Poklonjeni dan
29.02.2008.
Zahvaljujući svemirskim nesavršenostima i čudnovatim putanjama kojima se svi zajedno na ovoj zemaljskoj balotici krećemo raznim mliječnim stazama, pudinzima, bioaktivima, kefirima i ostalim mliječnim proizvodima, danas imamo prilike uživati u jednom, jedinstvenom i poklonjenom danu.
I baš mi je nekako bezveze da upravo ovaj današnji jedinstveni i rijetko ponovljivi dan ne obilježavamo na primjereniji način. Kako u prazničkom kalendaru već postoje dani rezervirani za zaljubljene, ostavljene, rastavljene, žene, muškarce, djecu, starce, cvijet mimoze, cvijet trešnje, ljudska prava, prava životinja, biljaka i još koješta drugo, mislim da bi bilo primjereno da se i na ovaj dan - 29. veljače, obilježava...već nešto!
Nisam ni sam pametan šta bi to «nešto» bilo, pa očekujem i vaše konstruktivne prijedloge da zajedno uputimo prijedlog Hrvatskom Saboru da svaki budući 29. veljače proglasi praznikom i naravno – neradnim danom!
U prvom redu zbog onih (ne)sretnika koji danas slave rođendan. Koristim ovu priliku da im čestitam i poželim sve sve sve najbolje! Za divno čudo – svi su oni horoskopske ribe, pa su mi onda i na taj način bliže. Osobno na žalost ne poznajem nikog takvog, ali iz provjerenih izvora sam čuo da ih ipak ima. Mogu samo zamisliti kako će danas trudnicama u rodilištima biti veoma duuuuuuuuug dan!
Dakle na taj praznik, svakog 29. veljače, bilo bi poželjno napraviti neke stvari za koje kao nikad «nemamo vrimena» u ovim ostalim «običnim» danima. Posjetiti neko mjesto gdje još nikada nismo bili, ili recimo ničim izazvani nazvati nekog starog prijatelja s kojim se godinama nismo čuli, ili u krajnjem slučaju – obrisati prašinu iznad ormara, konačno srediti podrum i garažu ili takve slične stvari...
Moramo i nekako nazvati taj dan. Možda najbolje po nekom cviću koje cvita svake četiri godine. Dajte pročačkajte malo po botaničkim knjigama i časopisima, pa valjda postoji takav cvit. Možda neki kaktus, agava, štatigajaznam...
Bilo bi dobro osmisliti i neki moto...
Bezveze mi je sad govorit – sretan ti dvadeset i deveti veljače!
Ne znam, možda vi mlađi to ne pamtite, ali mi stariji smo nekada čestitali dvadeset i deveti novembra, ali nekome na žalost, a nekome na sreću, država u kojoj se slavio taj dan, neslavno se urušila dijelom zbog vlastite težine, a dijelom i zbog centrifugalnih sila i tako odjezdila u ropotarnicu povijesti.
Dakle, lipi moji ljudi, kako se ono kaže da je najgora kletva «da Bog da im'o pa nem'o»...
Pa eto, barem za današnji dan možemo s punim pravom reć - «da Bog da nem'o pa im'o»... Ako ništa drugo, materijalno i opipljivo, onda barem imamo ova poklonjena dvadeset i četiri sata. Uživajte u njima!
komentiraj (28) * ispiši * #
Večernja zvona
27.02.2008.Potiho i bojažljivo, sve nešto ka oće-neće, zaredalo par lipih večeri. Zatoplilo je, osjeća se miris premalića u zraku. Nema ni daška vitra, neobično je magličasto, mirno...
Napokon mogu spavat uz otvoren prozor bez straha da ću se ujutro probudit u obliku pingvina.
Spremam se u krpe...
U ovo doba dana ili noći, kad ostanem sam sa sobom, obično me sustigne navala zbrčkanih misli, ideja i planova, koje opet u toj atmosferi večernje tišine rađaju nove misli i ideje, pa mi ne daju mira. Stoga, da izbjegnem tu zbrku u glavi, obavim mali večernji ritual. Obično u krevetu pročitam po dvi-tri stranice neke knjige, tek toliko da povežem prve tanke paučinaste niti sna, a ukoliko mi je zanimljivo štivo na repertoaru, možda čak i koje slovo više, dok mi kao zvučna kulisa kroz otvoren prozor iz vrta dolazi nervozno cvrkutanje svađalački raspoloženih vrabaca-grajaša iz obližnjih grmova, kao i ljubavno dozivanje ptica pjevica, kosova i kosica. Ponekad tu romantičnu atmosferu, pogotovo u ovo doba godine, prekine skvičanje i borba mačaka...
Ipak, najlipše mi je kad čujem iz daljine kako mi onako potmulo ali dostojanstveno, odjekuje zvuk zvona sa zvonika katedrale.
