju.
Zoveš ih na telefon - ne javljaju se.
I šta bi ja sad triba napravit, sist u auto, zaprašit Dalmatinom put Zagreba, tamo nekoga uvatit za prsi, unit mu se u facu, vikat iz sveg glasa - di su moje knjige!? Čuješ li ti mene srcelitiirudovo daj vamo te knjižur'ne, jel ti znaš da sam ja branitelj bija, jesam li se za ovo borija, jesam li, ajde reci!

Ipak, prije nego izazovem talačku krizu, moram još jednom razmislit, spustit se na zemlju, pokušat shvatit koliko je to kompliciran posal - evo, stavljam se u kožu djelatnika zavedenog nakladnika - dakle, najprije je potrebno izvršiti proces skeniranja popisa na kojem se nalazi četiri-pet naslova, zatim ih pronaći u međuskladišnom prostoru koristeći metodu dedukcije, potom manualnom tehnikom translatirati navedene naslove s police na radni stol, izvršiti proces pakiranja i adresiranja te uputiti prema određenoj destinaciji.
Je li to nešto izuzetno zahtjevno!?
Bome i je!
Atroke letovi u svemir!

Možda je problem šta svi mislimo da je samo naš posal kompliciran, odgovoran i zahtjevan, a da niko drugi na svitu ništa ne radi. Mi smo najbolji stručnjaci za tuđi posal. Bez greške znamo šta bi oni drugi triba radit i šta je najvažnije - kako triba radit. Postolari najbolje znaju kako triba inkartavat zidove i lipit keramičke pločice, ribari se najbolje tendidu u uzgoj uljane repice, inženjeri pomorskog prometa objašnjavaju likarima kako triba operirat slipo crivo, a tek penzioneri, penzioneri su posebna kategorija - da je organizirat kojega "milijunaša" ili "jedan protiv sto" samo za penzionere - siguran sam da bi opelješili cili nagradni fond.

Nego, ostavimo se mi sad visoke politike.
Ne triba se nervirat.
Sitnice čine život.





Sitnice ka - nać se s prijateljima, guštat u danima kasnoga lita, bacit se u more, zaronit do dna, upit još bokunić soli i joda.





Sist na taracu i uz razgovore ugodne gledat brodove koji prolaze...







Pa se u nika doba zapali vatra, posloži se riba na gradele, a kad zacvrču komarče na žaru crne smrče, sve zamiriše ka najveća lipost, prijatelji pitaju "kad će", a ti umočiš grančicu ružmarina u maslinovo ulje pa onako znalački prođeš po ribi, mašeš s njom ka dirigent sa štapićem i rečeš - evo sad će, namistite stol...

Prid samu večer, napravi se đir do Planke i razgovara s Morem...









Jesam li ja ono nešto bija grintav na početku!?
Ma ke grintav...
Sve će bit u redu.
Sutra...


subota, 11.09.2010.

~Pantan
~


Ako za liepa tiha vremena zaploviš malenom brodicom s trogirske obale prama iztoku, te lagano vozeći blizu kraja, uzduž "francuske" ceste koja vodi iz grada prama Kaštelima u Spljet, za pol sata eto te na ušću mlinske "rieke". Još samo pet-šest puta zaveslaj jače, da te struja, ako je taj čas jaka, ne potisne natrag, pa si se s čamcem dotakao hrapava i crna kamenja naslagana ondje u nekoliko metara. Malešno je i priprosto to pristanište. Priveži sad konop čamca u kojem od tolikih procjepa ili za malen stup što iz onog kamenja proviruje pa korakni oprezno na kraj da ti se noga ne spotakne. Ako ljubiš prirodu, ako te se njene ljepote ugodno primaju srdca i duše, u prvi mah misliš da si došao u kakav začarani kraj. Ali da te minu u toj tišini i samoći fantastične misli, prođi kraj one vazdazelene nasade bora prama trošnoj i zapuštenoj kućici, pa će te realnost još većma zadiviti.





Ovako je o Pantanu pisao jedan cool bloger na početku dvadesetog stoljeća, a eto više od sto godina nakon njega, plovim sličnom malenom brodicom istim vodama i istom tehnikom veslajući "riekom" pa razmišljam kako je gotovo sve isto kao i onda, a opet kao da ništa isto više nije.
Tek koji kilometar od stare gradske jezgre (pod zaštitom UNESCO-a, kako u svakoj prilici vole istaći lokalni glavonje), nalazi se jedino sačuvano močvarno područje uz obalu Jadranskog mora na potezu od Vranskog jezera na sjeveru pa sve do delte rijeke Neretve na jugu.



