Domaća kriminalna sapunica čija se radnja odvija pod krinkom antikorupcijske revolucije svakim danom sve više poprima elemente groteske jer na koji drugi način objasniti podvig zaljubljenih golupčića koji su uspjeli zamračiti milijun i još nešto krupniša kuna na zamislite – kampanju protiv korupcije!? Mislim stvaaaaaarno pa može li se niže???

U lokalnim razmjerima, Trogirane je potresla vijest o uhićenju donedavnog dogradonačelnika Vinka Brkana – Brksija, zvijezde jubitoa, virtuoza govornice, giganta ganga-politike, ratnog „junaka“, našeg čouka koji je još jučer svima pomaga koliko je bidan moga...

Big bossa, nekadašnjeg šefa i šerifa sumnjiči se da je zajedno sa svojim kompanjerosima nanio višemiljunsku štetu gradu Trogiru, zlouporabio položaj, krivotvorio službene isprave i još mnogo toga bla bla bla, znate već kako suhoparno izgledaju kvalifikacije krivičnog djela.

Koliko god ova vijest bila očekivana, mene je ostavila potpuno ravnodušnim. Činjenica da je Vinko Brkan priveden istražnom sucu i prepraćen na Bilice tangira me znatno manje od saznanja koliko košta smetlarina u Hobartu na Tasmaniji. Bio Brkan na Bilicama ili Bristivici, Trogiru će biti sasvim svejedno, neće se u ovom gradu tako skoro dogoditi ništa značajno.

Žalosno je i bijedno što mnogi koji sada likuju nad sudbinom posrnulog moćnika, u vrijeme njegove najžešće strahovlade nisu smjeli ni prdnuti bez znanja velikog Brksija. Mada je dugih šest godina nominalno bio tek drugi čovjek grada, upravo on je vukao sve ključne poteze, bio je alfa i omega čudovišne strukture moralnih nakaza koji su mu se pokorno klanjali.

Neusporedivo više od samog Brkana mene zabrinjava i užasava sredina koja je omogućila jednom priprostom tipu koji bi vjerojatno mogao biti dobar vulkanizer ili ugledni krčmar, politički uzlet frapantnih razmjera.

Svoje sugrađane pozivam da pokušaju odgovoriti na jednostavno pitanje - Zašto nam se dogodio Brkan?
Pa nije taj tip pao s Marsa, nije nam nametnut ni od Zagreba ni Beograda ni Pešte ni Beča, on je naš autentični proizvod na čiju sliku bi se bez krzmanja mogla zalijepiti markica „originalno hrvatsko!“

Možda je Brksi najobičnija bitanga, bahati i bezobrazni primitivac, ali da je glup-nije!
On je shvatio je kako sustav funkcionira, uvidio je da živi u okruženju mediokriteta, kukavica i beskičmenjaka i odlučio je uzeti ono što je mislio da mu pripada.

Mi smo stvorili Brkana, nitko drugi!

Znam, sve znam, mnogi će od vas reći - ja bogami nisam!
A-haaaa, samo se vi tješite! Nisam ja, nisi ti, nismo mi, dajte konačno otvorite oči!



Lako ćemo za sve kredite i financijske dubioze koje tek sada dolaze na naplatu, ali mnogi koji ovaj grad nose u srcu morat će se suočiti s mnogo opasnijim naslijeđem – pogubnim malograđanskim mentalitetom koji u kombinaciji s provincijskim tupilom i energetskim mrtvilom, već dugi niz godina razara samo tkivo grada koji se tako voli dičiti s onim već izlizanim atributom – Unescov grad.



Zar nije paradoksalno da grad koji je u taj famozni registar svjetske baštine dospio upravo zbog izvrsno sačuvane stare jezgre s originalnim urbanističkim i arhitektonskim rješenjima, proteklih desetljeća stvorio oko te iste jezgre prsten degutantnih građevinskih nakaza nabacanih zbrda-zdola bez ikakvog plana, bez vizije urbanizma i prostora koji je odlika suvremenog života. Majketi, evo već skoro pet godina pišem ovaj blog, neuspješno vapim za tim famoznim trotoarom na ulicama, da neke druge urbane elemente i ne spominjem, pa dajte, recite mi konačno je li stvarno toliki problem izgraditi najobičniji – trotoar?????

I svi grintamo i svi mudrijamo i svi sve znamo, ali se ne događa ništa!
Što god da u ovom gradu pokušaš napravit, prvo pitanje s kojim ćeš se susrest – a čigov si ti?
Ako nisi naš – odjebi u skokovima, ako si naš – a di si dosad bija?
Zanimljivo koliko smo zavidni, sujetni, dišpetožasti, svakoga smo spremni omalovažit, ubit u pojam, izvuć mu sve grijehe familije još od čukundida, petavat mu roge i bisno se naslađivat – e neću ti dat gušta!



I sad se onda čudom čudimo kako nam se dogodio krkan, pardon - Brkan!?

Brkan se dogodio zato što smo licemjeri, zato što smo lijeni, zato što smo kukavice, zato što smo svakakvi nikakvi.

Normalno da će nam se dogodit Brkan kad smo svu pametnu dicu potirali ća, a one rijetke koji su ostali marginalizirali i otvoreno prezirali jer božemoj, šta se on ima pravit pametan, a znam ga ja dobro kad je ka dite kreja šipke po susistvu, a još mu je i dida bija ovo i ono.

Ne znam u čemu je kvaka, je li u nekim čudnim magnetskim silnicama, energetskim vampirima ili nekom drugom fenomenu s ruba znanosti, ali nešto će se morati promjeniti pa kud puklo da puklo. Može li neki normalni, pozitivni ljudski potencijal kojega u ovom gradu ima napretek konačno razbiti te okove koji ga sputavaju?

Iskreno, ne vjerujem da će Brksi dugo čamiti u ćuzi. Vjerojatno će ga osloboditi zbog nedostatka dokaza ili će mu naći masu olakotnih okolnosti.
U poplavi afera koje svakodnevno izbijaju na površinu, on će biti tek jedan u nizu, globalno beznačajan lik kojega će javnost brzo zaboraviti.

Međutim, ovakvih brkanoida ima po čitavoj Hrvatskoj koliko hoćeš!
Nisu oni krivi.
Krivi smo mi!

Čak i bez zarona u duboke kontemplativne vode, nije se teško složiti s onom izrekom koja kaže - Na ovome svijetu samo mijena vječna jest.
No, unatoč svim mijenama kako mjesečevim tako i ostalih nebeskih tijela, postoje neke konstante koje ne mrdaju sa svoga mjesta pa sve da ih suzavcem pokušavamo protjerati van.
Pri tom čak i ne mislim na Vlatka Markovića, vječnog predsjednika nogometnog saveza koji tom tvorevinom vlada još od vremena Ramzesa drugog ili legendarnog Matu-Mišu koji pokretom desne ruke i trzajem lijevog brka baca publiku u kolektivni trans.
Evo recimo, uzmimo konstantu Pi. To je fantastična konstanta koja nam pomaže da bolje razumijemo zaobljena tijela. Zamislite kakav je mrak vladao ljudskim umovima dok nisu spoznali Pi!? Opseg, površina, oplošje, poprsje... bez Pi-ja, ništa ne bi bilo moguće!
Strašno nešto!

U jednom malom gradu na obali Jadranskog mora postoji neobična meteorološka konstanta koju suvremena fenomenologija još nije znanstveno obradila, možda zbog toga što se na prvi pogled čini kako se radi o najobičnoj kiši praćenoj grmljavinom i udarima vjetra iz četvrtog kvadranta.
Mislim stvarno, takve ili slične padaline primjećene su u gotovo svim zakutcima lijepe naše kugle zemaljske i svatko razuman će se zapitati kakva je to blesava konstanta da u Trogiru pada kiša ako se upravo taj grad u turističkim prospektima hvali činjenicom kako ga skoro pa 2700 sati godišnje obasjava sunce!? Kvaka je u terminu ili vremenskom odabiru padanja. Naime, ova kiša već desetljećima nepogrešivo počinje ni prije ni kasnije nego jušto u tri manje kvarat!

Kakve se to magnetske silnice prošire nebom i zemljom da baš u tu uru privuku sve oblake srednjeg Jadrana u Trogirski zaljev, još uvijek predstavlja pravu misteriju. Najčešći očevici ove neobične pojave su upravo radnici brodogradilišta koji već desetljećima imaju zgodan običaj da koju minutu nakon tri sata naprave veseli performans trogirskim prometnicama. Naime, na treći znak geofizičkog zavoda u petnajst nula nula, sva sila škverana spremno pohita na uske uličice primorskog gradića radosno brundajući motorima s unutarnjim izgaranjem tako da se u slijedećih dvadesetak minuta stvori pravi koloplet svih mogućih vozikala u kojemu vrijede sasvim specifična prometna pravila. Jao ti ga se nekom strejndžeru ako u zao čas nabasa putem brodograditelja!

