Marketing
Kuća pored mora
Koliko nam se puta dogodi da nam se neka melodija zavrti po glavi, naizgled bez nekog posebnog razloga, pjevušimo je na 33 ili 45 okretaja bez greške i jednostavno, kad nam male sive ćelije uključe opciju "repeat" u tu kutijicu nema nam druge nego se pokoriti volji jačeg i mudrijeg. Bez obzira sviđa li nam se ili ne, moramo je pustit da izvrti svoje. Malo je teži slučaj, kad ti ta ista pisma danima ne izlazi iz glave, a iskreno govoreći, ne želiš je ni potirat ća od sebe jer svaki val koji te zapljusne, svaki kamen na kojeg ugaziš, svaki miris u zraku podsjeća na nju.
Da ste me još samo prije koju godinu pitali za Arsenovu "Kuću pored mora" najvjerojatnije bi od mene dobili odgovor u stilu "ajmeeee dooooosadno" uz prigodno kolutanje očima, nekontrolirane trzaje lijeve Ahilove tetive i opetovano štrecanje iznad desnog bubrega u loju.
Ah ta mladost - nemaš pojma ni o čemu, a uvjeren si kako sve već znaš...
A onda ti se u nekim godinama kockice počnu slagat prividno same od sebe, lupneš dlanom u svoju vrlo vlastitu tikvu pa kažeš sam sebi - ahaaaa, to je dakle to...
Raznesene valima i vjetrom
tu su tople ruševine ljeta
Na rubu napuštenog mora
i jednog izgubljenog svijeta...
O kako volim bit na Otoku u ovo doba godine kad umire lito i kad se ćuti skori kraj, u danima punim tihe sjete i svečane tišine, modrina neba i mora stapaju se u isto jednolično sivilo, koraci postaju usporeniji, djevojke u ljetnim haljinama ustupaju mjesta staricama u crnini, a gromki smijeh pretvara se u tiho, povjerljivo šaputanje.
Kao da vrijeme tuge dolazi...
U prohladnoj noći na peronu stoji vlak, vrata vagona se zatvaraju, začuje se reski zvižduk lokomotive, ispočetka sporo jedva primjetno, pa sve brže kloparanje kotača i već za minut-dva, sve zajedno nestaje u tmini...
Ali, na našim obalama dvadeset i prvog stoljeća, užurbanim, nervoznim, grozničavim, instant plastičnim, odlazak ljeta sve više izgleda kao ispraćaj nekog debelog čangrizavog turista, onoga koji se svo vrijeme godišnjeg odmora žalio da je more prehladno a pivo pretoplo, krevet preuzak a susidov pas Vuki prelajav i svašta nešto još, i kojega su u malome mistu trpili samo zbog njegove zanosne žene Silvije, kojoj su se usput svi čudili kojega vraga uopće radi s tom bahatom budaletinom. Eto tako, dođe i prođe, malo tko žali za njim.
U toj priši niko nema vrimena gledat kako se priroda minja, kako sjene postaju sve duže i kako zvona s kampanela rebatiju dublje nego inače.
Imam osjećaj da se jedino na otocima još uvijek može osjetiti tračak ljepote u tuzi, zrnce nade u rastancima, titraj žice gitare koja svira posljednji otočki blues i takne te u dušu.
Možda mi zbog svega ovoga čak i ta kuća pored mora sada izgleda nekako lišpja i draža nego ranije iako su škure ispucale, vrata od dvora oronula, a krakun na poklopcu gustirne već polako grize ruzina.
A kad se zavalja vitar s juga i pritisne ti možjane ka u morši, nema ti druge nego poć tome moru ususret, upravo doli prema južnim obalama na koje valovi donose naplavine s pučine.
Pa u tim ostacima nekadašnjih stabala prepoznaš ogromnu 'tičurinu s grabežljivim kljunom...
Ili možda glavu tune od najmanje trista kila...
Dok na Dobrim vodama huči more, u Portu svetog Ante mirno je i tiho, ispod zelenih krošnji crnike na pozornicu života stupaju neki novi likovi...
Pernastica je još uvik na svome mistu, a vjerojatno i Varh, iako put do njega ovoga puta nismo pronašli.
U noći sa subote na nedilju počela je kiša i nije stajala cilo jutro.
Spojili se sivi oblaci sa svih strana neba, daždilo je i daždilo ka da nikad neće stat, a onda je u nika doba prvi reful bure s Velebita zatvorija špinu.
Taman za navuć duge rukave i napravit oproštajni đir
I kiše su se slile
u cvjetove agava
i ljetu je kraj...
Post je objavljen 21.09.2010. u 07:39 sati.