Marketing
Tele na medenom krovu
Zgrada u kojoj radim i zarađujem kruh svoj svagdašnji sa sedam pupa, lipa je i prostrana trokatnica koju od milja i sasvim nemaštovito zovemo "tehnički ured." Istina, ekipa iz pogona, ljudi koji su u svom svakodnevnom poslu izloženi i suncu i vitru i kiši ne nazivaju je tako ka mi "mudrijaši," nego jednostavno kažu - Medena! To nam ka oće reć, lipo vam je tamo ka da radite u obližnjem hotelu medenog imena. E dobro, mi smo poznati po tome da uvik mislimo kako je drugima puno lipše i nezasluženo bolje nego nama, ali šta ćemo sad...
I tako, nekidan su radnici na krovu naše "Medene" sasvim neočekivano pronašli četiri slova impresivnih dimenzija, dva "t" jedno "i" i jedno "o". Iznenadni arheološki nalaz zavodljivo zaobljenih slova pobudio je razne teorije o porijeklu navedenih artefakata, a kako su ta četiri slova poredana jedno do drugoga tako fino podjećala na jedan davno zaboravljen potpis, stubokom su se pojavile neke bezobrazne i potpuno uvredljive teorije koje su išle čak toliko daleko da su inkriminirana slova dovodili u svezu s izvjesnim maršalom iliti drugom Titom. Čak su se neki neodgovorni pojedinci kleli u svoje punice da je taj natpis punih deset godina stajao ponosito kano klisurina na vrhu tehničkog ureda da bi početkom devedesetih netragom nestao. U čast pronalaska vrijednog arheološkog nalaza, na krovu naše zgrade svečano je podignut spomenik neznanom junaku u obliku odašiljača za mobilnu mrežu tipa 095.
Sve u svemu, skinulo Tita, postavilo TELE!
I to još 2 za ne falit...
Slika druga iz moga maloga grada pod zaštitom UNESCO-a.
Dvadeset i četvrti dan listopada, to ka oće reć jučer, nedilja, kasno popodne...
Išli smo napravit đir do rive, onako neobavezno, bez predumišljaja da ćemo srest bilo koga poznatoga. Istina, znali smo da ćemo vidit barem trideset Japanaca po gradu šta se na koncu pokazalo ispravnom teorijom, ali u isto vrime pronać trideset Hrvata u Trogiru krajem listopada eeeee, to je već malo teže...
U smiraj jesenskog dana, rivom prema Kamerlengu, pronašli smo savršeni sklad mora i neba.
U jednom trenutku, na samom zalasku, sunce je probilo tmurni sloj oblaka i obasjalo nas nekim čudesnim bojama.
Do zuba naoružani Japanci neurozno su se okretali oko sebe tražeći iz kojega su smjera upaljeni tako moćni reflektori, a oni rijetki domaći likovi nisu se dali zbunit.
Kad je zadnja zraka sunca zaspala iza Jelinka, sili smo na štekat ispod zidina starog grada, naručili čaj sa šumskim voćem i uživali....
Zvona s katedrale pozivala su ljude na večernju misu.
Iz nekog zvučnika oko nas dozibali su nježni zvuci gitare satkane od nalipših nota i baršunast Tedijev glas
Dalmacijo lipo ti je ime
I more
I judi
Sve imaš ča je srcu potriba....
Imaš... i gotovo!
Post je objavljen 25.10.2010. u 18:22 sati.