Kad se svoj toj zbrci još pridruže i pljuskovi s grmljavinom, pravo je čudo kako se u tom općem izneredu itko pametan uopće može snaći. Ali kao što već rekoh, obilne padaline u to doba dana više nikoga ne iznenađuju, čak je s vremenom takva neobična pojava dobila i svoj specifični naziv - radnička kiša!
Radnička kiša nemilosrdno pljušti i štrapa po kostima trudbenika žešće od kriznog poreza, ali i sama pomisao da bi se eventualno mogli zaštititi od takve nepogode već u startu pada u vodu, pardon - more!

Zamislite gušta kad vašom presvijetlom guzicom poljubite mokri sic motorkotača bez poluprikolice pa odbauljate čiovskim mostom između dviju kolona nervoznih automobilista, a već i sama pomisao da se nalazite u konstantnom prekršaju pojačava dozu nadrealina.
Do malog mosta mokra su vam već i škina i kolina, a kad vam pola minute nakon skretanja na onom redikuloznom križopuću protapana sve do jaja, od totalne se neugode možete obranit jedino prikladnom kombinacijom sočnih beštimja.

Onda dođete doma, skinete se do gola, zbacite svu mokru robu sa sebe i ne prođe niti dva minuta a radnička kiša odjednom - stane!?
Ka ono, nije moj posal, ja sam svoje obavila, a vi se sad mislite...

Imam osjećaj da su radničke kiše u zadnje vrime sve češće i obilnije, hm... ko zna šta to znači, ne bi volija niti promislit da ove jeseni izvode rekvijem za radničku klasu...

Zgrada u kojoj radim i zarađujem kruh svoj svagdašnji sa sedam pupa, lipa je i prostrana trokatnica koju od milja i sasvim nemaštovito zovemo "tehnički ured." Istina, ekipa iz pogona, ljudi koji su u svom svakodnevnom poslu izloženi i suncu i vitru i kiši ne nazivaju je tako ka mi "mudrijaši," nego jednostavno kažu - Medena! To nam ka oće reć, lipo vam je tamo ka da radite u obližnjem hotelu medenog imena. E dobro, mi smo poznati po tome da uvik mislimo kako je drugima puno lipše i nezasluženo bolje nego nama, ali šta ćemo sad...

I tako, nekidan su radnici na krovu naše "Medene" sasvim neočekivano pronašli četiri slova impresivnih dimenzija, dva "t" jedno "i" i jedno "o". Iznenadni arheološki nalaz zavodljivo zaobljenih slova pobudio je razne teorije o porijeklu navedenih artefakata, a kako su ta četiri slova poredana jedno do drugoga tako fino podjećala na jedan davno zaboravljen potpis, stubokom su se pojavile neke bezobrazne i potpuno uvredljive teorije koje su išle čak toliko daleko da su inkriminirana slova dovodili u svezu s izvjesnim maršalom iliti drugom Titom. Čak su se neki neodgovorni pojedinci kleli u svoje punice da je taj natpis punih deset godina stajao ponosito kano klisurina na vrhu tehničkog ureda da bi početkom devedesetih netragom nestao. U čast pronalaska vrijednog arheološkog nalaza, na krovu naše zgrade svečano je podignut spomenik neznanom junaku u obliku odašiljača za mobilnu mrežu tipa 095.
Sve u svemu, skinulo Tita, postavilo TELE!
I to još 2 za ne falit...


Slika druga iz moga maloga grada pod zaštitom UNESCO-a.
Dvadeset i četvrti dan listopada, to ka oće reć jučer, nedilja, kasno popodne...



Išli smo napravit đir do rive, onako neobavezno, bez predumišljaja da ćemo srest bilo koga poznatoga. Istina, znali smo da ćemo vidit barem trideset Japanaca po gradu šta se na koncu pokazalo ispravnom teorijom, ali u isto vrime pronać trideset Hrvata u Trogiru krajem listopada eeeee, to je već malo teže...
U smiraj jesenskog dana, rivom prema Kamerlengu, pronašli smo savršeni sklad mora i neba.



U jednom trenutku, na samom zalasku, sunce je probilo tmurni sloj oblaka i obasjalo nas nekim čudesnim bojama.





Do zuba naoružani Japanci neurozno su se okretali oko sebe tražeći iz kojega su smjera upaljeni tako moćni reflektori, a oni rijetki domaći likovi nisu se dali zbunit.



Kad je zadnja zraka sunca zaspala iza Jelinka, sili smo na štekat ispod zidina starog grada, naručili čaj sa šumskim voćem i uživali....



Zvona s katedrale pozivala su ljude na večernju misu.

Iz nekog zvučnika oko nas dozibali su nježni zvuci gitare satkane od nalipših nota i baršunast Tedijev glas

Dalmacijo lipo ti je ime
I more
I judi
Sve imaš ča je srcu potriba....

Imaš... i gotovo!

Ala gušta!
Posta sam galerist!

Istina, moja galerija još uvik nije opipljiva, nije sazdana od matuna i bloketa niti krovom pokrivena, nego je više 'nako da prostite - virtualna, ali u svakom slučaju, vrlo je dostupna, ulaz u moju galeriju se ne naplaćuje, izlaz još i manje, tako da ako kojim slučajem još netko od vas nije vidija o čemu se radi neka učini klik-klik.



Mislim, šta ću sad glumit neku nonšalanciju u stilu ma jeeee ka ono neš ti, nije me briga ae...
Drago mi je, naravno da mi je drago i zbilja još jednom želim iskreno zahvalit urednicima bloga koji su me se sitili, a naravno i svim dobrim ljudima od kojih sam dobija brzojave podrške i snažnog uvjerenja da i dalje ustrajem na svom putu u duhu samoupravnog socijalizma, kao i neizostavnog razvijanja bratstva i jedinstva svih naših naroda i narodnosti.

Eeeee tako.



Ajmo dalje!

Naša mlada i dična država i ove me se godina sitila pa mi uputila prigodnu čestitiku da izvolim uplatiti 200 kuna na ime poreza za mog devetogodišnjeg limenog ljubimca marke Fiat tipa Punto azzuro astrale boje.
Nije dosta šta me deru kroz cijenu benzina, nije dosta šta me deru na tehničkom pregledu i obaveznom osiguranju, nego im još moramo platit i ovako simbolički jednom godišnje, to kao dođe neki porez na luksuz, šta li?

Iskreno, ta mi se uplatnica već misec dana vuče po škafetinima, čak sam jedno vrime bija uvjeren da iz protesta uopće neću platit tih 200 kuna, ali onda sam opet popustija, jednostavno, ne želim vuć vraga za rep.

Država očekuje da budemo pošteni prema njoj.
Okej, ali baš se pitam, je li ta država poštena prema nama?

Mislim, elementarna pristojnost nalaže da ne ideš zubima na ruku koja te hrani, ali stvarno mi masu puta dođe da se zapitam, je li ovoj državi uopće stalo do nas!?
Okej, svaka država na svitu se financira od poreza. Oni koji zarađuju puno - plaćaju više, oni koji nisu takve sriće - plaćaju manje, to bi tako trebalo bit normalno.
Ali, masu puta do sada se pokazalo kako se velikim ribama ide niz dlaku, svi se prave gluvi i slipi, korumpirani inspektori im mogu stavit soli na rep i upravo zbog nesposobnosti te famozne države da naplati porez od mudonja, najlakše je opalit po "stoki sitnog zuba."

Čak smo i deklarativno poniženi pa smo od nekadašnjih "radnih ljudi i građana" svedeni na "porezne obveznike."

Porezni obveznik - pogledajte samo kakva je to monstruozna jezična konstrukcija! Ko pametan želi bit porezni obveznik? Ko!?
Mislim, čim si "obveznik", tu već nešto smrdi, štagod je pod mus - nije dobro, a onda te još za ne falit, opandrči po glavi i ono "porezni..."

Ne znam, smučilo mi se više, jer kad napravim osobnu inventuru tokom svih ovih godina između ove države blagosranja i mene, onda vidim da je to daleko od onoga "čist račun-duga ljubav."

Kad se samo sitim onih pet godina otkinute mladosti kad su mi ni krivom ni dužnom gurnuli pušku u ruke, sve u ime domoljublja, a samo zbog toga šta se neki ljigavi impotentni idioti nisu mogli dogovorit kojim putem dalje, i da danas, petnajst godina nakon svega, strepim za svaku svoju plaću, jer se toliko lupeža i kurbinih sinova nakotilo pod skutima tog istog domoljublja, uvati me trentauno!