Boummmg, boummmg, boummmg...
I tako obično jedanaest ili dvanaest puta...
Večernja zvona.
Koja je to lipota...
Nismo ni svjesni koliko nas naoko nevažnih sitnica kroz godine života neprimjetno vežu za grad u kojem živimo. Upijajući svojim osjetilima vizure, mirise i zvukove rodnog kraja, stvaramo u sebi, možda čak i imaginarne emocije. Taj zvuk zvona moga grada za svakoga od nas, uvik je jedan, jedinstven i neponovljiv i kamo god išli po svitu nosimo ga sa sobom kao genetski kod, kao genom zapisan u našim tijelima koji nepogrešivo označava odakle smo, ko smo i šta smo. Znam, i u drugim gradovima zvone neka slična zvona, možda uhu čak ugodnija, melodičnija i raskošnija, ali nikada ne zvone, baš nikada, onako kao zvona moga grada.
Nakon te simfonije, gasi se prigušeno svitlo lampe, uranjam lagano u svoje carstvo snova...
I tako...i preksinoć i sinoć ponavljam isti ritual, ali nešto mi fali...
Nešto je gluvo, nešto nije kao prije...
Jednostavno...nisu to isti zvukovi...
Nije mi tribalo dugo dok shvatim..
Od kada su izgradili ovu odvratnu ružnu zgradurinu sa milijun apartmana koja se kao Kineski zid nakobeljila između prozora moje sobe i kampanela švetoga Ivana, prominili su se zvukovi, sve se prominilo, sve mi sad rebumbaje na neki drugačiji način. Ne čujem više večernja zvona kampanela, aj ća!
Nu...ja bi romantiku, e neš ne!
Građevinski poduzetnici moraju ugrabit svoj dio kolača!
Ziđaaaaj!!! U širinu, u visinu, koliko god moreš, pa onda još malo priko toga, ziđaaaaaj!
Zato sad čujem neke druge zvukove.
Eto, upravo mi doli sa ulice, odjekuje onaj famozni bum bum bum ritam basova i subwoofera iz limenog monstruma nekog nabrijanog mamlaza, pa još uz to ono neizostavno turbo-folk klepetanje i cijukanje izvjesne Seke, Cece, Vece, Štroce, Droce, kako li se već sve ne zovu....
Neka čuje selo u srid noći, navrni rode do daske, cepaj!!!
Nu...ja bi romantiku, e neš ne!
Ja bi sluša zvona s kampanela...
Druga su vrimena došla....
komentiraj (31) * ispiši * #
Svilaja
25.02.2008.
Nakon prošlotjednog izleta «moćne gomilice» na Imber, danas smo opet zajedno sa elitnim «mosoraškim» postrojbama u pohodu na planinu Svilaju. Za divno čudo, zbog velikog zanimanja za ovaj ( i ne samo ovaj) izlet, nismo uspjeli «upasti u autobus», ali u svakom slučaju, to za nas nije bio nikakav problem, pa nije ni ta famozna Svilaja na kraj svita; stoga organizirano krećemo u potjeru za žutim «Prometovim» autobusom u nekoliko manjih tonobila.
Velikog žutog sustižemo u Zelovu, rodnom mjestu «Velikog Vladimira», za one koji nisu baš potkovani u povijest baluna - najboljeg hrvatskog nogometnog vratara svih vremena – Vladimira Beare...
Nekoliko kilometara dalje, dijelom asfaltiranom cestom a dijelom makadamom, stižemo pred planinarski dom u izgradnji «Orlove stine», u kojem nas dočekuju srdačni domaćini i uz kavu dobrodošlice, usput nas izvješćuju da nas po povratku s vrha Svilaje očekuju gastro-uživancije uobličene u formu fažola sa kobajama...
U međuvremenu stiže ekipa iz busa, pa sada svi zajedno, orni i čili krećemo u nove penjačke pobjede. Dobrih uru vrimena prolazimo kroz šumu, točnije rečeno bivšu šumu, danas nažalost devastiranu i uništenu brojnim požarima koji haraju ovim krajevima daleko od oka kamera i pažnje javnosti. Te požare obično nitko i ne gasi, što zbog nepristupačnog terena, a dobrim dijelom i zbog opasnosti od mina, pa tako to obično biva da vatra gori do prve kiše ili dok se nekim čudom sama ne ugasi.
Nakon izlaska iz čudne šume apokaliptičnih prizora, kročimo tipičnim dalmatinskim krškim predjelima, kamenim pustinjama u kojima tek tu i tamo izviruje po koje stablo crnog bora.
Ipak čak ni kamena pustinja nije beživotna, treba samo malo zagrebati ispod površine, pa sa svakim novim korakom otkrivamo skrivenu ljepotu u raznim oblicima....