Stisnuto između aerodromske piste na istoku, jadranske magistrale na sjeveru i podivljale izgradnje užasnih zgradurina na zapadu, područje Blata, kako ga češće naziva lokalno stanovništvo kao da je tokom svih ovih desetljeća ušlo "u se", kao da se posramilo, sagnulo, pokrilo po glavi i molećivo kumi da ga više ne maltretiramo.

Jer, čini mi se da ne bi bilo daleko od istine ako bi ustvrdio da Pantan jednostavno nije imao sreće. Da se kojim slučajem nalazio izvan svakodnevnih putova, vjerojatno bi danas bio bolje očuvan, poznatiji i cjenjeniji, jer ovako kad nam je tu ispred nosa, samo nam predstavlja smetnju, neželjenu močvaru i kaljužu punu komaraca koju bi najzgodnije bilo nasuti građevinskim otpadom, prekriti betonom i "valorizirati" kao idealnu lokaciju za nekakav akva-park s umjetnim toboganima i sličnim plastik-fantastik budalaštinama. Ipak, nije sve tako crno, čak bih mogao reći da je situacija dosta bolja nego li je bila prije kojih dvadesetak-trideset godina.







Da se podsjetimo, ova "rieka" koju spominjem na početku, čak i nije prava rijeka po nekim uobičajenim geografskim kriterijima, od izvora do ušća tek je 900 metara toka, ali je s druge strane toliko slikovita i vrijedna u prirodnom, povijesnom pa čak i u sociološkom smislu da zaslužuje neizmjerno više pažnje. Površina izvora ili jezera, kako ga najčešće nazivaju, nalazi se tri metra iznad morske površine, a neposredno uz jezero se nalaze Mlinice, nakon kojih se voda u jednoj kaskadi ruši i nastavlja svoj put prema moru. Do samog ušća dolazi tek dio vode sa izvorišta, buduća da je riječica s više kanala spojena s plitkom lagunom u kojoj se miješa slatka i slana voda.

Pomalo je nepravedno da se pod pojmom "Pantan" najčešće podrazumjeva samo područje oko Mlinica, jer sam tok rijeke i močvarno područje oko nje, do današnjih se dana uspjelo sačuvati kao idealno stanište za desetke vrste ptica i mrijestilište nekih vrsta riba, a da bi to i službeno dobilo na "težini" pobrinula se Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima koja je 2000. godine proglasila Pantan posebnim ornitološko-ihtiološkim rezervatom.

Bio je to i krajnji tren jer Pantan pamti kako se jedno vrijeme na njegovom rubu nalazio čak i deponij smeća, pa umjetni ribnjak koji je imao poguban uticaj na okoliš, pa su mnogi krivolovci harali svojim pušketinama, ubijali sve što bi im došlo na nišan, pa su ga za vrijeme rata čak i bombardirali, uglavnom, mnoge su se tikvetine na kojekakvim položajima svojski trudile da ga unište i zatru za sva vremena.

No, priroda je uvijek jača i na svu sreću, ovoga je puta bila jača čak i od ljudske gluposti koja je zaista beskonačna kategorija.

Mlinice su danas potpuno obnovljene zahvaljujući obitelji Pavić i mnogim državnim ustanovama, ali osim privatne inicijative, umnogome bi značajnije bilo zaštititi javni interes. Iako se u stručnim krugovima čuju razmišljanja kako bi trebalo potpuno zabraniti pristup ljudima, nisam za tu ideju. Najprije, tko bi 24 sata dnevno čuvao prustup, rendžeri, vojska, policija, tko? Drugo, kako spriječiti avione koji uzlijeću i slijeću tik iznad šaša?



Treće, pa nisu ptice toliko glupaste da ne znaju procijeniti odakle im prijeti opasnost. Uostalom čak i ljudi koje to zanima, u pravilu nisu predatorski nastrojeni. Zašto ne napraviti jednu poučnu stazu na primjer, svakih stotinu metara postaviti table na kojima će pisat tko što gdje i kako!? Ovako, tek jedna tabla skromnih dimenzija na kojoj piše da se nalazite u ornitološko-ihtiološkom rezervatu ne govori ništa bitno.