Ko mi je kriv šta sam osta neprilagođen!?
Ma... neću više, vanka je lipo vrime, idem radit nešto korisnije...

Ako je vjerovati rezultatima jednog stručnog ispitivanja, muškarci svakog dana barem tri puta izreknu laž, dok se žene i u ovom slučaju pokazuju kao bolje osobe budući da lažu "samo" dvaput. U prosjeku, dakako...
Možda prije nismo toga bili ni svjesni ili smo odgojeni na bajkama u kojima se točno znalo kako dobri momci govore istinu, a samo zločesti lažu, ali čini mi se da smo s vremenom postali tako benevolentni prema lažima da ih prihvaćamo čak i bez ljutnje, laž je danas postala tako normalna stvar, laž je sveprisutna, lebdi svuda oko nas, kao more u kojem plivamo, kao zrak koji dišemo.

Sve više laži svrstavamo u one "bezazlene," reklamne laži pa ćemo tako rado povjerovati da ako izlijemo šalicu crne kave ili soka od borovnice na bijelu košulju, čudesni deterdžent kojeg nam je preporučila prijateljica sanirati situaciju dok si rekao šeks. Mislim, to mi je oduvijek bilo totalno blesavo, ritualno izlijevanje svega i svačega na sniježno bijele odjevne predmete, a sad se čak pojavljuju i deterdženti koji uspješno djeluju nakon izljevanja čak deset šalica kave!
Čovječe, ajde da se jednom slučajno proliješ, to se svakom može dogodit, ali kakva budala moraš bit da na sebe izliješ deset kava!? Također, sasvim slučajno izbjegavaju naglasiti kako će vaša izmaćana bijela košulja nakon uspješnog tretmana čišćenja poprimiti gotovo neprepoznatljivi oblik nakon kojega ćete je moći iskoristiti samo za brisanje prašine.

Ponekad pogledam one emisije o automobilima. Ima ih na svakom TV kanalu koji drži do sebe, a najviše me impresionira riječnik kojeg voditelji koriste u takvim magazinima. Auto to i to, više srednje klase rađeno je na zajedničkoj platformi sa bla bla bla i u sebi sadrži paletu agregata na plinsko ulje bla bla bla, a u osnovnu opremu ulaze ABS, USB, UPM, PRC, ŠTRC, UKRC... Čovječe pričaj mi hrvatski!

Međutim, ono što me posebno oduševljava jesu podaci o potrošnji goriva pojedinih modela koje potencijalnim kupcima obznanjuju proizvođači. Kažu - potrošnja goriva - 4.8 litara na sto kilometara. Ma molim te! I onda tako svi, baš svi proizvođači navode u deklaracijama podatke koje blage veze sa stvarnošću nemaju. Kad su jednom upozorili mlatimudane iz auto-industrije kako daju lažne podatke, ovi su im odgovorili da se ta potrošnja goriva pokazala ispravnom pri tvorničkim testiranjima u laboratorijskim uvjetima.
Ma vidi pametnjakovića!
U laboratorijskim uvjetima!?
Pa mislim li ja svoje auto vozit na cesti ili po laboratoriju?



Gledam ovih dana onog napuhanog lažljivog bahadžiju kako pun sebe kroči zagrebačkim ulicama prema Saboru, a svi oni reporteri koji oko njega plešu i bilježe svaki korak doimaju se poput groteskne koreografije koje na ovim prostorima nismo vidjeli još od vremena Zdravka Čolića i "putujućeg zemljotresa" ansambla Lokice Stefanović. U našim pričama iz djetinjstva, Pinokiju bi nakon svake laži narastao nos, a ovome liku očigledno raste čitava glava! Sasvim razumljivo, glave nisu USB stikovi, nije lako utrpati toliko podataka u ograničen opseg lažljivog uma.

A kad smo već kod laži, najveće laži nastanu kad u njih upletete čitav narod. Razbacujete se parolama kao ono - ostvarene se povijesne težnje hrvatskog naroda, narod će odlučiti o tome, narod je uvijek u pravu, da čujemo glas naroda, bla bla bla...
Mislite da narod išta zna?
Kad narodu oduzmete dostojanstvo i svedete ga na običnu rulju, na svjetinu, onda možete manipulirati s njim kako god zaželite.
Svjetina nikad pameti nema.

Nakon dvije tisuće godina, baš i nismo nešto napredovali.

I onda kao i danas, narod će uvijek odabrati - Barabe.

Jesen mi uvijek stigne kao i rata kredita - neumoljivo točno, lihvarski pokvareno i premda znam da upravo ovih dana neminovno mora doći, obavezno mi padne mrak na oči. Što se mora, uvijek je teško pa tako i ritualno pospremanje svih šarenih plažnih artikala u najdublji dio ormara, a jedino što me u ovim bljuzgavim jesenskim noćima još podsjeća na ljeto je komarac, pardon komarica, koja me obično oko tri sata po ponoći podsjeti da je gladna. Naravno, svakog mi puta dođe da je odalamim pravo šakom u glavu, ali opet mi bude nekako žao, mislim, zašto i tu posljednju poveznicu s ljetom prekinuti na tako brutalan način.
U stvari, ova posljednja komarica mi je zapravo postala kućni ljubimac, čak je dobila i ime - Eržebet. Mislim ono, podsjeća me na jednu koja mi je isto tako znala piti krv i u sitne me sate buditi iz pravedničkog sna, pa eto...
Istina, ta koja mi je pila krv na slamčicu uopće se nije zvala Eržebet, ali šta sad to više ima veze...

I tako, jutra su sve mračnija i hladnija pa dok zombijevskim korakom bauljam kroz praskozorja dalmatinske zbiljnosti, tek po licima prolaznika prepoznajem jesam li, ili možda nisam na pravom putu. Naime, do gradobrodilišta koje se nalazi skroz na drugom kraju grada, nikad ne moram pogledavati na sat a da točno, gotovo u sekundu znam koliko je vremena ostalo do sedam sati.
Kako znam!?
Po facama brate!

Za početak, u pekari kod Iljušija svakog jutra naletim na jednog rmpaliju u sivom kombinezonu i zavezanom šarenom maramom oko glave s kojom nevješto prikriva kompleks ćelavosti. Frajer s bradicom ala Onur i švercanim Marlborom u kutu usana nepogrešivo naruči slanac i Bioaktiv, hroptavim glasom udijeli nešto kao kompliment pekarici mladoj koja se na to samo blago zarumeni, sjeda u prastari prdekavi Audi i zapraši prema Divuljama. Po hroptavom rmpaliji u drndavom Audiju točno znam da je ni manje ni više nego točno sedam manje deset!

Preko malog mosta, ćipo u sedam manje osam i po, copata s noge na nogu neobično živahan djedica u prokockanoj flanelskoj košulji. Mada bi po svemu sudeći već odavno trebao biti korisnik mirovinskog fonda kao i dopunskog zdravstvenog osiguranja, očito ga neka ljuta potreba tjera da u gluho doba jutra hita prema Travarici. Možda je tajnik u udruzi umirovljenika ili blagajnik u klaonici, tko zna...

Između zgrade općine i suda u sedam manje pet obavezno prolebdi Modrooka, sramežljivo i plaho djevojče od kojih dvadeset i pet, tamne rebe, roza majica na kojoj piše Kiss me i trocentimetarskim takićima. Kojim stazama Modrooka kroči nakon što zamakne iza općine - nikad nisam saznao.

U četiri minuta do sedam preko čiovskog mosta prođipa kolerični pedesetineštogodišnjak sa studentskom torbicom preko desnog ramena, cvikama posuđenim od Minje Subote i po užurbanom koraku reklo bi se da je zaposlen... pa recimo u vodovodu i kanalizaciji. Djelatnici vod-kana imaju taj mot "ne pitaj me ništa, priša mi je..."

Dva minuta nakon Minje Subote iz sporedne ulice izlijeće lažna plavuša u najboljim godinama, žustrog koraka kojeg se ne bi posramila ni olimpijska pobjednica u brzom hodanju. Dok masa nespretnika mehanički baulja prema škverskoj kapiji i hvata posljednji vlak za nigdje, ona jedina prkosi struji, ogrtač boje bijele kave vijori oko nje ko u Betmena, a lažna plavuša visoko uzdignute brade razgrće sve oko sebe i hita ka svijetloj budućnosti pa taman bilo sedam manje dva.