Nakon nešto više od dva sata od početka uspona, stižemo na vrh Svilaje, koji se izdignuo na 1509 metara nadmorske visine. Nemoguće je riječima opisati to zadovoljstvo, koje vas svaki put preplavi kad postignete i ovako, možda nekima malu i beznačajnu, ali ipak osobnu pobjedu vrijednu truda.
Pred nama kao na dlanu pola Dalmacije, od Velebita do Biokova, od mora do Peručkog jezera preko kojega pogled stremi još dalje, prema bosanskim planinama i sniježnim vrhovima.
Vrime nas je poslužilo fen-om-en-al-no! Sunčano, toplo, s tek blagim nagovještajima i refulima vitra, uživamo na vrhu. Naravno da nismo propustili idealnu priliku za doručak (ili je ovo već ručak!?) u travi, bude tu raznoraznih delicija i čudotvornih napitaka dostojnih najboljih švedskih stolova.
A kad smo već kod švedskih i općenito - skandinavskih pojmova, naša skandi-ljepotica Maja inspirirala me za model hrvatske inačice «Kipa Slobode»...
Iako postoje uvriježena mišljenja da na vrhu može biti samo jedan (jedna, jedno...), evo vam još jednog dokaza da, ako čeljad nije bisna - nije ni Svilaja tisna...
Nećemo propustiti priliku za zajedničku pobjedničku fotku...
Povratak, kao i uvijek ide mnogo brže od uspona, ali ipak, u svakom trenutku valja biti izrazito oprezan, jer nas samo jedan pogrešan korak ili doskok na nestabilni kamen lako može dovesti u poneke čudnovate položaje. Ipak, ekipa grabi bez ikakvih problema...
U planinarskom domu pod Orlovim stinama – prava fešta! Glavni kogo za ovu priliku, bio je legendarni Riđo iz Makarske, najbolji stručnjak za planinarski fažol u ovom dijelu hemisfere. Za prste lizat...
Naravno da nismo propustili priliku za uspon i na vrh «Orlovih stina» do kojih je tek desetak minuta pješačenja od planinarskog doma. I sa ovog mjesta puca fantastičan pogled na Peručko jezero i planine nad njim, divota, ljepota, ahh....
Na povratku smo ugledali i prvog ovosezonskog lijenog poskoka koji je očito privučen prekrasnim proljetnim danom odlučio osunčati malo svoj roščić.
Družeći se sa Stipom, našim planinarom, inače biologom po struci i jednim od najboljih stručnjaka za herpetofaunu jadranskih planina i Dinarida, moram priznati da se moje poimanje zmija i ostalih gmizavih stvorenja, drastično izmijenilo. Do prije godinu dana, ovakav susret s poskokom rezultirao bi blago rečeno – neugodom i nastojanjem brzog odgibavanja sa mjesta inkriminiranog događaja. Danas mi je baš bilo zanimljivo, bez imalo straha, gledati ga ovako iz neposredne blizine. Slika mi nije dobro ispala, pa mi ovog puta morate vjerovati na riječ. U svakom slučaju, promatrali smo se međusobno s pristojne udaljenosti, ali dok si reka ZERP, poskok se vratija u svoju rupu, a mi nastavili svoj put dalje i svi sritni zadovoljni...
Šta još pametnoga reć? Provesti dan u prirodi, otkrivati nove staze i ljepotu u malim i na prvi pogled «običnim» prizorima, zajedno sa još stotinjak prijateljski raspoloženih, ugodnih, mirnih ljudi, pa pitam se – može li se uopće bolje?
Ne smijem ni ovog puta zaboraviti – ovog tjedna započinje nova proljetna planinarska škola HPD Mosor.
Ne želim umišljati i pridavati ovom blogu veći značaj nego što ga uistinu ima, ali zaista mi je bilo drago kad sam prije nekoliko mjeseci, vidio više od šezdeset ljudi na početku jesenskog izdanja škole. Ako su moji postovi i postovi mojih prijatelja blogera-mosoraša tome barem i dijelom pridonijeli, tada je zadovoljstvo još veće.
Stoga, i ovoga puta, shvatite ovo kao poziv. Planinarenje je «in», okanite se zabluda, planinarenje uopće nije zanimacija tamo nekih čudaka i usamljenika koji bježe daleko od gradskog asfalta jer nemaju pametnijeg posla.
Planinarenje je radost, osjećati zvukove, mirise i boje prirode, probuditi ponovno u sebi one zaboravljene instinkte – neizmjerno je zadovoljstvo.
Ne samo u Mosoru, već i u mnogim drugim planinarskim društvima, dočekat će vas pravi ljudi, u pravilu skromni, tihi, nenametljivi, ali u isto vrijeme – ljudi ogromnog znanja i iskustva koja neće zadržavati samo za sebe, već će vrlo rado to znanje podijeliti sa svima koje to zanima.