Dajte recite mi konkretno, koje se ptice tu gnijezde, koje su u preletu, koje možemo vidjeti zimi, koje ljeti? Ovako, od svih ptica, jedino galeba prepoznajem, sve ostale su ili "patke" ili "čaplje". Zar bi, ne znam koliko novaca trebalo izdvojiti za izgradnju jedne ili dvije promatračnice za ptice. Pardon, promatrali bi ljudi a ne ptice, dakle pravilnije bi bilo reći - promatračnice za ljude! Koje se ribe tu mrijeste, zašto se baš tu mrijeste?

Puno toga bi se dalo napraviti, puno toga ljudima približiti, uostalom, moć znanja je ogromna, kad bi ljudi znali kakvo bogatstvo imaju pred očima, siguran sam da bi drugačije razmišljali.



Čak se i neki stari nazivi gube pa danas malo tko zna da su naši stari ovaj morski dio Pantana nazivali Mučina, nadam se ne zbog toga što bi ih hvatala muka, nego zbog mutne vode i muljevitog dna. A kako je i sam spomen Pantana vrlo često dobivao neke posprdne konotacije, česta bi izjava bila "ajde lovit rake na Pantan" ako se nekoga u žustrijem razgovoru baš poželjelo poslati u posebno fino mjesto.

Pa eto, da je malo više građanske inicijative, nešto više sluha i želje kod odgovornih institucija, na Pantan ne bi više išli lovit rakove, nego uživati u pogledima na dugokljune čigre, crnoglave grmuše ili kratkokljune guske. Nekako imam osjećaj da bi nas, za promjenu, upravo te guske mogle izvući iz magle neznanja...




četvrtak, 09.09.2010.

~Sizif u ofsajdu
~


Prvi rujanski dani donose nam smiraj i neku neobičnu tišinu pa čak i nevere koje tu i tamo protutnje nebom i zemljom, ovih dana zvuče drugačije, dublje, sjetnije, ka i da one same oće reć - skužajte, ali nas su poslali da vam kažemo - tulum je gotov!
Šta je tu je, balota zemaljska i dalje se okreće po svome ritmu, a mi smo presitni i odveć beznačajni da bi mogli tek tako svemirske sile preokrenit u svoju korist. Umisto šugamana i sunčanih cvika, u ruke konačno valja uzest spravice ponešto drugačijeg oblika i namjene.

Imam jedan, ajmo ga tako nazvat maslinik, u brdu iznad ceste koja zaobilazi stari Trogir i nakon nekoliko miseci prinudne apstinencije zbog alergije (ala koju sam dobru skužu naša, tz, tz...) tek sad mogu hrabro uletit s kosirima i mašklinima, počupat korov, pobrat koju bajamu, dat maslinama da malo prodišu nakon ljetne žege. Taj komadić zemlje osta mi je od pokojnoga dide i koliko god bija svjestan da od desetak maslina i nekoliko stabala bajama, nikad neću imat bogzna kakve materijalne koristi, uvik mi bude žal da to sve to stoji zapušteno i zaboravljeno. Ništa više nije ka i prije, danas me tek poneki trs loze koji sramežljivo viri iz visoke trave podsjeti na nekadašnji vinograd, na dane jematve kad bi sve orilo od pisme i smija, a slatki se sok iz crnog grožđa cidija niz dječje obraze. Nakon završenog posla, kad bi pobrali i smastili svo grožđe, mošt pribacili u koslatu, veliku bačvu koja bi se samo u dane jematve armižala na didin kar, posidali bi ukrug, izrizali kruva, sira, salama, slanih srdela, jaja utvrdo, ma te bi marende bile slađe nego li danas ne znam kakvi banketi u hotelima s pet zvjezdica.

Nema više našeg starog vinograda, i ne samo našega, ljudi su pobigli od zemlje ka od velike nevolje, gladi i siromaštva, a ja neprilagođen novim uvjetima, još uvik ka zadnji naivac dolazim na taj komadić negdašnjeg vinograda i pokušavam napravit nešto nemoguće. Istina, nisam više tako uporan, često se pokolebam, pomislim kako radim Sizifov posal, jednostavno, uvati me muka kad vidim da sve šta napravim tako brzo ide "u prdec." Da barem neko od ovih mojih susida dolazi na svoja polja, bilo bi mi lakše. Ovako, sve je zaraslo u draču, korov raste ka lud, ništa ga ne može zaustavit. Čoviče, manje se bespomoćan osjetim kad je neka velika nevera na moru, kad cipaju gromi i pada krupa nego pred ovom nevidljivom silom koja tako nečujno buja iz dubine i guši sve šta je dobro i plemenito.

