Nakon sedamnaest sušnih i gladnih godina hrvatska košarkaška reprezentacija opet nastupa na svjetskom prvenstvu i to je u svakom slučaju - izvrsna stvar. Čak bi se moglo reć da i ne igramo tako loše kako smo se već navikli svih ovih godina, pogotovo s "egzotičnim" ekipama ka šta su Iran i Tunis, dok s ovim iskusnijima stvari ne idu baš glatko. Ali dobro je, ne valja u ovakvim trenucima bit čimavica, svaka pobjeda je vridna pa na koncu dokle doguramo - doguramo.
Neki novi klinci su tu, istina, ne stignemo ih niti upoznat u domaćim dvoranama, a oni već ka tići goluždravci i potrkušci odlepršaju iz gnijezda i svojim majstorijama oduševljavaju navijače klubova koji imaju puno više šoldi od ovih naših.

Eh da... košarka... Mada sam svojim tjelesnim proporcijama svjetlosnim godinama udaljen od tipičnog "basketbalije", košarka mi je ka igra oduvik bila izuzetno draga. Ko zna, možda su to neki kompleksi jer su meni ovako "basanome", ti košarkaši oduvik bili fascinantni onako ogromni, nedodirljivi, gotovo da su imali status polubožanstava. Pogotovo kad se sitim svih onih igračina koje sam gleda ka dite pa u ime svih nas iz šezdeset i neke dajem časnu pionirsku rič kako smo i te kako bili privilegirani odrastajući u zemlji svjetskih i olimpijskih prvaka. Barem šta se košarke tiče, razumimo se, e! Bez imalo nostalgije, niko me neće uvjerit da reprezentacija Jugoslavije iz 89-90 godine nije bila najbolja "amaterska" ekipa svih vrimena. Okej, nekad bilo, sad se spominjalo...

I tako... kad god se povede priča o košarci, nemoguće je izgovorit niti dvi rečenice, a da se ne sitimo Njega...
Dražena Petrovića.
Velikog Dražena.
Dražena igračine, Dražena ljudine, kapetana, vođe, neumornog radnika, virtuoza, košarkaškog Mozarta...

Sićam se, vidija sam ga jednom na ulici dok još nije počeja igrat za prvu ekipu Šibenke, ali svi su već znali i brujali da Baldekin ima čudo od diteta! Onako visok, štrkljast, s ogromnom ricastom kosom, nije moga ostat neprimjećem, a opet je djelova nekako skromno, povučeno.
Al' kad bi uvatija balun u ruke...
To je bilo čudo!
Uvik je drža usta otvorena dok je igra ka da se čudi šta se oko njega događa, a one njegove velike oči su vječno bile gladne igre i stoposto sam siguran da je njemu tih četrdeset minuti koliko bi trajala utakmica bilo malo.
Da bi on igra još, još i još! Dražen je na parketu izgleda ka u nekom ubrzanom filmu, svi ostali su pored njega izgledali smišni, nemoćni, ka da su noge izvlačili iz blata...

Nije Dražen Petrović bija jedini veliki košarkaš, bilo je i prije njega i u njegovo vrime možda čak i preciznijih strijelaca, boljih skakača, discipliniranijih igrača. Ali Dražen je u sebi ima dimenziju više. Bija je vođa. Kad god bi bilo "gusto", mi navijači smo bili mirni jer smo uvik znali i govorili - Dražen će to riješit! Bija je rođeni vođa, ali ne takav vođa koji će sve oko sebe satrat i govorit - ja sam gazda! Njegova veličina je bila u tome šta je svoje suigrače zna razigrat, jednostavno - svi su uz njega bolje igrali, to je doslovce bija ples pod koševima, tako da bi protivnici najčešće ostajali izbezumljeni jer ne bi više znali odakle im priti veća opasnost.

Čak i da nije bija to šta je bija između obruča i mrižica, svi koji su ga poznavali su govorili da je bija Čovik.
I koji je to usud i koja je to Božja poruka, onako ga odnit...

Očito je bija prevelik za ovaj svit, bija je Ikar kojemu je sunce spržilo krila jer je previše poletija u visine.

U Šibeniku, na Baldekinu, tri minuta od dvorane, na pjaceti isprid zgrade u kojoj je Dražen živija, tamo di je napravija svoje prve košarkaške korake, neki dobri ljudi su postavili koš ka uspomenu na njega. Sa željom da nova dica igraju, da se smiju, da rastu... Nakon nekog vrimena, susidi su se počeli žalit da im smeta "buka" od dice, smeta im je šušur i klapanje baluna dok su dica igrala na Draženovom košu.
Nisam iša vidit jer nemam srca to gledat, ali sam čuja iz pozdanih izvora da su danas priko tog koša zavarene dvi šipke. Ka ono - koš je još tu, ali se kroz njega ne može provuć balun, nema više igre, nema više dice...
Nadam se da su barem susidi osjetljivih ušiju kuntenti.

Možda bi bilo pretenciozno reć da je s Draženom umrla i košarka.
Ali, bez Dražena, to jednostavno nije više isti sport.
To je danas neka sterilna igra, igra bez strasti.
Čini se da bez Dražena ništa više nema smisla...

Ali s druge strane, priča o Draženu Petroviću čak i nije priča o košarci, Dražen je uzor, Dražen je inspiracija, ali to je priča o tome koliko Čovik može bit velik.
Danas je moderno reć - nema onih koji su nezamjenjivi, koji su nedodirljivi, uvik se može nać neko novi, vridniji, sposobniji.
Šipak!
Dražena niko ne može zamjenit.