Ako za liepa tiha vremena zaploviš malenom brodicom s trogirske obale prama iztoku, te lagano vozeći blizu kraja, uzduž "francuske" ceste koja vodi iz grada prama Kaštelima u Spljet, za pol sata eto te na ušću mlinske "rieke". Još samo pet-šest puta zaveslaj jače, da te struja, ako je taj čas jaka, ne potisne natrag, pa si se s čamcem dotakao hrapava i crna kamenja naslagana ondje u nekoliko metara. Malešno je i priprosto to pristanište. Priveži sad konop čamca u kojem od tolikih procjepa ili za malen stup što iz onog kamenja proviruje pa korakni oprezno na kraj da ti se noga ne spotakne. Ako ljubiš prirodu, ako te se njene ljepote ugodno primaju srdca i duše, u prvi mah misliš da si došao u kakav začarani kraj. Ali da te minu u toj tišini i samoći fantastične misli, prođi kraj one vazdazelene nasade bora prama trošnoj i zapuštenoj kućici, pa će te realnost još većma zadiviti.





Ovako je o Pantanu pisao jedan cool bloger na početku dvadesetog stoljeća, a eto više od sto godina nakon njega, plovim sličnom malenom brodicom istim vodama i istom tehnikom veslajući "riekom" pa razmišljam kako je gotovo sve isto kao i onda, a opet kao da ništa isto više nije.
Tek koji kilometar od stare gradske jezgre (pod zaštitom UNESCO-a, kako u svakoj prilici vole istaći lokalni glavonje), nalazi se jedino sačuvano močvarno područje uz obalu Jadranskog mora na potezu od Vranskog jezera na sjeveru pa sve do delte rijeke Neretve na jugu.



Stisnuto između aerodromske piste na istoku, jadranske magistrale na sjeveru i podivljale izgradnje užasnih zgradurina na zapadu, područje Blata, kako ga češće naziva lokalno stanovništvo kao da je tokom svih ovih desetljeća ušlo "u se", kao da se posramilo, sagnulo, pokrilo po glavi i molećivo kumi da ga više ne maltretiramo.

Jer, čini mi se da ne bi bilo daleko od istine ako bi ustvrdio da Pantan jednostavno nije imao sreće. Da se kojim slučajem nalazio izvan svakodnevnih putova, vjerojatno bi danas bio bolje očuvan, poznatiji i cjenjeniji, jer ovako kad nam je tu ispred nosa, samo nam predstavlja smetnju, neželjenu močvaru i kaljužu punu komaraca koju bi najzgodnije bilo nasuti građevinskim otpadom, prekriti betonom i "valorizirati" kao idealnu lokaciju za nekakav akva-park s umjetnim toboganima i sličnim plastik-fantastik budalaštinama. Ipak, nije sve tako crno, čak bih mogao reći da je situacija dosta bolja nego li je bila prije kojih dvadesetak-trideset godina.







Da se podsjetimo, ova "rieka" koju spominjem na početku, čak i nije prava rijeka po nekim uobičajenim geografskim kriterijima, od izvora do ušća tek je 900 metara toka, ali je s druge strane toliko slikovita i vrijedna u prirodnom, povijesnom pa čak i u sociološkom smislu da zaslužuje neizmjerno više pažnje. Površina izvora ili jezera, kako ga najčešće nazivaju, nalazi se tri metra iznad morske površine, a neposredno uz jezero se nalaze Mlinice, nakon kojih se voda u jednoj kaskadi ruši i nastavlja svoj put prema moru. Do samog ušća dolazi tek dio vode sa izvorišta, buduća da je riječica s više kanala spojena s plitkom lagunom u kojoj se miješa slatka i slana voda.

Pomalo je nepravedno da se pod pojmom "Pantan" najčešće podrazumjeva samo područje oko Mlinica, jer sam tok rijeke i močvarno područje oko nje, do današnjih se dana uspjelo sačuvati kao idealno stanište za desetke vrste ptica i mrijestilište nekih vrsta riba, a da bi to i službeno dobilo na "težini" pobrinula se Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima koja je 2000. godine proglasila Pantan posebnim ornitološko-ihtiološkim rezervatom.

Bio je to i krajnji tren jer Pantan pamti kako se jedno vrijeme na njegovom rubu nalazio čak i deponij smeća, pa umjetni ribnjak koji je imao poguban uticaj na okoliš, pa su mnogi krivolovci harali svojim pušketinama, ubijali sve što bi im došlo na nišan, pa su ga za vrijeme rata čak i bombardirali, uglavnom, mnoge su se tikvetine na kojekakvim položajima svojski trudile da ga unište i zatru za sva vremena.

No, priroda je uvijek jača i na svu sreću, ovoga je puta bila jača čak i od ljudske gluposti koja je zaista beskonačna kategorija.

Mlinice su danas potpuno obnovljene zahvaljujući obitelji Pavić i mnogim državnim ustanovama, ali osim privatne inicijative, umnogome bi značajnije bilo zaštititi javni interes. Iako se u stručnim krugovima čuju razmišljanja kako bi trebalo potpuno zabraniti pristup ljudima, nisam za tu ideju. Najprije, tko bi 24 sata dnevno čuvao prustup, rendžeri, vojska, policija, tko? Drugo, kako spriječiti avione koji uzlijeću i slijeću tik iznad šaša?



Treće, pa nisu ptice toliko glupaste da ne znaju procijeniti odakle im prijeti opasnost. Uostalom čak i ljudi koje to zanima, u pravilu nisu predatorski nastrojeni. Zašto ne napraviti jednu poučnu stazu na primjer, svakih stotinu metara postaviti table na kojima će pisat tko što gdje i kako!? Ovako, tek jedna tabla skromnih dimenzija na kojoj piše da se nalazite u ornitološko-ihtiološkom rezervatu ne govori ništa bitno.

Dajte recite mi konkretno, koje se ptice tu gnijezde, koje su u preletu, koje možemo vidjeti zimi, koje ljeti? Ovako, od svih ptica, jedino galeba prepoznajem, sve ostale su ili "patke" ili "čaplje". Zar bi, ne znam koliko novaca trebalo izdvojiti za izgradnju jedne ili dvije promatračnice za ptice. Pardon, promatrali bi ljudi a ne ptice, dakle pravilnije bi bilo reći - promatračnice za ljude! Koje se ribe tu mrijeste, zašto se baš tu mrijeste?

Puno toga bi se dalo napraviti, puno toga ljudima približiti, uostalom, moć znanja je ogromna, kad bi ljudi znali kakvo bogatstvo imaju pred očima, siguran sam da bi drugačije razmišljali.



Čak se i neki stari nazivi gube pa danas malo tko zna da su naši stari ovaj morski dio Pantana nazivali Mučina, nadam se ne zbog toga što bi ih hvatala muka, nego zbog mutne vode i muljevitog dna. A kako je i sam spomen Pantana vrlo često dobivao neke posprdne konotacije, česta bi izjava bila "ajde lovit rake na Pantan" ako se nekoga u žustrijem razgovoru baš poželjelo poslati u posebno fino mjesto.

Pa eto, da je malo više građanske inicijative, nešto više sluha i želje kod odgovornih institucija, na Pantan ne bi više išli lovit rakove, nego uživati u pogledima na dugokljune čigre, crnoglave grmuše ili kratkokljune guske. Nekako imam osjećaj da bi nas, za promjenu, upravo te guske mogle izvući iz magle neznanja...