A meni je opet drago tu doć, prčkat oko maslina, čupat, sadit, zalivat, u stvari, skužija sam da mi nakon ovakvog posla u kojem sam svih osam uri vezan uz kompjuter i katrigu pa mi sve to nije dosta nego još i doma pišem ove zvizdarije, motika dođe ka najbolja rekreacija.
Ozbiljno!

Ma koje teretane, koji utezi, lanci, steperi, federi, za mene je to besmislen gubitak energije. Mislim ono - dižeš utege i gledaš se u ogledalu - ma daaaaaaj! Kume moj, ako imaš viška energije - uzmi motiku u ruke! I ne samo motiku, a di su još sikire, grablje, kariole, mogućnosti za vježbu imaš ka u priči!
I kad se tako lipo rekreiraš uru-dvi, nakon toga ti čak i kompjuter postane draži! Vidiš kako je u stvari lipo radit, kuckat po tipkovnici i tako to...
Zato bi ja preporučija proizvođačima kompjutera da obavezno u specifikaciju svojih ponuda ubacuju i poljoprivredne alatke.

Recimo ovako bi izgledala konfiguracija - CPU: Intel® Pentium® Dual Core E5300 Matična ploča: MB GIGABYTE Memorija: 2048MB DDR800, PC6400 Tvrdi disk 160 GB i kao dodatna oprema - 15-inčna motika! Ali to još nije sve! Ako naručite i LCD monitor, dobit ćete na poklon teleskopske grablje!
To je posal!
U svemu triba nać ravnotežu.

Nego, šta sam ono tija reć...

Kad jednom zapustiš svoju baštinu, naivno je očekivat da će sve ostat onako kako je nekad bilo. Korov i drača čekaju iz zasjede ka zapete puške i dok se još ni okrenija nisi, divlja travurina preuzima vlast, pruža svoje otrovne pipke, prekriva plodnu zemlju, crpi vodu bez vodoprivredne naknade i minerala iz tla bez koncesije i friga joj se za sve šta je pitomo. Pogotovo još ako je okruženje isto tako divlje, ako se na okolnim poljima bodljikava tetivika ovija oko debla masline ka udav oko vrata gazele. Ili gnua, kako vam drago.

E sad, imaš nekoliko mogućnosti. Mo'š sist i plakat šta je ovako na prvi pogled vrlo vjerojatna opcija, ali u krajnjem slučaju, možeš probat nešto i učinit. Kako se borit protiv divljaka? Najlakše je kupit otrov, pardon - herbicid u poljo-apoteci, zamutit s vodom i poprskat okolo sve živo i prividno neživo.
To je, mora se priznat, vrlo učinkovita metoda, korov i drača će se nakon takvog tretmana osušit ka štraca kanavaca, ali u isto vrime moraš bit svjestan kako najviše truješ samog sebe. Da, da, možeš ti stavit masku priko nosa i justa, ali to još nije ni po mise. Otrovi imaju nezgodnu osobinu da ne pitaju koga triba, a koga ne triba opandrčit po glavini. Nego ajmo kume moj, tari, gazi, ožeži, zdimi sve na šta naiđeš pa kom obojci kom opanci.

Druga je mogućnost uzet kosilicu u ruke, pilu, šegac i mršan, potaracat sav korov oko sebe i stvarno, kad posli gledaš šta si napravija, budeš cili ponosan na sebe. Poala brale kako sam to dobro sredija. Jesi kume moj, samo si zaboravija da se tako slično i Herkul borija protiv Hidre. Čim bi joj osika glavu, na njezinome mistu bi izrasle dvi nove. I ko zna koliko bi do dana današnjega čudovišna Hidra imala glava da se Herkul nije sitija kako jedino bakljama može spriječit tu glavatu inflaciju. Ono, čim joj okine glavu, bakljom dezinficira ranu i glave više ne izlaze! Tako vam je isto i s dračom. Možeš je sravnat sa zemljom, ali njezin se korijen tako brzo rekupera da već posli dvi -tri kiše izbije još i žešće. Opet izgleda da je neprijatelj jači.

Na koncu, nemaš druge nego duboko zaorat, privrnit zemlju, isčupat i korijenje i sve one žilice koji se šire i granaju doli u podzemlju. Ne vidiš ih, nemaš pojma kako djeluju, a kad izbiju na površinu, već imaju prednost domaćeg terena. Ali bez muke - nema tuke!
Uvik je to tako bilo, ono divlje, ka za vraga, uvik izgleda jače i izdržljivije od pitomoga. I stalno nas dovodi u iskušenje pa sebi postavljamo pitanja - ima li se smisla borit? Je li lakše odustat?
Ima li smisla!?
Hm... ako se nema smisla borit, onda ništa više nema smisla.


ponedjeljak, 06.09.2010.