U šest pedeset i devet provlačim karticu kroz korporacijski check-box, pozdravljam Juru iz Tehnologije koji je vazdaslužbujući u muškom zahodu i započinjem još jedan radni dan...

Koliko god volio sebe uvjeravati da nisam zarobljenik svakodnevnih rituala, tipa duvana na balkonu, male loze ili šljive umjesto pranja zubi, ćakule na hodniku uz automat za kavu i glutensko-praškaste slastice, moram priznati da još uvijek s velikom dozom znatiželje i slatkog iščekivanja otvaram stranicu bloghaera jer koliko god nam govorili kako nas je pojelo vrijeme, koliko god mi sebe veličali ili potcjenjivali, nitko me neće uvjeriti da su portali s bombastičnim naslovima iza kojih obično stoji veliko ništa, "dublji", atraktivniji i zanimljiviji.



Istina, ne idem od bloga do bloga već kliknem na liste koje mi bez problema otvore sve objavljeno u posljednjih dan ili dva, pa tako pogledam većinu od 60-70 fotki koliko ih Garavi sokak objavi u svakom postu, saznajem kakve su novosti kod luckastog profesora iz Rijeke s voajerskim sklonostima, ekstra large Alexxl me redovito oduševljava svojim akrobacijama u kuhinji i za fotoaparatom, da i ne spominjem udarni ešalon blogerica iz čijeg pisanja pametan muškarac može puno toga naučiti.

Naravno, i "zamalo hladna" ekipa nije ništa lošija, naprotiv, a fresh lista je na neki način i najuzbudljivija jer su mogućnosti za ugodna iznenađenja tamo daleko najveća.



Skrolajući prema dolje (UBR (uzgred budi rečeno) - kako se na hrvatskom kaže - skrolanje!?) u dvadesetak minuta saznam sve bitne novine, ali masu puta primjećujem kako ti isti tekstovi i fotografije preko kojih preletim na pomalo sterilnom bijelom ekranu, izgledaju znatno drugačije kad se nađu u prirodnom ozračju matičnog bloga.





Jednostavno, liste su kao javne površine, kao kad sretnemo nekog prijatelja ili znanca na ulici, trgu, šoping centru pa onako s nogu razmjenimo par rečenica tipa di si kako si š'o ima ba...
Tek kad otvorimo nečiji blog, tada zaista ulazimo u svijet autora pa iz naoko nevažnih detalja tipa slikovne pozadine, linkova sa strane, liste prijatelja, komentara i svega ostalog, steknemo potpuniju sliku i odgovor na pitanje "što je pjesnik htio reći".

Svaki blog je u stvari - nečiji dom.
Kuća, stan, podrum ili šufit, veliki mali, prostrani, osunčani, mračni, svejedno, ali u svakom slučaju - dom.
Možemo li zaista reći da nekog dobro poznajemo ako nikad nismo barem malo zavirili u njegov dom. Primjetili raspored predmeta, paučinu u kantunima, obiteljske fotografije, knjige u vitrini, kič figurice na komodi, goblene na zidu, miljetiće na televizoru i sto drugih sitnica koje na najbolji način otkrivaju tko je Đuro, Pero, Mate, Ante, Vesna, Mare, Luce...
MIljetići od pokojne tetke - ah ti su najslađi, jedino me pomalo strah kako ćemo stavljati miljetiće na ove moderne tanke televizore???

Moderna vremena donijela su nam nove običaje, sve manje jedni drugima dolazimo u posjete, sve manje poznajemo domove naših prijatelja, sve se više nalazimo na "neutralnim" terenima, kao to je cool, bez obaveza, bez Bajadere, dvadeset deka kave i buketa cvijeća, bez nekih sitnica koje kažu - drag(a) si mi...

I toliko nas ovaj suludi ritam drobi i melje da zaboravljamo na dodir, osmijeh, stisak ruke, zagrljaj, razmišljamo - kao ima vremena, kao to se podrazumjeva, kao...

I onda nas jednog dana više nema...



Budite svjesni koliko vrijedite, budite svjesni koliko nekome značite, samo - budite.





Ako sam išta naučio nakon ovih, sad već skoro 750 objavljenih crtica, 750 plovidbi blogosferom u boci ili bez nje, to je da se vedrim slikama uvijek mogu rastjerati sivi oblaci...
Ja nisam odustao, nemojte ni vi!

Prije neki dan me jedan čovik čije ime neću uzalud spominjat, na srid pjace iznapada ka pasa - ma šta ti znači ono ekološko-hedonistički blog, koja ti je to zvizdarija, kad niti se ozbiljno baviš ekologijom, nemaš pojma o efektu staklenika i ozonskim rupama, a još se manje razumiš u kavijar i šampanjce!
Nisam se uspija pravo ni snać od verbalnog topničkog udara jer je opće poznato da ove moje škrabotine baš niko u Trogiru ne uzima zaozbiljno pa sam mu samo pomirljivo replicira - A dobro, šjor čovik kad vi tako kažete, meni je isto puno drago šta me čitate.

Đava pakleni te čita...
I on!?

I kako ćeš sad tome nesriknjemu svitu objasnit da se ne triba držat doslovno svega šta piše, jer kad bi ama baš svakoga držali za rič - a di bi svršili?

Kad bi moga u par riči, da prostite - sublimirat misao, onda bi 'vako reka - di god iša, šta god radija, nije se kunst satrat, nego guštat!
Ako se kadikad i satareš - onda posli svega samo imaš više razloga da sebi, a pogotovo onima oko sebe - ugodiš.
Sve sam ovo mora još jednom naglasit da ne bi slučajno neko pomislija kako smo se na Velebit došli patit i žgobavat.
Ma kakvi, u svemu triba imat miru oliti mjeru, kako god vam drago.

Tako smo prvog dana naše mini turneje u slavu Dana neovisnosti (blažena neovisnost, pogotovo kad pada u petak!) uputili u laganu hodnju Malom Paklenicom.
Mislim, stvarno je nepravda da se svi vataju Velike, a Malu ka ono ko šljivi! Nu!

A šta fali maloj - baš ništa!



Sve u svemu, učinili smo lipi đir, otprilike dvi ure uzbrdo, uru i po nizbrdo, torent Male Paklenice ovoga puta nas je dočeka suv pa smo mogli do mile volje đipat kanjonom. U stvari - lažem, ako kroz kanjon ne teče rijeka onda se to i ne može nazivat kanjonom nego klancem! Ali dobro, nećemo sad u detalje.

U zadnje vrime primjećujem sve više ovih skulptura od naslaganog kamenja i to mi je baš štosno. U jednu ruku ti daju sigurnost da si na dobrome putu, a s druge strane, potaknu te da se i sam okušaš u disciplini "kamen na kamen."

Ovdje vidite primjer jednog profesionalno izrađenog, kako ćemo ovo uopće nazivat... tuljak... ma ke tuljak, to se triba puno lipše zvat, uglavnom - ovoga je napravija znalac...



A onda sam inspiriran djelima znalaca, napravija i ja svoga "vrlo prvoga" tuljka.



Nije nešto, ali morate priznat da je moj tuljak lipši od D. Čuljak!
Izdržat će barenko do prve bujice...

Kako friški planinski zrak izrazito pozitivno utiče na kognitivne sposobnosti, tako sam doša do zaključka da sav taj materijal koji se lomi i drobi kroz Malu Paklenicu mora kad-tad doć do mora i tamo napravit plažu. I zaista - u Selinama postoji plaža zvana Pisak, a izgleda ka mali Zlatni rat. Kako je more na selinski zlatni rat izbacilo jednu vršu, to mi je dalo poticaj da udovoljim svojim fotografskim strastima.





Nakon petka u najvećem broju slučaja dolazi subota, a kako smo proveli taj dan, svi već vrlo dobro znate.
Moram se pohvalit da sam ovaj izlet minuciozno isplanira - petak laka tura, subota teška tura, nedilja cool-tura!
Za razliku od noći s petka na subotu u kojoj mi san nikako nije tija na oči i u kojoj sam se sto puta izvrtija po postelji od uzbuđenja zbog uspona na Sveto brdo, drugu sam zaspa ka cok.

U nedilju osvanilo lipo jutro, divota jedna, uostalom kakvo bi dugačije i moglo bit kad smo ga upravo takvoga naručili.





Na rivi u Starigradu Paklenici tek rijetki gosti, domaćini side na štekatu kafića, pijuckaju piće, raspravljaju o sinoćnjoj utakmici, penzioner na mulu pokušava privarit hobotnicu, divojke se šetaju, galebi se karaju, a more bistro, more čisto, more plavo, da ne može bit plavije, ma recite zašto može postojat pariško-plava, a ne može jadransko plava!? To je nepravda!
Nema lipše boje na svitu od jadransko plave i gotovo!



