Koliko nam se puta dogodi da nam se neka melodija zavrti po glavi, naizgled bez nekog posebnog razloga, pjevušimo je na 33 ili 45 okretaja bez greške i jednostavno, kad nam male sive ćelije uključe opciju "repeat" u tu kutijicu nema nam druge nego se pokoriti volji jačeg i mudrijeg. Bez obzira sviđa li nam se ili ne, moramo je pustit da izvrti svoje. Malo je teži slučaj, kad ti ta ista pisma danima ne izlazi iz glave, a iskreno govoreći, ne želiš je ni potirat ća od sebe jer svaki val koji te zapljusne, svaki kamen na kojeg ugaziš, svaki miris u zraku podsjeća na nju.

Da ste me još samo prije koju godinu pitali za Arsenovu "Kuću pored mora" najvjerojatnije bi od mene dobili odgovor u stilu "ajmeeee dooooosadno" uz prigodno kolutanje očima, nekontrolirane trzaje lijeve Ahilove tetive i opetovano štrecanje iznad desnog bubrega u loju.

Ah ta mladost - nemaš pojma ni o čemu, a uvjeren si kako sve već znaš...

A onda ti se u nekim godinama kockice počnu slagat prividno same od sebe, lupneš dlanom u svoju vrlo vlastitu tikvu pa kažeš sam sebi - ahaaaa, to je dakle to...

Raznesene valima i vjetrom

tu su tople ruševine ljeta

Na rubu napuštenog mora

i jednog izgubljenog svijeta...



O kako volim bit na Otoku u ovo doba godine kad umire lito i kad se ćuti skori kraj, u danima punim tihe sjete i svečane tišine, modrina neba i mora stapaju se u isto jednolično sivilo, koraci postaju usporeniji, djevojke u ljetnim haljinama ustupaju mjesta staricama u crnini, a gromki smijeh pretvara se u tiho, povjerljivo šaputanje.

Kao da vrijeme tuge dolazi...

U prohladnoj noći na peronu stoji vlak, vrata vagona se zatvaraju, začuje se reski zvižduk lokomotive, ispočetka sporo jedva primjetno, pa sve brže kloparanje kotača i već za minut-dva, sve zajedno nestaje u tmini...

Ali, na našim obalama dvadeset i prvog stoljeća, užurbanim, nervoznim, grozničavim, instant plastičnim, odlazak ljeta sve više izgleda kao ispraćaj nekog debelog čangrizavog turista, onoga koji se svo vrijeme godišnjeg odmora žalio da je more prehladno a pivo pretoplo, krevet preuzak a susidov pas Vuki prelajav i svašta nešto još, i kojega su u malome mistu trpili samo zbog njegove zanosne žene Silvije, kojoj su se usput svi čudili kojega vraga uopće radi s tom bahatom budaletinom. Eto tako, dođe i prođe, malo tko žali za njim.

U toj priši niko nema vrimena gledat kako se priroda minja, kako sjene postaju sve duže i kako zvona s kampanela rebatiju dublje nego inače.



Imam osjećaj da se jedino na otocima još uvijek može osjetiti tračak ljepote u tuzi, zrnce nade u rastancima, titraj žice gitare koja svira posljednji otočki blues i takne te u dušu.




Možda mi zbog svega ovoga čak i ta kuća pored mora sada izgleda nekako lišpja i draža nego ranije iako su škure ispucale, vrata od dvora oronula, a krakun na poklopcu gustirne već polako grize ruzina.

A kad se zavalja vitar s juga i pritisne ti možjane ka u morši, nema ti druge nego poć tome moru ususret, upravo doli prema južnim obalama na koje valovi donose naplavine s pučine.

Pa u tim ostacima nekadašnjih stabala prepoznaš ogromnu 'tičurinu s grabežljivim kljunom...



Ili možda glavu tune od najmanje trista kila...



Dok na Dobrim vodama huči more, u Portu svetog Ante mirno je i tiho, ispod zelenih krošnji crnike na pozornicu života stupaju neki novi likovi...





Pernastica je još uvik na svome mistu, a vjerojatno i Varh, iako put do njega ovoga puta nismo pronašli.

U noći sa subote na nedilju počela je kiša i nije stajala cilo jutro.
Spojili se sivi oblaci sa svih strana neba, daždilo je i daždilo ka da nikad neće stat, a onda je u nika doba prvi reful bure s Velebita zatvorija špinu.
Taman za navuć duge rukave i napravit oproštajni đir





I kiše su se slile

u cvjetove agava

i ljetu je kraj...