~Inter-konti na splitski način
~


Daleko prije bilo kakve ideje o izgradnji novog stadiona, stari Splićani su imali običaj reć - u Poljudu sadi, ali ne gradi! Naime, kako mu i samo ime kaže (Paludes), to područje u davna vremena nisu nastanjivali neki poludjeli ljudi već je to bio naziv za najobičniju - močvaru.
A močvara kao svaka močvara, uglavnom su je nastanjivale zmije, žabe, vrapci i komarci koji vjerojatno nisu mogli ni slutiti kako će jednog lijepog dana izgled njihovog prirodnog staništa biti drastično izmjenjen i da će se na njemu događati - mirakuli.

Svaka čast feštama o' baluna i estradnim stadionskim spektaklima, ali kad žezlo u ruke uzme atletika, kraljica sportova - onda nam nema druge nego joj se doći pokloniti i odati zasluženo priznanje. Kup kontinenata, natjecanje koje tradicionalno označava kraj natjecateljske sezone, u godini u kojoj nije bilo ni olimpijade niti svjetskog prvenstva, došlo nam je kao idealna prilika da se i mi u "pasivnim krajevima" malo osladimo šlagom na torti. Uostalom, poljudska ljepotica i atletika vole se javno, unatoč izuzetno rijetkim atletskim natjecanjima, na ovom stadionu su se dva puta rušili svjetski rekordi i svakog se puta stvarala izuzetna atmosfera.



Stoga nije ni čudno da je Split danima i mjesecima živio za ovo natjecanje, a najbolji dokaz za to bila je prava navala koja je nedavno nastala, zamislite - ne za audiciju za neki multi-antiitalent show, već za mjesto - volontera na Kupu kontinenata!
Naravno, sukladno stručnim kriterijima, organizator je za volontere uzimao isključivo osobe sportskog duha



Znalački smo odabrali ulaznice za sektor A - koji je za nogometnih utakmica obično rezerviran za navijače gostujućih klubova i onako malo "vanka ruke", ali ovoga se puta, opcija A pokazala zaista kao prvoklasan odabir. Bili smo blizu cilja, a točno ispred nas - borilište za glavnu poslasticu večeri - skok u vis.

Na samom početku nedjeljnog programa pozdravili smo natjecateljice u bacanju kladiva a najraspoloženija za "itanje", danas je bila "naša Europljanka" Tatjana Lisenko.

Ni bacačice kladiva nisu više što su nekad bile... (što uopće nije loše, naravno...)



Prva trkačka disciplina s kojom smo zagrijali dlanove, bila je 3000 metara sa zaprekama za žene.



Imam osjećaj da je lakše bilo atletičarkama preskakati vodene i visinske prepreke nego fotoreporterima hvatati dobre kadrove.



Atletiku obožavam gledati uživo upravo zbog nekog općeg osjećaja "pobratimstva lica u svemiru", tog jedinstvenog ozračja u kojemu nema naših i "njijovih", svima se aplaudira, svih se bodri, nema zviždanja, nema psovanja, nema hukanja i sličnih budalaština.
Unatoč tome, a možda upravo zahvaljujući takvoj atmosferi, nije izgubljen onaj pozitivni natjecateljski naboj tako da se u ovom slučaju našim Europljanima ipak pljeskalo pinkicu snažnije.

Trenutak opuštanja nakon zaslužene pobjede Julije Zarudnjeve



Da su žene prave majstorice u preskakanju prepona uvjerili smo se i još jednom - Australka Sally Pearson bila je za stotinku sekunde brža od Amerikanke LoLo Jones



Na 110 metara s preponama, premoćno je pobjedio David Oliver from di juesej.
Iako moj objektiv automatski leti prema pripadnicama ljepšeg spola, dame u mom društvu ovoga su puta bile izričite - snimaj ga!
O Đizs, kako je taj tip snažan...



Na 3000 metara "glat" najbolji je bio naravno - Bernard Lagat



Tek nakon Lagatove pobjede shvatili smo da je gospođa koja je sjedila tik pored nas s dvoje prekrasne dječice upravo Bernardova supruga.