U Susedgradu sam, pardon Starigradu, poslikava otprilike osamdeset posto domaće flote, a maštovitošću svojeg imena me privuka upravo ovaj - BROD!



A u blizini BRODA šta drugo može bit nego - BOCA! Nepogrešivo je doplutala do mene, čak je unutra bila i jedna poruka uznemirujućeg sadržaja, a kako ja najnevolim nikoga uznemiravat, ovoga puta ću uredno primučat šta je pisalo u njoj.



Nakon slasnog objeda u kojem su dominirali Majdini specijaliteti širokog spektra okusa i mirisa, valjalo nam se oprostit sa Starigradom pa smo uredno pokupili sve bagaje da bi se nedugo zatim naša mala kolona uputila preko starog-novog crvenog masleničkog mosta na drugu stranu kanala, pravo u Vinjerac, na stinu pradidova.

Omamljeni listopadskim suncem guštamo na vinjeračkoj rivi uz kavu (odlična kava!), rekapituliramo situaciju i smišljamo strategiju za blisku budućnost.

Kakvi su nam planovi? - pitaju me moje gracije.
Nigdi nam nije priša, nakon ove kave skoknit ćemo do Nina na kolače i Prahulje.
Superrrrr!!!

Do starog kraljevskog Nina, rodnog mista Petra Zoranića, autora prvog romana naše književnosti, vozikali smo se kojih dvajstipet minuti.

Nin je prekrasan gradić, skladno građen još i prije stoljeća sedmog i nedavno uređen ka bomboncin i kad god sam u ovim krajevima, Plava Ptica točno zna kojim putem triba doć do njega, čak i bez satelitske navigacije. Sve je nekako majušno, mali Grgur Ninski, najmanja katedrala na svitu, ma opet, sve je tako lipo i šesno da ne mo'š od miline.









Kako si ono reka da se zovu oni kolači na koje nas vodiš p-p-p-p.... pohorje, prangije, tako nešto...
Koji kolači?
Pa maloprije si obeća vodit na kolače!
Kolače na P?
E na P!
Prahulje mislite?
Eeee, to to!

Aaaaaa nisu Prahulje kolači!
Kako nisu?
Nisu, mislija sam...
Ma nemoj se sad izvlačit, a govorija si o toj slatko-slanoj kombinaciji...
Ja govorija!?
E ti ti!
Ma nisam!
Znači Prahulje nisu kolači?
Nisu.
A benti... šta su onda?

Aj pogađajte.

Je li to nešto staro?
Je...
Je li bile boje?
Paaaa, moglo bi se reć da je bile boje!
Jel vridi za papat?
Neeeee, ne može se papat! U svakom slučaju, saznat ćete za pet minuti šta su Prahulje. Ajmo!



I zaista nakon pet minuti, svi smo postali svjesni gorke istine da Prahulje zaista nisu kolači nego predio na kojem se nalazi humak sa dražesnom crkvicom svetog Nikole, ali kako smo se toliko već raspričali o kolačima, nije bilo druge nego pod hitno doć do nečega slatkog.

Opet vođeni savršenom navigacijom doplovili smo do Šime na Boriku sve se nadajući da ćemo u toj prva ligi pizzeriji naletit barem na prahu... pardon, palačinke. Na svu sriću, Šime ne samo da je ima na repertoaru palačinke sa orasima, sladoledom, marmeladom u šatou, nego čokoladne torte i rožate, galetine, mandulate, da smo nakon svega samo mogli povikat ajmeeeeee!

Malo Kalmetinom više Dalmatinom, stigli smo doma u tren oka.
Vedra čela, rosna lica, istina, pinkicu smo se pritrudili ova tri dana, ali... vridilo je!
Sve nam je ispalo savršeno.

Atroke prahulje sa šlagom

Moji pradjedovi koji su živjeli u Vinjercu, ubavom mjestašcu na obali Velebitskog kanala kao i njihovi djedovi i pradjedovi, i tko zna koliko generacija prije njih, svakog su se jutra budili uz ovakvu sliku.



(Dobro, ove novovjeke, nevješto oblikovane nakupine građevinskog materijala u podnožju ćemo zanemariti)

Preko mora, vazdavjetrovitog i opasnog za ribare i mornare, impresivan kanjon Male Paklenice djeluje poput grotla vulkana, a visoko iznad njega uzdiže se moćna piramida Svetog brda, nakon Vaganskog, najvišeg vrha Velebne planine.
I sad, tko zna, je li sve to zapisano u genetskom kodu ili nekim drugim teško dokučivim spisima, ali moćna planinska barijera koja se proteže od Visočice preko Vaganskog vrha pa sve do "Sveca", oduvijek je u meni budila maštu i želju da vidim kako svijet izgleda od "tamo gore".

Uspon na Vaganski vrh prije nešto više od dvije godine bio je na neki način moj osobni obred inicijacije, koji me totalno razvalio emocijama, ali već pri povratku proradio je onaj crv koji mi je kazivao da bez Svetog brda, ništa nema smisla.

Kao kad vrhunski alpinist nakon Everesta sanja K2.

Prilika za ovaj uspon dugo se "kuhala" ali se ukazala iznenada, prije par dana. Bio je dovoljan poticaj mojih pet gracija u stilu "Darko, šta je s onim Svetim brdom, mislim, bilo je neko obećanje, kao, jel'... trept-trept...

Poruka jasna, mladi smo, poletni smo, volje imamo, želja nikad nije bila upitna, prema tome - šta čekamo!?

Do Svetog brda ne dolazi previše planinarskih staza. Najčešće se kreće iz Borisovog doma iznad Velike Paklenice preko Ivinih vodica i Vlaškog grada pa još "malo" gore. Druga je mogućnost otići skroz na zapad do skloništa na Strugama, uspeti se na Vaganski pa preko vršnog grebena još sedam-osam kilometara prema jugozapadu. Nemojte ni za trenutak pomislit da je to pisofkejk! Treća je mogućnost krenuti iz Modriča preko Libinja na Vlaški grad i tada se spojiti na istu stazu prema vrhu.

Kako smo Veliku Paklenicu pohodili već nekoliko puta, ovoga mi je puta opcija "C" bila najizazovnija. Istina, ukoliko bi krenuli iz Modriča, dakle sa razine mora, to bi značilo najmanje sedam sati uspona i praktički nemoguć povratak još istog dana. U tom slučaju, morali bi noćiti ili u kontejneru na Libinju ili u skloništu na Vlaškom gradu, a znajući koliko su već u ovo doba godine hladne noći na tolikim visinama, "izmislio" sam na opciju "D."

Tako smo "bazni logor" podigli u Starigradu Paklenici i ko zapete puške čekali izlazak sunca da spremno krenemo put gore. Plan mi je bio da ukrademo početnih sat-dva uspona tako da se uz pomoć Plave ptice i Crvene strijele uputimo makadamskom cesticom koja će nas dovesti blizu Malog Libinja, a ukoliko bi sve prošlo u redu, tada bi nam preostalo "samo" pet sati uspona. Za početak listopada - taman!

Prekrasna, iako prohladna zora na moru dala nam je naslutiti isto takav dan, bez daška vjetra i s obiljem sunca. Ipak, čim smo se popeli nekoliko stotina metara iznad Modriča, snažni udari bure su nam dali do znanja tko je stvarni vladar planine. Učinilo mi se da je makadamski put u dosta lošijem stanju nego prije nekoliko mjeseci, jednostavno - svi automobili prolaze manje više istim tragom pa se na sredini puta formira nezgodna izbočina od koje nam srsi prolaze kroz čitavo tijelo kad kamenje zagrebe po dnu auta. Tada nemaš druge nego voziti lijevim bokom upravo po toj izbočenoj sredini, a onda se desna strana toliko približi rubu cestu ispod kojeg obično zjapi nekakva provalija pa sve skupa - uopće nije veselo!

No, u prvoj brzini, lagano, mic po mic, došli smo do do jednog proširenja na kojem smo se zaustavili. Terencem bi se moglo još i dalje, ali konačno - kakvi bi mi to planinarili bili kad bi se samo vozikali "bilim" putem!?

Već po izlasku iz auta imali smo sitnih peripetija s ključem od Crvene strijele koji je nestajao i opet se ukazivao na skroz neobičnim mjestima. Nakon što smo nekoliko puta prevrnuli sve pretince, siceve, portapak, zagledali ispod auta, čak i okolno grmlje misleći da ga je bura otpuhala, neki ga je Houdini s planine sasvim neočekivano zakačio za Majin ruksak.

