Daleko prije bilo kakve ideje o izgradnji novog stadiona, stari Splićani su imali običaj reć - u Poljudu sadi, ali ne gradi! Naime, kako mu i samo ime kaže (Paludes), to područje u davna vremena nisu nastanjivali neki poludjeli ljudi već je to bio naziv za najobičniju - močvaru.
A močvara kao svaka močvara, uglavnom su je nastanjivale zmije, žabe, vrapci i komarci koji vjerojatno nisu mogli ni slutiti kako će jednog lijepog dana izgled njihovog prirodnog staništa biti drastično izmjenjen i da će se na njemu događati - mirakuli.

Svaka čast feštama o' baluna i estradnim stadionskim spektaklima, ali kad žezlo u ruke uzme atletika, kraljica sportova - onda nam nema druge nego joj se doći pokloniti i odati zasluženo priznanje. Kup kontinenata, natjecanje koje tradicionalno označava kraj natjecateljske sezone, u godini u kojoj nije bilo ni olimpijade niti svjetskog prvenstva, došlo nam je kao idealna prilika da se i mi u "pasivnim krajevima" malo osladimo šlagom na torti. Uostalom, poljudska ljepotica i atletika vole se javno, unatoč izuzetno rijetkim atletskim natjecanjima, na ovom stadionu su se dva puta rušili svjetski rekordi i svakog se puta stvarala izuzetna atmosfera.



Stoga nije ni čudno da je Split danima i mjesecima živio za ovo natjecanje, a najbolji dokaz za to bila je prava navala koja je nedavno nastala, zamislite - ne za audiciju za neki multi-antiitalent show, već za mjesto - volontera na Kupu kontinenata!
Naravno, sukladno stručnim kriterijima, organizator je za volontere uzimao isključivo osobe sportskog duha



Znalački smo odabrali ulaznice za sektor A - koji je za nogometnih utakmica obično rezerviran za navijače gostujućih klubova i onako malo "vanka ruke", ali ovoga se puta, opcija A pokazala zaista kao prvoklasan odabir. Bili smo blizu cilja, a točno ispred nas - borilište za glavnu poslasticu večeri - skok u vis.

Na samom početku nedjeljnog programa pozdravili smo natjecateljice u bacanju kladiva a najraspoloženija za "itanje", danas je bila "naša Europljanka" Tatjana Lisenko.

Ni bacačice kladiva nisu više što su nekad bile... (što uopće nije loše, naravno...)



Prva trkačka disciplina s kojom smo zagrijali dlanove, bila je 3000 metara sa zaprekama za žene.



Imam osjećaj da je lakše bilo atletičarkama preskakati vodene i visinske prepreke nego fotoreporterima hvatati dobre kadrove.



Atletiku obožavam gledati uživo upravo zbog nekog općeg osjećaja "pobratimstva lica u svemiru", tog jedinstvenog ozračja u kojemu nema naših i "njijovih", svima se aplaudira, svih se bodri, nema zviždanja, nema psovanja, nema hukanja i sličnih budalaština.
Unatoč tome, a možda upravo zahvaljujući takvoj atmosferi, nije izgubljen onaj pozitivni natjecateljski naboj tako da se u ovom slučaju našim Europljanima ipak pljeskalo pinkicu snažnije.

Trenutak opuštanja nakon zaslužene pobjede Julije Zarudnjeve



Da su žene prave majstorice u preskakanju prepona uvjerili smo se i još jednom - Australka Sally Pearson bila je za stotinku sekunde brža od Amerikanke LoLo Jones



Na 110 metara s preponama, premoćno je pobjedio David Oliver from di juesej.
Iako moj objektiv automatski leti prema pripadnicama ljepšeg spola, dame u mom društvu ovoga su puta bile izričite - snimaj ga!
O Đizs, kako je taj tip snažan...



Na 3000 metara "glat" najbolji je bio naravno - Bernard Lagat



Tek nakon Lagatove pobjede shvatili smo da je gospođa koja je sjedila tik pored nas s dvoje prekrasne dječice upravo Bernardova supruga.



Nije bilo lako bilo pohvatati sva zbivanja na stadionu, troskokaši i skakači u dalj bili su nam daleko na istoku, bacačice kugle na sjeveru, diskaši iza one njihove "vrše..."

Između tehničkih disciplina, guštamo u utrkama, tamnija put tu definitivno bolje prolazi...



Ovako starta svjetski prvak i rekorder na 800 metara - David Lekuta Rudisha



Izvrsno natjecanje u skoku s motkom ponudilo nam je obilje uzbuđenja, na žalost po nas s "juga" malo su nam bili daleko pa smo pobjednika Australca Stevena Hookera mogli vidjeti izbliza tek u trenucima kad je davao intervju u kojem se jako pohvalno izrazio o splitskoj publici i cjelokupnoj atmosferi. Nima Splita do Splita, to već svatko zna!



Sportaši koji su završili s natjecanjima dolazili su na našu tribinu.



Zanimljivo je to, dok ih gledaš kako nastupaju na velikoj sceni, onako kad su u svom elementu obasjani svjetlima reflektora, okruženi bezbrojnim kamerama, dobiješ dojam kao da se radi o nekakvim supermenima, bićima iz orbite, ljudima s nadnaravnim sposobnostima. I onda oni bezobraznici jedni, dođu na tribine, tako jednostavno sjednu pored tebe i tek onda vidiš da su to sve skroz normalni ljudi. Pihhh, razbili su mi iluziju...



A kad smo već kod normalnosti, sasvim je normalno da je najviše zanimanja publike izazvalo natjecanje u skoku u vis. Naravno ne samo zbog skoka i ne samo zbog Visa nego zbog naše Blanke, nenadmašne vladarice visina.
Svaki Blankin skok bio je ispraćen pravim ovacijama.





Publika je zdušno podržavala i drugu "našu malu", Šveđanku Emmu Green.





Margaret Simpson iz Gane koja je inače sedmobojka, ovoga puta nije imala sreće, ozlijedila se pri doskoku



Kako je sama Blanka kazala, ovo je za nju bilo ostvarenje sna iz kojega se nije ni željela buditi.

Trenutak prije napada za svjetski rekord...



Decimetar iznad dva metra i ovoga je puta bio nedostižan...



Tek nakon posljednjeg skoka, kočnice su se mogle skroz otpustiti, pobjednički krug oko stadiona i trenutak zagrljaja sa svojim najbližima, zasigurno je bio emotivni vrhunac večeri.



Pomalo nezasluženo u sjeni Blankinog nastupa, ostali su bacači koplja, dijelom zbog izvrsnih rezultata koje su postigli, a dijelom i zbog toga što je bacanje koplja izuzetno atraktivna disciplina.

I za sami kraj - štafeta mladosti, četiri puta četiristo, ma naravno, to je zaista prava štafeta mladosti, istina, lišena svake ideologije i političkih konotacija.



Prije samog proglašenja pobjednika jedna simbolična scena. Jedan mali švrćo, očito ponesen atmosferom na stadionu, napravio je svoje prve korake po tartanskoj stazi.



Na samom kraju smo vidjeli i vatromet, uz puno pljeska i dobrih vibracija, bila je to zaista divna splitska noć. Split se još jednom potvrdio kao neponovljivi "ludi grad" koji u trenutku inspiracije može apsolutno sve, kad tu svoju silnu energiju usmjeri u jedan zajednički tok, onda mu nema ravnoga.

Split to može, Split to jednostavno - zna!