Marketing
Pješaci, nogometaši i poglavari
Za moj grad mnogi će nadobudni pjesnici i umjetnici u trenucima inspiracije reći da je poput ljepotice iz bajke. Prekrasna stara jezgra na otočiću optočena zidinama, kulama, zvonicima i palačama, katedralom svetog Lovre, famoznom rivom i škverskim dizalicama....
Dobro, ajde, škverske dizalice ipak ne spadaju u romantične predodžbe, ali imaju i one svoju ljepotu.
Da, složio bi se sa takvim bajkovitim usporedbama, ali prva koja mi pada na pamet na spomen moga Trogira je zamislite – Trnoružica.
Ako me sjećanje ne vara, Trnoružica je bila umilna djeva bajna, koju je neka zločesta vještica natantala i navodila na zabludu, pa se mlada i naivna (Trnoružica, ne vještica!) ubode na vreteno i u tom trenutku vrijeme naprosto stade! Svi likovi su ostali zamrznuti i nepokretni stotinama godina.
Sve dok jednoga dana nije naišao princ na bijelom konju i bla bla bla...
Naime, moj grad je zaista uspavana ljepotica, koji se u svakoj prilici voli dičiti zaštitom famoznog UNESCO-a, a za divno čudo još uvijek ne poznaje neke tekovine civilizacije kao ni jedan izuzetno jednostavan element urbane kulture življenja a to je najobičniji – trotoar. Da da, dobro ste čuli - upravo trotoar, nogostup, onaj dio širok otprike dva-tri metra uz prometnice koji je rezerviran samo za pješake....
Dopustite mi da se izrazim na informatički način – moj grad nema pješak-friendly sučelje! Zato se njegovim velebnim avenijama i bulevarima svi kreću pomoću motornih prometala, stvarajući pri tom ogromne gužve, nesnosne krkljance i prometne čepove koji za vrijeme sezone predstavljaju pravu anti-atrakciju.
Osobno bih bio jako sretan kad bih na posao mogao odlaziti pješice, mada bi to zadovoljstvo morao plaćati ranijim ustajanjima iz kreveta, budući da bi me svakog jutra očekivalo više od pola sata junačkog trekkinga do radnog mjesta. Ali svi se gušti plaćaju, a iskreno govoreći, ranije ustajanje ipak ne bi bila prevelika žrtva
E sad, u čemu je problem?
Pa problem je u tome da pješačenjem i kretanjem uz sam rub kolnika, niti dvadesetak centimetara od jurećih automobila, autobusa, kamiona, trokolica i skutera imam prilično velike šanse da me netko od njih pokupi bekendom ili forhendom, slice-udarcem ili drop-shotom i uputi, ako ne u vječna lovišta onda barem na dugotrajno bolničko liječenje.
Mislite da pretjerurem?
Pogledajte ove slike!
Da, upravo kroz ove blatnjave lokve, jedini je način da propješačim otprilike dva kilometra koliko ima od moje kuće do malog mosta koji se nalazi na samom ulazu u stari grad.
UNESCO-ov grad heeeeej!
Uz cestu od zapadnog do istočnog kraja grada udaljenih kojih pet kilometara nema niti osamdeset metara izgrađenog trotoara! Doduše, kad se prije nekoliko godina napravila nova Inina benzinska crpka, tada je čak i izgrađeno dvadesetak metara nogostupa. Desetljećima ranije – jedno veliko ništa, a realno je očekivati da se i u narednom periodu ništa značajnije neće dogoditi. U krajnjem slučaju, ako već nemamo nogostupa, u trenucima pogibelji možemo uskakati u kanale pored ceste i tako pokušati sačuvati živu glavu. U slučaju kiše, možete samo zamišljati kako je ovdje veselo!
Da bi istina bila potpuna, moram napomenuti da ipak postoji alternativni put pa ne moram baš gazati kroz one lokve.
Što vidite na ovoj slici? Nekakvo žbunje, šikaru, kozju stazu....
Ne, dragi moji, u zabludi ste, nije to nikakva kozja staza, vjerovali ili ne to vam je dio ulice Dr. Ante Starčevića!!! Ma ke avenija! Vidite koliko je široka, gotovo pola metra!
Da mi je samo znati, prevrću li se kosti Oca Domovine u grobu ako je na neki način upoznat kakvu su mu ulicu namjenili gradski oci pod zaštitom UNESCO-a....
Ipak, istine radi, na slici je prikazan samo dio ulice doktora Ante Starčevića, ima ona nekih mjesta na kojima je široka spektakularnih 2.85 metara...
To su jedina dva načina da pješke stignem u centar grada.
A nije da živim u nekoj wolffucking land.
Ipak, nije u mom gradu sve tako crno.
Čudnovata skupina kvazi političara koja već duže vremena vlada gradom ostvaruje velebne uspjehe u sportsko-estradnim projektima. Budući da su realno zaključili kako i nisu odveć sposobni riješavati komunalne i infrastrukturne probleme kao i ostale tričarije koje se izravno tiču života njihovim sugrađana, glavninu su snaga usmjerili na lokalni nogometni klub.