Toliko smo se zaokupili traženjem (gubljenje ključeva je inače moja specijalnost) da nismo ni primjetili koliko je hladno. Bura dere i bez nevere, štipka nas za obraze, uši bride, a ruke traže spas u dubinama džepova. Ipak, nakon prvih kilometar-dva već smo se fino zagrijali tako da nam je sve krenulo onako kako smo i priželjkivali. Korak po korak, ubrzo nailazimo na ostatke crkvice svetog Ivana na Velikom Libinju, prostranoj zaravni s koje nas put prirodno vodi dalje prema Vlaškom gradu.



S desne strane ostaju nam Komić i Vrsina, dva "napolitankasta" vrha s neobično položenim geološkim slojevima.





Uz samu stazu nalazi se izvor vode zvan Pećica. Nije baš spektakularnog kapaciteta, ali za obnoviti zalihe vode odlično dođe. Bura nas i dalje prati kao vjerna suputnica, a i listopadsko sunce sada prilično jako žari. A ja pametnjaković niti jedne kape nemam! Stoga navlačim narančastu majicu preko glave pa s drvenim štapom kojeg sam pokupio uz put, predvodim našu malu hrabru družinu k'o prorok Izaija. Najvažnije nam je da kiše nema niti će je biti, iako su promjene vremena na ovim visinama česte i iznenadne.

Nakon Pećice staza nam postaje znatno strmija, lijevo ostavljamo Mali Vlaškograd, desno pozdravljamo Debelo brdo, a nedugo zatim ukazuje nam se naš toliko željeni cilj. Nekako bi najrađe opalili prečicom ravno gore pa kud puklo da puklo, no ipak je puno razboritije držati se provjerenih planinarskih staza. Nakon nešto više od dva sata uspona već smo na 1200 metara nad morem, dakle preostaje nam još samo 551. Vlaški grad nam je sve bliže, imamo odlično prolazno vrijeme, tako da odlučujemo napraviti mali odmor čim stignemo do skloništa.



U kolibi na Vlaškom gradu zatičemo dvojicu momaka iz Zadra u kuharskom zanosu. Kažu-prijatelji su nam otišli gore na vrh, a kad se vrate dočekat će ih obilate porcije fažola. Mi smo malo uranili za taj fažol, ali nismo ostali gladni, naprotiv, ima u našim ruksacima spize za barem deset ljudi tako da se rado rješavamo nepotrebnog balasta.

Nakon Vlaškog grada, slijedi nam najzahtjevniji dio uspona. Oštrom strminom prema gore, polako ali sigurno, dok nam pogledi lete prema šumama Velebita koje nam se pokazuju u svoj raskoši jesenskih boja. Svako toliko odmičem naprijed pa se osvrćem da vidim kako napreduju moje gracije. Čujem Ženu od mota kako viče - ja to hoću, ja to mogu! Tako je! Hoćemo i možemo, sad nas ništa više neće zaustaviti.





Na prijevoju srećem grupu planinara koji se vraćaju sa Svetog brda. Svi su zabundani ko astronauti. Kažu da će odavde pravo na Vaganski pa još dalje prema Strugama. Istina, malo su se pokolebali kad su čuli da me slijedi pet cura, ali su ipak brzo odmaglili. Možda su pomislili da brumajem...

Sad smo već sasvim blizu najviših predjela planine, na svu sreću, nakon naporne strmine uslijedio je položenjii dio staze na kojem obnavljamo snagu prije završnog udara. Tik ispod nas pružaju se orijaške ponikve, doimaju se poput golemih stadiona, stigli smo u samo srce planine, raslinje se svelo samo na travu i klekovinu bora, a planinarska staza postaje sve ledenija i klizavija. Trebam li napominjati da bura još nije iskazala namjeru da se barem malo stiša!?



Još jednom se okupljamo zajedno, bodrimo se međusobno, znamo da smo već jako jako blizu. Raspoloženje je odlično, noge su teške, ali su zato srca puna. Jesmo li se odmorili? Jesmo. Idemo!

Na visinama iznad tisuću i po metara napredujemo nešto sporije, ali svakim smo korakom bliže, evo, već nam se otvaraju pogledi prema Lici, vidimo Dalmatinu kako vijuga, eno i samotnog Zira, pogled puca prema Plješivici i bosanskim planinama. Zastajem svakih nekoliko koraka, poželih da vrijeme stane u ovoj ljepoti do koje samo rijetki dolaze. Lijevo ostavljam Babin vrh i ubrzo izbijam na sam vršni greben. Još malo, još samo malo...



Buretina... ma ko sad više šljivi buru, imam još trideset metara...



Nakon nekoliko "lažnih vrhića" stižem pred humak i ploču na kojoj je uklesano deset Božjih zapovijedi. Sveto brdo, eto me!





Tisuću sedam stotina pedeset i jedan metar nad morem, tisuću sedam stotina pedeset i jedan razlog za zadovoljstvo. Širim ruke, okrećem se oko sebe, Imam osjećaj da je moj čitavi svijet! Mistična tišina me okružuje, kao da je ovo mjesto izvan vremena, izvan prostora, na dodiru zemlje i neba.





Pristižu redom i moje junakinje, izvršna producentica Dada, skandi ljepotica Maja, nadnarednica Buba pa Mala Sirena i Žena od mota. Svaka im čast, baš su ekipa snova, ponosan sam na njih. S pravim ljudima sve je lako, nema tu grint-grint, nema tu ovo-ono, sjajne, sjajne su!!!







Uspon na "Sveca" je zahtjevan, ali fenomenalno lijep, bez kritičnih situacija, premda ne dozvoljava niti mrvicu opuštanja. Ugrabili smo vjerojatno posljednji trenutak prije duge zime kada se gore više ne može bez cepina i dereza. Sreća je i ovoga puta pratila hrabre.



Ostali smo na vrhu dvadesetak minuta, možda pola sata, a onda smo lagano krenuli natrag. Do one čudesne doline prilično oprezno, a zatim sve hrabrije i brže. Sad se s radošću okrećemo natrag i pogledavamo prema vrhu. Tamo smo bili - ne izgovaramo ništa, ali jasno čitamo sa ozarenih lica. Na sedlu pored Vlaškog grada još smo jednom zastali, sad nam je već puno lakše jer imamo vremena koliko nam duša želi. Dok smo se spuštali naišli smo na jednu skupinu sličnu našoj, momak i četiri cure iz Zagreba. Ugodni su ti susreti visoko u planinama, u par rečenica razmjenjujemo iskustva, hrabrimo jedni druge, jednostavno – sve je lako kad se s nekim nađeš na istin valnim duljinama. I visinama dakako...

Kad su prepoznatljive vizure Libinja bile sve bliže, na trenutak sam pomislio - bilo bi lijepo opet vidjeti konje.
Nije prošlo ni par minuta - opet čarolija!
Deseci prekrasnih konja, onih "naših" konja, kao da su nam htjeli čestitati, uostalom oni najbolje znaju velebitske staze...











Je li ti sad srce na mistu? - pitala me Buba
Naravno da je, čekaj malo, u stvari nije - izletit će mi vanka, raspekmezit ću se, bižmo ća!

Ne znam, čudno je to, osjetiš se tako malen u tom ogromnom prostranstvu, a u isto vrijeme tako moćan da snagom svoje volje i vlastitih mišića dođeš do cilja koji ti se činio dalekim i nedostižnim.

I sad, kao da je sve prošlo u trenu, kao da je sve bio san...



Ti velika divna planino, hvala ti. Poklonila si nam savršeni dan, dan koji nikada nećemo zaboraviti!

Spuštajući se onom istom makadamskom cestom prema moru, u autu je tiho svirala muzika, bilo je tako ugodno toplo, a mi smo samo šutjeli. Slatki umor potpuno nas je umirio. Sunce koje je zalazilo u Jadransko more tamo negdje iza Dugog otoka, Ista i Premude, u jednom je trenutku poprimilo fantastičan sjaj. Modro nebo nikada, baš nikada nije imalo takvu boju. I ne, nije mi bilo potrebno laćati se foto-aparata. Previše je to ljepote za jedan običan foto-aparat.

Ne vjerujem da će mi se u budućnosti pružiti prilika poći u Alpe ili Kavkaz možda, da ne spominjem Ande ili Kilimandžaro, nisam planinar takvoga kalibra, ali ovo je ipak moja osobna pobjeda, mala ali slatka...
Preostaje mi samo da stavim sitnu zabilješku u ovu moju virtualnu bilježnicu - Velebit, Sveto Brdo 1751 - 09.10.2010. Ostvaren san!