Nije bilo lako bilo pohvatati sva zbivanja na stadionu, troskokaši i skakači u dalj bili su nam daleko na istoku, bacačice kugle na sjeveru, diskaši iza one njihove "vrše..."

Između tehničkih disciplina, guštamo u utrkama, tamnija put tu definitivno bolje prolazi...



Ovako starta svjetski prvak i rekorder na 800 metara - David Lekuta Rudisha



Izvrsno natjecanje u skoku s motkom ponudilo nam je obilje uzbuđenja, na žalost po nas s "juga" malo su nam bili daleko pa smo pobjednika Australca Stevena Hookera mogli vidjeti izbliza tek u trenucima kad je davao intervju u kojem se jako pohvalno izrazio o splitskoj publici i cjelokupnoj atmosferi. Nima Splita do Splita, to već svatko zna!



Sportaši koji su završili s natjecanjima dolazili su na našu tribinu.



Zanimljivo je to, dok ih gledaš kako nastupaju na velikoj sceni, onako kad su u svom elementu obasjani svjetlima reflektora, okruženi bezbrojnim kamerama, dobiješ dojam kao da se radi o nekakvim supermenima, bićima iz orbite, ljudima s nadnaravnim sposobnostima. I onda oni bezobraznici jedni, dođu na tribine, tako jednostavno sjednu pored tebe i tek onda vidiš da su to sve skroz normalni ljudi. Pihhh, razbili su mi iluziju...



A kad smo već kod normalnosti, sasvim je normalno da je najviše zanimanja publike izazvalo natjecanje u skoku u vis. Naravno ne samo zbog skoka i ne samo zbog Visa nego zbog naše Blanke, nenadmašne vladarice visina.
Svaki Blankin skok bio je ispraćen pravim ovacijama.





Publika je zdušno podržavala i drugu "našu malu", Šveđanku Emmu Green.





Margaret Simpson iz Gane koja je inače sedmobojka, ovoga puta nije imala sreće, ozlijedila se pri doskoku



Kako je sama Blanka kazala, ovo je za nju bilo ostvarenje sna iz kojega se nije ni željela buditi.

Trenutak prije napada za svjetski rekord...



Decimetar iznad dva metra i ovoga je puta bio nedostižan...



Tek nakon posljednjeg skoka, kočnice su se mogle skroz otpustiti, pobjednički krug oko stadiona i trenutak zagrljaja sa svojim najbližima, zasigurno je bio emotivni vrhunac večeri.



Pomalo nezasluženo u sjeni Blankinog nastupa, ostali su bacači koplja, dijelom zbog izvrsnih rezultata koje su postigli, a dijelom i zbog toga što je bacanje koplja izuzetno atraktivna disciplina.

I za sami kraj - štafeta mladosti, četiri puta četiristo, ma naravno, to je zaista prava štafeta mladosti, istina, lišena svake ideologije i političkih konotacija.



Prije samog proglašenja pobjednika jedna simbolična scena. Jedan mali švrćo, očito ponesen atmosferom na stadionu, napravio je svoje prve korake po tartanskoj stazi.



Na samom kraju smo vidjeli i vatromet, uz puno pljeska i dobrih vibracija, bila je to zaista divna splitska noć. Split se još jednom potvrdio kao neponovljivi "ludi grad" koji u trenutku inspiracije može apsolutno sve, kad tu svoju silnu energiju usmjeri u jedan zajednički tok, onda mu nema ravnoga.

Split to može, Split to jednostavno - zna!


petak, 03.09.2010.

~Javnost traži krivca!
~


Ovih je dana svekolika hrvatska javnost zaokupljena krucijanim pitanjem - zašto se pri transportu preko Jadranskog mora slegnuo, pače totalno deformirao paviljon koji je trebao predstavljati Hrvatsku na venecijanskom bijenalu!?
Zaista, zašto?
U komentarima i forumima javlja se nevjerovatno velik broj stručnjaka koji vrlo precizno, minuciozno čak, odgovaraju na mnoga pitanja vezana za statiku lebdećih konstrukcija, čak i nije dugo trebalo da se i na fejsbuku osnuje grupa "Svi oni koji smatraju da je ulegnuće pontona sramota za Hrvatsku!"

