Prikazati ono što svi vide načinom kojim nitko ne vidi - mogla bi biti jedna od definicija umjetnosti i umjetničkog djela, ako uopće ima smisla jednu tako raskošnu dimenziju ljudskog duha vezivati čvrstim definicijama. Kao što su recimo čvrsto povezane umjetnost i kreativnost pa je već na prvi pogled razumljivo da je svaki umjetnik ujedno i kreativac dok svi kreativci ne moraju nužno biti umjetnici.

Promatrati svijet iz obrnute, često i uvrnute perspektive ponekad je radost, mnogo češće muka, nešto kao dvostruko, trostruko, mnogostruko ogledalo izlomljenih stakala u kojem nikada niste sigurni u kakvu će se prikazu pretvoriti izvorni oblik.

Pecha kucha napokon je stigla i u Split! Ne brinite, iza tog smješnog izraza na japanskom jeziku ne krije se neki specijalitet od sirove ribe, niti je to kuća u kojoj se peče grill, jednostavnim riječnikom kazano, pecha-kucha bi značila nešto kao neobavezna ćakula.

Međutizin dvizin, ovdi ne mislimo ćakulat o najnovijim zbivanjima oko zanosne Šeherezade i dičnog Onura, pecha kucha je ipak nešto sasvim drugo. Dvadeset kreativnih ljudi iz različitih područja u šest minuta izlaganja i dvadeset sličica u Power Pointu moraju pred publikom objasniti što trenutno rade, što planiraju, što ih inspirira, što ih raduje, što ih naposljetku – smeta i nervira.

U gradu u kojem i ulice vibriraju od živog i razigranog kreativnog duha koji je opet nekim čudom raspršen, turbulentan i najčešće uludo potrošen, prvo izdanje ovakve manifestacije i nije moglo ništa drugo donijeti nego li uspjeh. Pod dirigentskom palicom Mladena i Saše iz TBF-a, splitski kreativci spremno su dočekali i objeručke prihvatili svojih šest minuta slave. Glumci, pisci, arhitekti, dizajneri, modni kreatori, brzo su se i nadasve dragovoljno smjenjivali na minijaturnoj pozornici što je za posljedicu imalo pravu oluju ideja koja je ponekim slabije koncentriranim pojedincima u publici stvarala popriličnu zbrku u glavi.

Razbijati monolite, spajati nespojivo, graditi supersonične letjelice za kućnu upotrebu od puntižela i ruzinavih brokava kao i brojne druge, naizgled besmislene ludorije, potaknu u svakom od nas onu skrivenu dozu „ludosti“ ili kreativnosti kako god hoćete, koja čuči u nekom zabačenom kutku sivoćelijastog labirinta.

Konačno, predočiti to zainteresiranima – brzo, kratko i jasno, za nas koji smo generacijama odgajani da slušamo ubitačne monologe raznih „mudraca“ koji govore i govore, a ništa ne kažu, ipak je nešto sasvim novo i zanimljivo, a eto meni je palo na pamet kako bi koncept peche-kuche mogli primjeniti u školama.

Dvadeset predavanja dnevno po šest minuta, s mnogo vizualnih efekata – hm, zar tako nešto ne bi bilo bolje od šest zamornih četrdesetpet minutnih školskih satova!?

Jedina sitna, ali izuzetno bitna razlika od ljudi na bini i recimo moje malenkosti u publici je u tome što su oni svoje ideje zaista ostvarili i pretvorili u nešto opipljivo pa makar to „nešto“ krenulo u sasvim stotom smjeru od početne zamisli.

No, zato sam ove nedjelje konkretizirao jednu ideju, istina ne tako spektakularnu i bitnu za čovječanstvo u cjelini, ali u svakom slučaju jako privlačnu, čak i učinkovitu za opće stanje duha i tijela.

Naime, vratili smo se planinama i to odmah u glavu – našem vječnom Mosoru čiji nas visovi već mjesecima molećivo dozivaju, a dodatni poticaj za sve ovo bila je i manifestacija zvana Dan Mosoraša, koja se kroz nekoliko prethodnih godina pretvorila u sjajan običaj da se prve nedjelje u listopadu upravo na mosorskim stazama okupe sinovi i kćeri razmetni koji su, brezobraznici jedni, čitavo lito lampali svuda naokolo.

Realno govoreći. Mosor nije pretjerano lijepa planina. Nema na njemu šumskih proplanaka, sjenovitih odmorišta, izvora, zeke i potočića. Mosor je sazdan od ljutog krša i sivih goleti, a uspon njegovim stazama više podsjeća na skakutanje preko škrapa i markinta na kojima moraš biti jako oprezan da ne ljosneš u kakvu pukotinu.





Ipak, Mosor najviše ljepote krije u svojoj nutrini, pa iako još točno ne znamo kakvo se sve blago krije dolje, i te kako ga osjećamo, zato mu se tako rado i vraćamo.

Ona vidljiva, "zemaljska" ljepota ponajviše je u ljudima koji ga pohode, a tek cure koje se penju na vrh Mosora ko od šale – e te su prave!





Uglavnom, junački smo razgazili gojze najprije od Doma preko Gajne pa pravo u visine do Velikog kabla, najvišeg mosorskog vrha pa nam sve to nije bilo dovoljno nego smo vršnim grebenom skoknuli do Vickova stupa i tek se onda sunovratili u vrtoglavi spust na kojem koljena obavezno viču – ajmeeeeee.



Ali to je ajmeeee ionako više simbolički, u stilu - ajmeeeee šta nam je lipo bilo, uostalom, nakon prekrasnog sunčanog dana provedenog u iskonskom ambijentu i susreta s mnogim dragim ljudima, zar je uopće potrebno nešto više...