Nakon prvih ispitnih rokova, tek oskrnuvši brucoško djevičanstvo naletija san u hodnicima FESB-a na Franu, znate kojega Franu, onog mog direktora Franu. E-e, baš toga! Frane je bija na strojarstvu ja na brodogradnji, ali prvi semestar-dva imali smo masu zajedničkih predmeta. Pardon-kolegija. Na tom prvom roku sam odma sredija Materijale, blago ljosnija na Matematici i malo teže na Mehanici, ali sve u svemu - nije bilo loše - ipak je to FESB heeej, čistilište nadobudnih i (pre)ambicioznih glavica.

I pitam tako Franu - jesi li šta uspija?
- A evo jesam nešto sitno... - procidi Frane ka onako priko volje
- Šta si da?
- Ma sve sam da.
- Šta sve!?
- Sva tri.
- Nemoj zajebavat!
- Ma ne zajebajem evo pogledaj - pokaže mi indeks, a u njemu, ka sunčevim zrakama ispisane, sjaje se dvi četvorke i jedna trojka!

Jebate, zna sam da je Frane lumen, mislim stvarno, nije me to previše ni iznenadilo, ali položit sva tri ispita iz prve na FESB-u, to do tada nije bija zabilježen slučaj.

- U povjerenju, imam ti ja šalabahtere - nastavlja on očekujući moje slijedeće pitanje
- Šalabahtere?
- E, prave šalabahtere, samo ne na papirićima nego u glavi.
- Kako to?

- Evo vidiš, kad sam sprema Materijale - onaj dio o kaljenju čelika, znaš. Šta se događa kad zakališ čelik? Tvrdoća i čvrstoća rastu, a žilavost i rastezljivost padaju...
-Tako je...
- I onda ovako to zapišeš u svojoj glavi - tvrdoća i čvrstoća su ti TiČ, a tić leti, jeli tako!?
- Šta je - je, tić leti.
- Znači tić ide gori! A žilavost i rastezljivost su ti ŽiR, a žir pada sa stabla!
- Dakle kaljenje čelika - TiČ ide gori, ŽiR ide doli i to je to! Razumiš!?
- Jebate...

U svakom slučaju, evo i danas, nakon 25 godina pamtim te Franine tićeve i žireve i razmišljam kako je uistino zanimljivo kako neke događaje pamtimo tako dugo, a neke zaboravljamo već nakon par dana. Koji je to mehanizam koji nam u glavi filtrira sjećanja i koliko nam u svemu tome pomažu sitnice koje na prvi pogled nemaju nikakvih dodirnih točaka, ali se vežu uz nas nekim začudnim vezama. Tić, žir i čelik - bi li vam ikad palo na pamet koliko su ta tri pojma povezana, ajde priznajte!





Nismo ni svjesni da i mi sami ovu tehniku primjenjujemo u svakodnevnom životu, koliko nas često neka usputna sitnica podsjeti na drage ljude s kojima smo se nekad družili, prijateljevali, koje smo ljubili...
Stižu nam bez najave, iznenada, impulsi sjećanja su svugdje, u pjesmama, među koricama knjiga, stripova Alan Forda i Komandanta Marka, u nekim šašavim poklonima koje smo davno već spremili u kartonske kutije na šufitu, u mirisu narančine kore, u okusu Domaćica keksa...

I zaista nije laž kad kažemo da pamtimo samo sretne dane. Vjerojatno postoji mehanizam u našoj glavi koji se na takav način brani od demona prošlosti i čuva ono najljepše u nama, ono što smo dobili kao na dar tokom svih naših godina.



Zato mi bude nekako ljepše kad u gigabajtima silnih fotografija koje su se ugnjezdile u particijama mog okruglastog tvrdiše pronalazim sjećanja na drage ljude, i one koji su mi blizu i one koji su mi daleko. Uostalom, gdje god da se sada nalazili, prostor je sasvim nevažan, sve dok djelimo upravo ovaj zajednički trenutak i upućujemo sretne misli jedni drugima.

Upozorenje, sadržaj ovog posta nije primjeren mlađima od 88 godina!

Ako je suditi po brojnim aferama koje nas u posljednje vrijeme sustižu kao zločesti vuk sirotu Crvenkapicu, iz svega priloženog se dade zaključiti kako Hrvati imaju velikih problema sa seksom.
Sa seksom!?
O pa da, pogledajte molim vas oko čega nastaju te silne afere, ma mislim, pun mi je kufer pronevjera i kontranevjera, dosta mi je više zlouporaba položaja i ovlasti, krivotvorenja službenih isprava i ostalih bedastoća za netalentirane kriminalce-pripravnike. To već uistinu postaje zamorno. Uostalom, kakve vam osjećaje može pobuditi privođenje tamo nekog šefa carinske uprave ili prvog šumara lijepe naše? Koga to zanima? Dajte nešto atraktivnije. Pa dobro majketi, ima li u ovoj zemlji uopće materijala za jedan dobar sočan seksualni skandal?

Kako onaj lapan Berlusconi može orgijati s fuficama oko bazena, a naši političari ne?

Zar ne bi bilo dražesno da recimo oko bazena u Tuheljskim toplicama otkrijemo ministra financija u nježnom klinču sa prpošnom članicom glavnog odbora SDP-a? Ili možda glasnogovornika čiste stranke kriva u strasnom zagrljaju s ekipom iz Iskoraka?

Ali toga nema!
Ništa nema!
Zašto nema?
Zato što u ovoj državi niko nikoga ne jebe!

Mislim stvaaaaarno, taj naš kolektivni seksualni život je toliko mizeran da se srozao do razine mikrosokopskih bića, štoviše i dalje je u konstantnom opadanju tako da se nalazimo u realnoj opasnosti da natruhe zdravog spolnog života pronalazimo tek među subatomskim česticama.

Ako pratite domaće televizijske kanale, imate prilike u udarnim terminima vidjeti maštovite zločine i ubojstva širokog spektra djelovanja, jetra s metastazama, propucana pluća, bubrege pune kamenaca, sadržaje želudaca i ostatke mozga, bez problema se prikazaju izmasakrirana i spržena tijela, ali za divno čudo, nigdje ne možete vidjeti, evo sad mi je prvo palo na pamet - žensku sisu?
Sisa heeeeej!
Ili nedaj blože spolovilo! Žensko ili muško svejedno.
Ajde recite pošteno, kad ste zadnji put vidjeli nekog kurca na televiziji?

Ooooo, već čujem uzdahe - poala šta je ovaj Brod bezobrazan, kakav je to rječnik?

Eh da, mi imamo vrlo sofisticiran rječnik kojim ružne i bezobrazne riječi za ružne i bezobrazne dijelove tijela koje uzgred budi rečeno, svi odreda krijemo u svojim gaćama, izražavamo na veoma uljudbene načine.
Da ne spominjem određene radnje i aktivnosti u kojima možebitno sudjeluju inkriminirani organi...

Nepristojno je, čak i uvredljivo izreći – seksam se, pravilno se kaže – upražnjavam seks.
Upražnjavati, to je meni turbo simpatična riječ!
Ili općiti na primjer, to je skroz prihvatljivo. Heeej stari, općiš li ti išta u zadnje vrime?
A tek snošaj!?
Ah, kako nam je divno bilo sinoć dok smo upražnjavali snošaj!?

Bljeeeeee...

Uglavnom, izmišljamo sve i svašta samo da ne bi ušli u meritum stvari, jel...

No kako smo svi mi u dubini duše ipak prokleti licemjeri onda ćemo svoj vlastiti seksualni život ljubomorno čuvati, a istovremeno ćemo rado zagledati preko susjedovog plota.
U službenom izričaju ćemo se ponašati fino i uglađeno, a već iza pozornice, sve se ori od jebanja i pičkaranja.

Eto, mi u hrvatskom jeziku imamo jednu divnu riječ koja je, kad malo bolje promislim – tabu!
Koja je to riječ?
Oprosti.
Ta se riječ tako rijetko koristi da nema druge nego pomisliti kako se iza nje krije nešto strašno, jezivo i bogohulno.
Ne, mi nikad ne govorimo oprosti. To je luzerski, tako samo pičkice govore.
Ako već nešto moramo reći nešto u tom stilu, onda ćemo samo kroz zube procijediti – jebi ga!
To je nako baš mužjački gordo i ponosito – jebi ga!

Dakle, "jebi ga" je sinonim za oprosti.
Jebi ga!
Koga da jebem?

Hm, možda to ima veze sa saksonskim genitivom u engleskom jeziku.
Tamo na primjer, za učiteljevu knjigu možemo reći "the book of the teacher" ali isto tako i "teacher's book."