Naravno, možete ići u brda i planine bez ikakve škole, tečaja i diplome, ali planinarska škola na način kako je organizira HPD Mosor, uistinu će vas obogatiti a da toga u početku čak nećete biti ni svjesni.
Je li vam potrebna bolja preporuka?
komentiraj (30) * ispiši * #
Janez Drnovšek
23.02.2008.U noći s petka na subotu, izmučen višegodišnjom borbom sa opakom bolešću, umro je Janez Drnovšek. Bivši predsjednik predsjedništva Jugoslavije, predsjednik i premijer Republike Slovenije, državnik i političar, ali iznad svega – ČOVJEK...
Janez Drnovšek je s pravim značenjem te riječi - velikan, potpuno atipična pojava u svijetu takozvanog postkomunizma, čovjek koji unatoč svim tim silnim dužnostima koje je obavljao, za svoga života nije ni iz daleka doživio priznanja koja je zaslužio. Oh, pa vidjet ćete slijedećih dana što će se događati u medijima – svi će pisati hvalospjeve, klanjati se do poda, o mrtvima sve najbolje, zar ne? Ma baš se mislim zašto mi misli sada odlaze prema Ivici Račanu? Zašto mi sada misli odlaze i prema Mihajlu Gorbačovu? Doduše, on je još uvijek živ, ali već sada nezasluženo zaboravljen i marginaliziran...
Zašto neki ljudi za svog života ne dobiju zasluženo priznanje nego li ih se proglašava kolebljivcima, nedovoljno odlučnima, ovakvima ili onakvima...
I to samo zbog toga što izbjegavaju radikalan način «riješavanja» problema, što vjeruju u mogućnost dijaloga, za razlliku od onih koji preferiraju paralelne monologe...
Janez Drnovšek je tip čovjeka i političara za kakvim naprosto vape ovi prostori. Miran, uljuđen, odmjeren. Nikada niste mogli vidjeti Drnovšeka da sa neke govornice urla, prijeti, nervozno gestikulira, očajnički traži podršku širokih masa...
Što mase znaju...
Ne, za razliku od mnogih zapjenjenih ratnih huškača s ovih prostora koji su postali «heroji a ne zločinci» u svojim duhovno sirotinjskim, beznačajnim gubernijama i pašalucima, Janez Drnovšek je bio političar koji je gledao i vidio mnogo dalje od «susjedovog plota»
Čovjek koji je svojih 39 godina postao Predsjednik Predsjedništva bivše SFRJ, bio je jedan od ključnih ljudi zaslužnih za jačanje istinske demokratizacije, čovjek koji je konačno, svoju zemlju usmjerio prema budućnosti.
Čovjek koji je toliko toga još mogao dati, ali u svakom slučaju čovjek koji će bez sumnje ostati inspiracija mnogima.
Napisao je i knjigu «Misli o životu i osvješćivanju» imajući namjeru da potakne promjene u svijesti pojedinca i društva u cjelini, koja je već prevedena na osam jezika.
Na stranicama Dvostruke duge možete pročitati čitav intervju a ovdje ću prenijeti samo odgovor na jedno od pitanja:
Zelena Tara: Što je po vama osnovna svrha života svakog čovjeka?
Janez Drnovšek: Da stvarno živi svoj život, da ga osjeća, da je svjestan. Da ga živi na pozitivan način jer ako to nije tako onda uopće ne živimo. Potrošili smo život uzalud. Prilika koja nam je data kao ljudskim bićima je da razvijamo svoju svijest maksimalno jer to nas čini ljudima.
Nisi život živio, ni potrošio uzalud, počivaj u miru, veliki čovječe!
komentiraj (19) * ispiši * #
Testing testing
22.02.2008.Ako ste već pomislili da me "otralo" i uhitilo u nekoj od ovih aktualnih "dijagnoza" "sledgehammera" i sličnih živopisnih događanja u zemlji i oko nje, nemate previše razloga za brigu...
Jednostavno - "ufatila" me želja za eksperimentiranjem, prčkanjem oko novog vizualnog identiteta i tako to...
Vjerujte mi, kad malo zaronite u ove vode, postaje zarazno, isto kao i pisanje bloga.
Dizajn sa brodićem i oblutcima koji je stajao na ovom blogu više od godinu dana ću polako "umiroviti", moramo se s vremena na vrijeme, malo "ponovit", nije li tako?
Još jednom od srca zahvaljujem kreatorici tog dizajna - "101 dalmatinki"...
A kad sam već tako lipo zaronija u dubine dizajniranja, onda mi ne preostaje ništa drugo nego da u ovom postu pokušam objaviti jednu prezentaciju koju
mi je jutros poslala "moja" planinarka i studentica Ane
Je li ovo funkcionira, baš me zanima...
Ček, ček, moram probat i ovaj način...