Čudno je to kako nam se neke scene trajno urežu u pamćenje iako na prvi pogled nemaju nikakvih dodirnih točaka s nama i našim životima. Kad se na početku ogavnih, mračnih devedesetih zaratilo u Sarajevu, mnoge su ekipe bjelosvjetskih TV postaja pohitale u taj grad ne bi li na licu mjesta snimili što dojmljivije kadrove. Osjetivši da je došlo njihovo vrijeme, štakori rata su započeli svoj krvavi pir, a neki sasvim drugi, nedužni ljudi su ginuli na ulicama, tržnicama, ulazima ispred svojih zgrada. Za nas u Hrvatskoj koji smo u to vrijeme već bili navikli na prizore masakriranih ljudi, kolone prognanika s plastičnim kesicama u rukama, to nije bilo ništa novo. Strašno je to reći - ali navikli smo se...

Međutim, u pamćenju mi je ostala jedna reportaža o zoološkom vrtu u Sarajevu. Naime, upravo se tih dana zoološki vrt našao usred bojišnice, između zaraćenih strana, u kaosu mitraljeza, topova i minobacača. U jednom trenutku, kamera je prikazala lava u kavezu, naravno a što će drugo, svaki zoološki vrt ima svoga lava, ali ovaj me prizor uistinu zaprepastio. Ne, lav nije bio ubijen ni ranjen, bio je "zaštićen" u svom kavezu, ali je u isto vrijeme izgledao toliko izbezumljeno i prestravljeno svom tom pucnjavom oko sebe da se doslovce sledio od straha. U očima jednog lava, kralja životinja, zrcalio se ocean očaja i u toj gotovo nadrealnoj sceni kao da se slio sav besmisao svijeta. Kralj životinja u svoj toj pucnjavi oko sebe jednostavno više nije znao odakle mu dolazi opasnost, zarobljen u svom kavezu osjetio se bespomoćan i sam...

Ovoga su tjedna na splitske ulice izašli ogorčeni škverani, u Zagrebu su radnice tekstilne tvrtke Kamensko štrajkale glađu. Naravno, ovi su događaji izazvali lavinu komentara, mišljenja, prijedloga, ideja, a za divno čudo, čak i trunčicu solidarnosti koja je inače postala imaginarna kategorija tokom svih ovih godina. Mene je od svih ekonomskih pokazatelja i brojki koji su dokazivali i ovo i ono, dojmilo nešto drugo. Naime, u očima škverana i radnica Kamenskog vidio sam strah, isti onaj strah kao, sad te već davne godine, u očima sarajevskog lava.

Granate srećom više ne zvižde oko nas, ali ljudi su i danas izbezumljeni iz istog razloga, ne znaju s koje im strane prijeti veća opasnost. U golom strahu za elementarni opstanak primorani su na očajničke poteze.

Sindikalni vođe grme na megafonima "zahtjevamo od vlade Republike Hrvatske da hitno izvrši bla bla bla..."
Ma dajte molim vas budite ozbiljni, vi zahtjevate od vlade, ma koje vlade, ove "naše" vlade, pa zar vi stvarno mislite da je ova vlada sposobna išta pametnog napraviti!?

Kako smo uopće došli u ovakvo stanje?
Mi imamo taj neki feler, grešku u sistemu i uvijek očekujemo da će netko drugi rješavati naše probleme, netko tko je "gore", netko svemoćan, neki supermen.
Mi smo trajno paralizirani strahom.

Svi imamo te neke kredite, obaveze, stanarine, trošarine, plinarine, mobitele, sto čuda, troškova ko u priči i ne usuđujemo se mrdnuti, ma ne usuđujemo se ni prdnuti kako treba iako bi nam tako nešto "sramno" donijelo trenutan smrad, ali dugoročno olakšanje.

Mislim, zašto nemamo vjere u sebe, zašto ne želimo mjenjati svijet u kojem smo nezadovoljni, zašto od drugih očekujemo da rješavaju naše probleme? Možda da bi kasnije imali alibi kao "nisam ja kriv", "nije do mene", "ja sam tija, ali..."
Izgovor je tako lako naći.

Moja prijateljica Maja imala je odličan posao u jednom, barem za javnost, respektabilnom poduzeću, dobar položaj, dobru plaću, ali nije bila zadovoljna poslovnim okruženjem, ajde da budem konkretan - neki od kolega i najbližih suradnika su joj išli na živce. Upoznala je najmračnije strane takozvanih menadžera, osjetila da to nije svijet u kojemu ona može normalno funkcionirati i dala je otkaz. Priznajem, u to vrijeme mislio sam da je ludasta, pa tko to daje otkaz u takvim okolnostima, ma daj kvragu i te budalaše, ne možeš radi njih bižat ća, triba znat nešto i pritrpit i tako dalje bla bla...Uglavnom, Maja je nakon nekoliko mjeseci dobila novi posao, još bolji od ovog starog i bez onih budalaša koji su je okruživali.

Moj prijatelj Frane ima vlastito poduzeće, svakodnevno vodi računa o ljudima koji su zaposleni kod njega, nije ludaš, nije poduzetnik kerumovskog tipa, odgovoran je i savjestan u svemu šta radi. Kad u našem društvu počnemo beskonačne rasprave o lovi koje nikad nemamo dovoljno, o gladi, o mižerji, ovome i onome, Frane nas očinski upozori - to o čemu vi pričate, uopće nije problem! Kako nije problem? Lova vas neće usrićit, ali okej, slažem se da se ne može živit bez nje. Kaže - evo ovako, zamislite da je novac rijeka koja protiče svojim tokom. Ako ste zakrčili taj tok, ako ste blokirali rijeku koja teče, vi sami ne dopuštate da ona dođe do vas. Ta rijeka u svakom slučaju teče, ako je vi ne želite, ona će pronać novi put...

E sad, najlakše bi bilo reć - lako je tebi Frane, ali...

Nema ali, sve je u glavi!

Oslobodite se straha.
Odbacite kavez u koji su vas zatvorili.
Živite život!