E pa sad, zašto bi mi bili slabiji od Engleza, ako oni imaju saksonski, imamo bogme i mi seksonski genitiv
Naš seksonski genitiv upravo odgovara na pitanje - koga, čega - jebi ga!

Budući da nas je ovakvo neodgovorno ponašanje dovelo na rub izumiranja i demografskog rasula, krajnje je vrijeme da u sve obrazovne institucije uvedemo šeksualni odgoj.

Šeksualni odgoj će nas između ostaloga podučiti kako se raskidaju sve državno-pravno sveze s mrskom nam tvorevinom i kako postati neovisan. Upravo zbog tog raskidanja sveza, slavimo Dan neovisnosti. Dakle, po logici stvari, to bi trebao biti praznik za sve ne-ovisnike.
Super! O kako je lijepo biti ne-ovisnik.
Ne-ovisniku ništa ne ovisi. Niti visi. Osim k...a aaaaaa, ispričavam se, a ne ne, kako se ono kaže – izletilo mi, jebi ga!

Prikazati ono što svi vide načinom kojim nitko ne vidi - mogla bi biti jedna od definicija umjetnosti i umjetničkog djela, ako uopće ima smisla jednu tako raskošnu dimenziju ljudskog duha vezivati čvrstim definicijama. Kao što su recimo čvrsto povezane umjetnost i kreativnost pa je već na prvi pogled razumljivo da je svaki umjetnik ujedno i kreativac dok svi kreativci ne moraju nužno biti umjetnici.

Promatrati svijet iz obrnute, često i uvrnute perspektive ponekad je radost, mnogo češće muka, nešto kao dvostruko, trostruko, mnogostruko ogledalo izlomljenih stakala u kojem nikada niste sigurni u kakvu će se prikazu pretvoriti izvorni oblik.

Pecha kucha napokon je stigla i u Split! Ne brinite, iza tog smješnog izraza na japanskom jeziku ne krije se neki specijalitet od sirove ribe, niti je to kuća u kojoj se peče grill, jednostavnim riječnikom kazano, pecha-kucha bi značila nešto kao neobavezna ćakula.

Međutizin dvizin, ovdi ne mislimo ćakulat o najnovijim zbivanjima oko zanosne Šeherezade i dičnog Onura, pecha kucha je ipak nešto sasvim drugo. Dvadeset kreativnih ljudi iz različitih područja u šest minuta izlaganja i dvadeset sličica u Power Pointu moraju pred publikom objasniti što trenutno rade, što planiraju, što ih inspirira, što ih raduje, što ih naposljetku – smeta i nervira.

U gradu u kojem i ulice vibriraju od živog i razigranog kreativnog duha koji je opet nekim čudom raspršen, turbulentan i najčešće uludo potrošen, prvo izdanje ovakve manifestacije i nije moglo ništa drugo donijeti nego li uspjeh. Pod dirigentskom palicom Mladena i Saše iz TBF-a, splitski kreativci spremno su dočekali i objeručke prihvatili svojih šest minuta slave. Glumci, pisci, arhitekti, dizajneri, modni kreatori, brzo su se i nadasve dragovoljno smjenjivali na minijaturnoj pozornici što je za posljedicu imalo pravu oluju ideja koja je ponekim slabije koncentriranim pojedincima u publici stvarala popriličnu zbrku u glavi.

Razbijati monolite, spajati nespojivo, graditi supersonične letjelice za kućnu upotrebu od puntižela i ruzinavih brokava kao i brojne druge, naizgled besmislene ludorije, potaknu u svakom od nas onu skrivenu dozu „ludosti“ ili kreativnosti kako god hoćete, koja čuči u nekom zabačenom kutku sivoćelijastog labirinta.

Konačno, predočiti to zainteresiranima – brzo, kratko i jasno, za nas koji smo generacijama odgajani da slušamo ubitačne monologe raznih „mudraca“ koji govore i govore, a ništa ne kažu, ipak je nešto sasvim novo i zanimljivo, a eto meni je palo na pamet kako bi koncept peche-kuche mogli primjeniti u školama.

Dvadeset predavanja dnevno po šest minuta, s mnogo vizualnih efekata – hm, zar tako nešto ne bi bilo bolje od šest zamornih četrdesetpet minutnih školskih satova!?

Jedina sitna, ali izuzetno bitna razlika od ljudi na bini i recimo moje malenkosti u publici je u tome što su oni svoje ideje zaista ostvarili i pretvorili u nešto opipljivo pa makar to „nešto“ krenulo u sasvim stotom smjeru od početne zamisli.

No, zato sam ove nedjelje konkretizirao jednu ideju, istina ne tako spektakularnu i bitnu za čovječanstvo u cjelini, ali u svakom slučaju jako privlačnu, čak i učinkovitu za opće stanje duha i tijela.

Naime, vratili smo se planinama i to odmah u glavu – našem vječnom Mosoru čiji nas visovi već mjesecima molećivo dozivaju, a dodatni poticaj za sve ovo bila je i manifestacija zvana Dan Mosoraša, koja se kroz nekoliko prethodnih godina pretvorila u sjajan običaj da se prve nedjelje u listopadu upravo na mosorskim stazama okupe sinovi i kćeri razmetni koji su, brezobraznici jedni, čitavo lito lampali svuda naokolo.

Realno govoreći. Mosor nije pretjerano lijepa planina. Nema na njemu šumskih proplanaka, sjenovitih odmorišta, izvora, zeke i potočića. Mosor je sazdan od ljutog krša i sivih goleti, a uspon njegovim stazama više podsjeća na skakutanje preko škrapa i markinta na kojima moraš biti jako oprezan da ne ljosneš u kakvu pukotinu.





Ipak, Mosor najviše ljepote krije u svojoj nutrini, pa iako još točno ne znamo kakvo se sve blago krije dolje, i te kako ga osjećamo, zato mu se tako rado i vraćamo.

Ona vidljiva, "zemaljska" ljepota ponajviše je u ljudima koji ga pohode, a tek cure koje se penju na vrh Mosora ko od šale – e te su prave!





Uglavnom, junački smo razgazili gojze najprije od Doma preko Gajne pa pravo u visine do Velikog kabla, najvišeg mosorskog vrha pa nam sve to nije bilo dovoljno nego smo vršnim grebenom skoknuli do Vickova stupa i tek se onda sunovratili u vrtoglavi spust na kojem koljena obavezno viču – ajmeeeeee.



Ali to je ajmeeee ionako više simbolički, u stilu - ajmeeeee šta nam je lipo bilo, uostalom, nakon prekrasnog sunčanog dana provedenog u iskonskom ambijentu i susreta s mnogim dragim ljudima, zar je uopće potrebno nešto više...

Od pamtivijeka pa sve do današnjih dana, s njima su počinjale i završavale sve plovidbe (osim u filmovima). Gotovo da se kroz čitavu povijest nisu ni mjenjali, stoga će danas tek rijetkim svatima upravo oni biti prva asocijacija na more i brodove, međutim bez njih bi doslovce sve bilo - bezveze. Kad je o brodskim konopima riječ, pomalo je i čudno kako to da nikad nisu dosegli zasluženi status i priznanje čak ni u pjesmama. Opjevana je prova staroga kova, krma što sitno se drma, opjevani su čak i bokovi, kobilice, vesla, jedra i jarboli, ali o cimama, bracama, škotama i gindacima gotovo da nikad ništa nismo čuli. Oni se jednostavno - podrazumjevaju, kao nešto sasvim normalno, svakodnevno, nepoetično...





Ako su brodovi isti kao i ljudi, onda vjerojatno i za nas vrijede ista pravila. I onda kad su naše cime zagrljene oko čvrstih kolona u mirnim lukama, i onda kad na uzburkanom moru obuzdavamo jedra puna vjetra, i onda kad tražeći spas spuštamo sidra u nekim dalekim uvalama.





Veze među ljudima također znaju biti čvrste, zapletene, isprepletene, ali ponekad su labave, ponekad nategnute, rastezljive, nerijetko čak i pucaju.
Nakon teškog mora svi tražimo mirne luke i obećamo sebi samima da nikad više nećemo natrag, a onda nam neki vrag ne da mira i s prvim novim refulom drišimo cime, plovimo dalje, tražimo nova mora.

Tako valjda mora biti, mirno more nikad nije stvorilo dobra mornara....

U toj našoj dvojnosti koja luta između zbilje i sna, erosa i thanatosa, želja i mogućnosti, u tom odnosu povuci-potegni, u tankim osjetljivim nitima svih naših veza, kao da pletemo mrežu u kojoj je satkana tajna našeg života....