Ne znam točno kako imenovati taj sindrom, ali primjećujem da je izuzetno prisutan u ovom dijelu Balkana i manifestira se na taj način da bilo koji muflon koji se dočepa vlasti na nekakvom lokalnom nivou, prije svega ostalog, ima potrebu realizirati fiks-ideju da u svojoj selendri stvori nogometni klub dostojan natjecanja u Ligi Prvaka.
Pa tako, s neskrivenim ponosom mogu istaknuti da je naš aktualni gradonačelnik, pače i novopečeni saborski zastupnik, u nešto mlađim danima ostvarivao izuzetno uspješnu nogometnu karijeru. Više je nego očito da je tim virusom «meštra od mijura» vrlo brzo inficirao svog najvjernijeg pomoćnika, aktualnog dogradonačelnika, inače u slobodno vrijeme predsjednika niza klubova, udruga, javnih i tajnih organizacija, kružoka i koječega još.
Mada je na prvi, drugi, pa čak i na stoti pogled, izuzetno teško čak i naslutiti da se iza našeg korpulentnog poglavara krije osoba velikih mogućnosti, vjerujte mi na riječ da se radi o iznimno «uspješnom» političaru.
Naime, taj veličanstveni dvojac sa (ne)poznatim kormilarom, uspio je u svega nekoliko
sezona, od nogometnog klubića koji je tavorio na dnu tablice ŽNJ lige, stvoriti respektabilnog drugoligaša. Ambicijama tu nije kraj. Strateški je cilj da nogometni klub Trogir u najskorijoj budućnosti mora igrati u prvoj Hrvatskoj nogometnoj ligi.
Da, nogometni prvoligaš – pa to je upravo ono što je Trogiru neophodno potrebno!
Tooooo!!! Istina je da mi sad na pamet padaju primjeri Pitomače, Velike i inih poznatih prvoligaških nogometnih «destinacija», ali...
Kako su to uspjeli?
Vrlo jednostavno. Ukrcali su ogromnu svotu novaca u klub, pokupovali čak i neke kvalitetne igrače, doveli poznate trenere i stvar jednostavno-štima. Igrača poniklih u matičnom klubu gotovo da i nema. To i nije toliko važno. Ma moš na pazaru kupit šta oš!
Odakle lova – NE ZNA SE!
Nema veze što taj nogometni klub čak nema ni svoj stadion, jer staro igralište na Batariji ne zadovoljava propisima HNL-a, pa su prethodnih sezona Trogirani kao domaćini odigravali svoje utakmice po selima Dalmatinske Zagore, a ove su se pak skrasili kao podstanari na splitskom Poljudu. Naravno da nema veze, jer se u Divuljama već planira graditi novi stadion za budućeg prvoligaša.
Odakle lova za stadion– NE ZNA SE!
Bombastično je ovih dana u nogometnim krugovima odjeknula vijest da nekadašnji proslavljeni reprezentativac Miki Rapaić, usudio bih se reći - posljednji šmeker u eri turbo profesionalizma, svoju karijeru neće završiti u Hajduku, dijelom i zbog toga što ga splitski «bijeli» teško mogu platiti.
Riješenje se ipak našlo.
Ako ne može Hajduk, može Trogir!
Po pisanju «Slobodne», Mikiju će novi klub riješiti stambeno pitanje i nakon završetka igračke karijere osigurati visoko mjesto u klubu. Krasno!
Odakle lova za Mikija – NE ZNA SE!
Nemam ništa protiv da Miki Rapaić zaigra za Trogir, štoviše, bilo bi odlično da dođe još nekoliko igrača takvog kalibra.
Ali gospodo načelnici, dočelnici, pročelnici, poglavari, nadglavari i svi ini koji se volite brčiti i igrati igračkom zvanom nogometni klub – zašto ne isprsite lovu iz svog džepa?
Ili iz džepova svojih prijatelja, takozvanih «sponozora».
Pa Bože moj, nije da nemate, pošteno ste to zaradili, nije li tako? Ima u gazde para...
Dovedite onda i Ronaldinha i Mourinha ako treba. Retardinha već imate...
I da naravno, nemojte se zamarati takvim sitnicama i podmetanjima ovakvih kao što sam ja, da građani Trogira nemaju kuda hodati. Pa zašto bi oni uopće trebali hodati!? Ne trebaju nam ni ulice, ni dječja igrališta ni rekreacijski sadržaji za «široke mase». Ma dajte molim Vas...
I mislim ako se dogodi da tu i tamo netko od pješaka pogine na takvim prometnicama – ah pa šta se tu može, proglasit ćemo to nesretnim slučajem...
Najvažnije je da se šoldi iz proračuna grada ulažu tamo gdje najpotrebnije a to je ZNA SE- nogometni klub! Doduše, potrebno je podržati sve one klubove u kojima su «naši», a ovi ostali nek se snalaze kako znaju.
Wolffucking land na vratima UNESCO-ovog grada
O Bože, hoće li ikada u ovu bajku ujahati princ na bijelom konju da poljubi usnulu Trnoružicu....
Post je objavljen 08.02.2008. u 08:05 sati.