Marketing
Samo jedno mjesto na svijetu
Koliko god volio sebe uvjeravati da nisam zarobljenik svakodnevnih rituala, tipa duvana na balkonu, male loze ili šljive umjesto pranja zubi, ćakule na hodniku uz automat za kavu i glutensko-praškaste slastice, moram priznati da još uvijek s velikom dozom znatiželje i slatkog iščekivanja otvaram stranicu bloghaera jer koliko god nam govorili kako nas je pojelo vrijeme, koliko god mi sebe veličali ili potcjenjivali, nitko me neće uvjeriti da su portali s bombastičnim naslovima iza kojih obično stoji veliko ništa, "dublji", atraktivniji i zanimljiviji.
Istina, ne idem od bloga do bloga već kliknem na liste koje mi bez problema otvore sve objavljeno u posljednjih dan ili dva, pa tako pogledam većinu od 60-70 fotki koliko ih Garavi sokak objavi u svakom postu, saznajem kakve su novosti kod luckastog profesora iz Rijeke s voajerskim sklonostima, ekstra large Alexxl me redovito oduševljava svojim akrobacijama u kuhinji i za fotoaparatom, da i ne spominjem udarni ešalon blogerica iz čijeg pisanja pametan muškarac može puno toga naučiti.
Naravno, i "zamalo hladna" ekipa nije ništa lošija, naprotiv, a fresh lista je na neki način i najuzbudljivija jer su mogućnosti za ugodna iznenađenja tamo daleko najveća.
Skrolajući prema dolje (UBR (uzgred budi rečeno) - kako se na hrvatskom kaže - skrolanje!?) u dvadesetak minuta saznam sve bitne novine, ali masu puta primjećujem kako ti isti tekstovi i fotografije preko kojih preletim na pomalo sterilnom bijelom ekranu, izgledaju znatno drugačije kad se nađu u prirodnom ozračju matičnog bloga.
Jednostavno, liste su kao javne površine, kao kad sretnemo nekog prijatelja ili znanca na ulici, trgu, šoping centru pa onako s nogu razmjenimo par rečenica tipa di si kako si š'o ima ba...
Tek kad otvorimo nečiji blog, tada zaista ulazimo u svijet autora pa iz naoko nevažnih detalja tipa slikovne pozadine, linkova sa strane, liste prijatelja, komentara i svega ostalog, steknemo potpuniju sliku i odgovor na pitanje "što je pjesnik htio reći".
Svaki blog je u stvari - nečiji dom.
Kuća, stan, podrum ili šufit, veliki mali, prostrani, osunčani, mračni, svejedno, ali u svakom slučaju - dom.
Možemo li zaista reći da nekog dobro poznajemo ako nikad nismo barem malo zavirili u njegov dom. Primjetili raspored predmeta, paučinu u kantunima, obiteljske fotografije, knjige u vitrini, kič figurice na komodi, goblene na zidu, miljetiće na televizoru i sto drugih sitnica koje na najbolji način otkrivaju tko je Đuro, Pero, Mate, Ante, Vesna, Mare, Luce...
MIljetići od pokojne tetke - ah ti su najslađi, jedino me pomalo strah kako ćemo stavljati miljetiće na ove moderne tanke televizore???
Moderna vremena donijela su nam nove običaje, sve manje jedni drugima dolazimo u posjete, sve manje poznajemo domove naših prijatelja, sve se više nalazimo na "neutralnim" terenima, kao to je cool, bez obaveza, bez Bajadere, dvadeset deka kave i buketa cvijeća, bez nekih sitnica koje kažu - drag(a) si mi...
I toliko nas ovaj suludi ritam drobi i melje da zaboravljamo na dodir, osmijeh, stisak ruke, zagrljaj, razmišljamo - kao ima vremena, kao to se podrazumjeva, kao...
I onda nas jednog dana više nema...
Budite svjesni koliko vrijedite, budite svjesni koliko nekome značite, samo - budite.
Ako sam išta naučio nakon ovih, sad već skoro 750 objavljenih crtica, 750 plovidbi blogosferom u boci ili bez nje, to je da se vedrim slikama uvijek mogu rastjerati sivi oblaci...
Ja nisam odustao, nemojte ni vi!
Post je objavljen 16.10.2010. u 14:14 sati.