Jesen mi uvijek stigne kao i rata kredita - neumoljivo točno, lihvarski pokvareno i premda znam da upravo ovih dana neminovno mora doći, obavezno mi padne mrak na oči. Što se mora, uvijek je teško pa tako i ritualno pospremanje svih šarenih plažnih artikala u najdublji dio ormara, a jedino što me u ovim bljuzgavim jesenskim noćima još podsjeća na ljeto je komarac, pardon komarica, koja me obično oko tri sata po ponoći podsjeti da je gladna. Naravno, svakog mi puta dođe da je odalamim pravo šakom u glavu, ali opet mi bude nekako žao, mislim, zašto i tu posljednju poveznicu s ljetom prekinuti na tako brutalan način.
U stvari, ova posljednja komarica mi je zapravo postala kućni ljubimac, čak je dobila i ime - Eržebet. Mislim ono, podsjeća me na jednu koja mi je isto tako znala piti krv i u sitne me sate buditi iz pravedničkog sna, pa eto...
Istina, ta koja mi je pila krv na slamčicu uopće se nije zvala Eržebet, ali šta sad to više ima veze...
I tako, jutra su sve mračnija i hladnija pa dok zombijevskim korakom bauljam kroz praskozorja dalmatinske zbiljnosti, tek po licima prolaznika prepoznajem jesam li, ili možda nisam na pravom putu. Naime, do gradobrodilišta koje se nalazi skroz na drugom kraju grada, nikad ne moram pogledavati na sat a da točno, gotovo u sekundu znam koliko je vremena ostalo do sedam sati.
Kako znam!?
Po facama brate!
Za početak, u pekari kod Iljušija svakog jutra naletim na jednog rmpaliju u sivom kombinezonu i zavezanom šarenom maramom oko glave s kojom nevješto prikriva kompleks ćelavosti. Frajer s bradicom ala Onur i švercanim Marlborom u kutu usana nepogrešivo naruči slanac i Bioaktiv, hroptavim glasom udijeli nešto kao kompliment pekarici mladoj koja se na to samo blago zarumeni, sjeda u prastari prdekavi Audi i zapraši prema Divuljama. Po hroptavom rmpaliji u drndavom Audiju točno znam da je ni manje ni više nego točno sedam manje deset!
Preko malog mosta, ćipo u sedam manje osam i po, copata s noge na nogu neobično živahan djedica u prokockanoj flanelskoj košulji. Mada bi po svemu sudeći već odavno trebao biti korisnik mirovinskog fonda kao i dopunskog zdravstvenog osiguranja, očito ga neka ljuta potreba tjera da u gluho doba jutra hita prema Travarici. Možda je tajnik u udruzi umirovljenika ili blagajnik u klaonici, tko zna...
Između zgrade općine i suda u sedam manje pet obavezno prolebdi Modrooka, sramežljivo i plaho djevojče od kojih dvadeset i pet, tamne rebe, roza majica na kojoj piše Kiss me i trocentimetarskim takićima. Kojim stazama Modrooka kroči nakon što zamakne iza općine - nikad nisam saznao.
U četiri minuta do sedam preko čiovskog mosta prođipa kolerični pedesetineštogodišnjak sa studentskom torbicom preko desnog ramena, cvikama posuđenim od Minje Subote i po užurbanom koraku reklo bi se da je zaposlen... pa recimo u vodovodu i kanalizaciji. Djelatnici vod-kana imaju taj mot "ne pitaj me ništa, priša mi je..."
Dva minuta nakon Minje Subote iz sporedne ulice izlijeće lažna plavuša u najboljim godinama, žustrog koraka kojeg se ne bi posramila ni olimpijska pobjednica u brzom hodanju. Dok masa nespretnika mehanički baulja prema škverskoj kapiji i hvata posljednji vlak za nigdje, ona jedina prkosi struji, ogrtač boje bijele kave vijori oko nje ko u Betmena, a lažna plavuša visoko uzdignute brade razgrće sve oko sebe i hita ka svijetloj budućnosti pa taman bilo sedam manje dva.
U šest pedeset i devet provlačim karticu kroz korporacijski check-box, pozdravljam Juru iz Tehnologije koji je vazdaslužbujući u muškom zahodu i započinjem još jedan radni dan...
Post je objavljen 19.10.2010. u 18:09 sati.