Eto, nije da se hvalim, ali čak i ja znam zašto se paviljon slegnuo "kao kremšnita." Ne, uopće nisu u pitanju tehničke nesavršenosti niti traljav rad kraljevičkih brodograditelja ili slične trice i kučine. Naime, sva gungula oko paviljona bila je pomno planirana i pod punom odgovornošću tvrdim kako fatalna havarija koja se dogodila tamo negdje daleko na pučini uopće nije bila slučajna, štoviše, to ništa drugo nije nego dio umjetničkog performansa! Sve je smišljeno i izvedeno namjerno!

U stvari, nije bilo ni planirano da ružna rešetkasta konstrukcija ikada stigne do Venecije, ideja vodilja konceptualnih umjetnika potaknuta je općepoznatom spoznajom kako nama Hrvatima baš ništa ne uspjeva, čak ni tako jednostavne stvari kao organizirana proizvodnja kukumara, a kamo li složeniji projekti. Upravo takvim "kao" fijaskom na sredini Jadrana, skrenula bi se pažnja na održavanje Venecijanskog bijenala, jer budimo iskreni, tko bi u nas za tu manifestaciju uopće čuo da se nije dogodilo to što se dogodilo!? Posrijedi je čisti marketinški trik!

Uostalom, kome je danas uopće zanimljivo nešto što se događa "normalno" u savršenom redu, koga interesiraju bića stvari i pojave koji u sebi ne sadrže baš ništa skandalozno?

Međutim, kreatori ovog umjetničkog performansa nisu vodili računa o drugom dijelu priče koji će biti još zabavniji!

Kako je naša javnost oduvijek bila istinoljubiva i izrazito senzibilizirana za pitanja pravde i poštenja, odmah će se postaviti pitanje - tko je kriv?
Javnost uvijek očajnički treba krivca!

Već na slijedećoj sjednici Hrvatskog Sabora, oporba će zatražiti osnivanje istražnog povjerenstva koje bi trebalo ustvrditi sve činjenice glede deformacije paviljona i odgovoriti na pitanje - tko je odgovoran za srozavanje ugleda Republike Hrvatske!?
Agenti Uskoka već češljaju po tehničkoj dokumentaciji, proučavaju Krautov "Strojarski priručnik" i udžbenik iz Fizike za sedmi razred osnovne škole (Buljubašić, Mišura, Tečić). Mislite da pretjerujem? E pa vidjet ćete kad za nekoliko mjeseci krene akcija "Šipka" u kojoj će jake policijske snage provesti spektakularna uhićenja uglednih hrvatskih arhitekata sa optužbama da su udruženi u zločinački pothvat svjesno podrivali hrvatski nastup na Bijenalu.

Odvjetnički tim predvođen Antom Nobilom će pred grozdom mikrofona svih domaćih medija staloženo odgovarati na neugodna pitanja i odgovorno tvrditi kako njihovi klijenti nisu krivi.

U međuvremenu, dok događaji vezani za akciju "Šipka" budu punili novinske stupce, hrvatska će Vlada na zatvorenom dijelu sjednice donijeti odluku da se zbog katastrofalnog punjenja državnog proračuna uvedu dodatne trošarine na deterdžente, paste za zube, masti za kurje oči, higijenske uloške i zubne proteze, a s navodnim gnušanjem će odbiti ideju nekih neovisnih ekonomista da se PDV poveća na 28 posto! Oni će ga naime podići na samo 25! I to će naravno, predstaviti kao svoj veliki uspjeh!
A javnost će i dalje tražiti krivca...


srijeda, 01.09.2010.

~Dražen-karika koja nedostaje
~

Nakon sedamnaest sušnih i gladnih godina hrvatska košarkaška reprezentacija opet nastupa na svjetskom prvenstvu i to je u svakom slučaju - izvrsna stvar. Čak bi se moglo reć da i ne igramo tako loše kako smo se već navikli svih ovih godina, pogotovo s "egzotičnim" ekipama ka šta su Iran i Tunis, dok s ovim iskusnijima stvari ne idu baš glatko. Ali dobro je, ne valja u ovakvim trenucima bit čimavica, svaka pobjeda je vridna pa na koncu dokle doguramo - doguramo.
Neki novi klinci su tu, istina, ne stignemo ih niti upoznat u domaćim dvoranama, a oni već ka tići goluždravci i potrkušci odlepršaju iz gnijezda i svojim majstorijama oduševljavaju navijače klubova koji imaju puno više šoldi od ovih naših.

