Egocentrizam

21.02.2008.

Dugo se vjerovalo kako je Zemljina površina ravna ploča. Stoljećima, tisućljećima čak, to je bila apsolutna istina, jedna, nepobitna i nepromjenljiva, a bome kako vidim, ni danas nije malo onih koji su skloni toj teoriji.
Nakon dugih stoljeća zabluda, izvjesni besposličari prerušeni u odore znanstvenika, uvidjeli su da se tu neke stvari baš i ne poklapaju, pa su nakon dugog razmišljanja zaključili kako je Zemlja s vremenom ipak iskočila iz dvodimenzionalnog svijeta prema «Z» osi, te da je vrlo vjerojatno kako u stvari ima oblik najobičnije balote, odnosno - bolje rečeno bulina, pa je s vremenom ustanovljena nova istina da je upravo taj i takav bulin smješten u samo središte svemira.

Sve se vrti oko našeg bulina, i Misec i zvizde i pi...
I tako sve do Kopernikanskog obrata i Galilea koji su ipak uz puno muke uspjeli reći Eppur Si Muove.





Iskreno govoreći, za naše male i beznačajne živote, koji su i onako tek trunčica prašine u beskonačnoj vremenskoj lenti, potpuno je svejedno i naprosto - zaboli nas đon od postola kako za helio, tako i za geocentrički sustav. Možda po zakonima fizike ove teorije i «piju vodu», naravno dok se ne dokaže suprotno, ali ne mogu se oteti dojmu kako našim svijetom danas ipak prevladava – egocentrički sustav!
Htjeli mi to priznati ili ne, svatko od nas ponaosob, u središtu je svog mikro svijeta, naša glava ili naše dupe svejedno, jedno je, jedinstveno i neponovljivo...
Ma dobro, dopustit ćemo mogućnost da negdje možda postoje umnije glave, pa čak i zaobljenija i čvršća dupeta od ovih naših, ali...

Slatko je i opojno vjerovati kako smo upravo mi sami najljepši, najpametniji i sve naj naj, iako nas neki izdajnički crv sumnje svakodnevno razjeda i pokušava uvjeriti u suprotno.

Zanimljivo je kako, dok vozimo automobil gradskim ulicama, zapažamo masu nediscipliniranih pješaka. Izlijeću kaotično i turbulentno iz okolnih uličica, prelaze preko ceste na svim mogućim i nemogućim mjestima, rijetki čak i na obilježenim pješačkim prijelazima, ali ko za vraga, uvijek u nekim nezgodnim trenucima, kad to nama, vrlim vozačima najmanje odgovara.

S druge strane, ako smo takve sreće da naiđemo na slobodno mjesto za parkiranje, pa se napokon udostojimo propješačiti nekoliko stotina koraka, odjednom kao nekim čudom, iza svakog kantuna počnu izvirati bijesne limene beštije, a za njihovim upravljačima mahom neki bezobrazni i neodgojeni dripci.

Nikako na zelenu granu...





Možda je ovaj svijet premalen za sve te naše silne egocentričke sustave. Previše nas je brate, sve sam skloniji vjerovati da postoji čitava mega-galaksija mikrocentara koji se međusobno guraju, sudaraju, tiskaju i odbijaju u svim mogućim smjerovima.

Ništa nije toliko krhko kao odnosi između ljudi.
Bili oni bračni, obiteljski, susjedski, poslovni, poznanički, prijateljski, ljubavnički...
Krhko, krhko, krhko...

Sto puta se desi da bivamo povrijeđeni, ali isto tako da i mi budemo ti koji smo povrijedili druge. Samo što nam je, baš za nevolju uključen taj zahebani egocentrički sustav koji nam ponekad zna zblesirati realne koordinate.

Događa se to mnogo češće nego što mislimo, pa ne razmišljajući previše, čak i bez trunke zle namjere, svojim postupkom ili riječima povrijedimo drugu osobu. I to najčešće one koji su nam jako dragi i do kojih nam je i te kako stalo. Kao da u svom ego-sustavu podrazumjevamo da nas oni jednostavno – moraju shvatiti.

Ono što nama u jednom trenutku izgleda kao zgodna i duhovita šala, netko drugi može protumačiti na potpuno drugačiji način. Ako šalu razumije samo jedna strana, onda se tu očito radi o «neslanoj» šali. A kad se neko jelo skuva bez soli, uvik ostane bljutavo, baš uvik, pa makar naknadno pokušavali spašavati ono što se spasiti da...

Eh da, ništa nije tako krhko kao ljudski odnosi.
Postoji jedna čarobna riječ – oprosti, samo na žalost ne djeluje uvijek istom snagom čarolije.
Prosuto perje po buri ne može se više vratiti u vreću...

Nekad dođe kao dar, a nekad i ne...
Sve u svoje vrime...
Oprosti...


<< Arhiva >>