Od pamtivijeka pa sve do današnjih dana, s njima su počinjale i završavale sve plovidbe (osim u filmovima). Gotovo da se kroz čitavu povijest nisu ni mjenjali, stoga će danas tek rijetkim svatima upravo oni biti prva asocijacija na more i brodove, međutim bez njih bi doslovce sve bilo - bezveze. Kad je o brodskim konopima riječ, pomalo je i čudno kako to da nikad nisu dosegli zasluženi status i priznanje čak ni u pjesmama. Opjevana je prova staroga kova, krma što sitno se drma, opjevani su čak i bokovi, kobilice, vesla, jedra i jarboli, ali o cimama, bracama, škotama i gindacima gotovo da nikad ništa nismo čuli. Oni se jednostavno - podrazumjevaju, kao nešto sasvim normalno, svakodnevno, nepoetično...





Ako su brodovi isti kao i ljudi, onda vjerojatno i za nas vrijede ista pravila. I onda kad su naše cime zagrljene oko čvrstih kolona u mirnim lukama, i onda kad na uzburkanom moru obuzdavamo jedra puna vjetra, i onda kad tražeći spas spuštamo sidra u nekim dalekim uvalama.





Veze među ljudima također znaju biti čvrste, zapletene, isprepletene, ali ponekad su labave, ponekad nategnute, rastezljive, nerijetko čak i pucaju.
Nakon teškog mora svi tražimo mirne luke i obećamo sebi samima da nikad više nećemo natrag, a onda nam neki vrag ne da mira i s prvim novim refulom drišimo cime, plovimo dalje, tražimo nova mora.

Tako valjda mora biti, mirno more nikad nije stvorilo dobra mornara....

U toj našoj dvojnosti koja luta između zbilje i sna, erosa i thanatosa, želja i mogućnosti, u tom odnosu povuci-potegni, u tankim osjetljivim nitima svih naših veza, kao da pletemo mrežu u kojoj je satkana tajna našeg života....