Eh da... košarka... Mada sam svojim tjelesnim proporcijama svjetlosnim godinama udaljen od tipičnog "basketbalije", košarka mi je ka igra oduvik bila izuzetno draga. Ko zna, možda su to neki kompleksi jer su meni ovako "basanome", ti košarkaši oduvik bili fascinantni onako ogromni, nedodirljivi, gotovo da su imali status polubožanstava. Pogotovo kad se sitim svih onih igračina koje sam gleda ka dite pa u ime svih nas iz šezdeset i neke dajem časnu pionirsku rič kako smo i te kako bili privilegirani odrastajući u zemlji svjetskih i olimpijskih prvaka. Barem šta se košarke tiče, razumimo se, e! Bez imalo nostalgije, niko me neće uvjerit da reprezentacija Jugoslavije iz 89-90 godine nije bila najbolja "amaterska" ekipa svih vrimena. Okej, nekad bilo, sad se spominjalo...

I tako... kad god se povede priča o košarci, nemoguće je izgovorit niti dvi rečenice, a da se ne sitimo Njega...
Dražena Petrovića.
Velikog Dražena.
Dražena igračine, Dražena ljudine, kapetana, vođe, neumornog radnika, virtuoza, košarkaškog Mozarta...

Sićam se, vidija sam ga jednom na ulici dok još nije počeja igrat za prvu ekipu Šibenke, ali svi su već znali i brujali da Baldekin ima čudo od diteta! Onako visok, štrkljast, s ogromnom ricastom kosom, nije moga ostat neprimjećem, a opet je djelova nekako skromno, povučeno.
Al' kad bi uvatija balun u ruke...
To je bilo čudo!
Uvik je drža usta otvorena dok je igra ka da se čudi šta se oko njega događa, a one njegove velike oči su vječno bile gladne igre i stoposto sam siguran da je njemu tih četrdeset minuti koliko bi trajala utakmica bilo malo.
Da bi on igra još, još i još! Dražen je na parketu izgleda ka u nekom ubrzanom filmu, svi ostali su pored njega izgledali smišni, nemoćni, ka da su noge izvlačili iz blata...

Nije Dražen Petrović bija jedini veliki košarkaš, bilo je i prije njega i u njegovo vrime možda čak i preciznijih strijelaca, boljih skakača, discipliniranijih igrača. Ali Dražen je u sebi ima dimenziju više. Bija je vođa. Kad god bi bilo "gusto", mi navijači smo bili mirni jer smo uvik znali i govorili - Dražen će to riješit! Bija je rođeni vođa, ali ne takav vođa koji će sve oko sebe satrat i govorit - ja sam gazda! Njegova veličina je bila u tome šta je svoje suigrače zna razigrat, jednostavno - svi su uz njega bolje igrali, to je doslovce bija ples pod koševima, tako da bi protivnici najčešće ostajali izbezumljeni jer ne bi više znali odakle im priti veća opasnost.

Čak i da nije bija to šta je bija između obruča i mrižica, svi koji su ga poznavali su govorili da je bija Čovik.
I koji je to usud i koja je to Božja poruka, onako ga odnit...

Očito je bija prevelik za ovaj svit, bija je Ikar kojemu je sunce spržilo krila jer je previše poletija u visine.

U Šibeniku, na Baldekinu, tri minuta od dvorane, na pjaceti isprid zgrade u kojoj je Dražen živija, tamo di je napravija svoje prve košarkaške korake, neki dobri ljudi su postavili koš ka uspomenu na njega. Sa željom da nova dica igraju, da se smiju, da rastu... Nakon nekog vrimena, susidi su se počeli žalit da im smeta "buka" od dice, smeta im je šušur i klapanje baluna dok su dica igrala na Draženovom košu.
Nisam iša vidit jer nemam srca to gledat, ali sam čuja iz pozdanih izvora da su danas priko tog koša zavarene dvi šipke. Ka ono - koš je još tu, ali se kroz njega ne može provuć balun, nema više igre, nema više dice...
Nadam se da su barem susidi osjetljivih ušiju kuntenti.

Možda bi bilo pretenciozno reć da je s Draženom umrla i košarka.
Ali, bez Dražena, to jednostavno nije više isti sport.
To je danas neka sterilna igra, igra bez strasti.
Čini se da bez Dražena ništa više nema smisla...

Ali s druge strane, priča o Draženu Petroviću čak i nije priča o košarci, Dražen je uzor, Dražen je inspiracija, ali to je priča o tome koliko Čovik može bit velik.
Danas je moderno reć - nema onih koji su nezamjenjivi, koji su nedodirljivi, uvik se može nać neko novi, vridniji, sposobniji.
Šipak!
Dražena niko ne može zamjenit.


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>