Marketing
Svilaja
Nakon prošlotjednog izleta «moćne gomilice» na Imber, danas smo opet zajedno sa elitnim «mosoraškim» postrojbama u pohodu na planinu Svilaju. Za divno čudo, zbog velikog zanimanja za ovaj ( i ne samo ovaj) izlet, nismo uspjeli «upasti u autobus», ali u svakom slučaju, to za nas nije bio nikakav problem, pa nije ni ta famozna Svilaja na kraj svita; stoga organizirano krećemo u potjeru za žutim «Prometovim» autobusom u nekoliko manjih tonobila.
Velikog žutog sustižemo u Zelovu, rodnom mjestu «Velikog Vladimira», za one koji nisu baš potkovani u povijest baluna - najboljeg hrvatskog nogometnog vratara svih vremena – Vladimira Beare...
Nekoliko kilometara dalje, dijelom asfaltiranom cestom a dijelom makadamom, stižemo pred planinarski dom u izgradnji «Orlove stine», u kojem nas dočekuju srdačni domaćini i uz kavu dobrodošlice, usput nas izvješćuju da nas po povratku s vrha Svilaje očekuju gastro-uživancije uobličene u formu fažola sa kobajama...
U međuvremenu stiže ekipa iz busa, pa sada svi zajedno, orni i čili krećemo u nove penjačke pobjede. Dobrih uru vrimena prolazimo kroz šumu, točnije rečeno bivšu šumu, danas nažalost devastiranu i uništenu brojnim požarima koji haraju ovim krajevima daleko od oka kamera i pažnje javnosti. Te požare obično nitko i ne gasi, što zbog nepristupačnog terena, a dobrim dijelom i zbog opasnosti od mina, pa tako to obično biva da vatra gori do prve kiše ili dok se nekim čudom sama ne ugasi.
Nakon izlaska iz čudne šume apokaliptičnih prizora, kročimo tipičnim dalmatinskim krškim predjelima, kamenim pustinjama u kojima tek tu i tamo izviruje po koje stablo crnog bora.
Ipak čak ni kamena pustinja nije beživotna, treba samo malo zagrebati ispod površine, pa sa svakim novim korakom otkrivamo skrivenu ljepotu u raznim oblicima....
Nakon nešto više od dva sata od početka uspona, stižemo na vrh Svilaje, koji se izdignuo na 1509 metara nadmorske visine. Nemoguće je riječima opisati to zadovoljstvo, koje vas svaki put preplavi kad postignete i ovako, možda nekima malu i beznačajnu, ali ipak osobnu pobjedu vrijednu truda.
Pred nama kao na dlanu pola Dalmacije, od Velebita do Biokova, od mora do Peručkog jezera preko kojega pogled stremi još dalje, prema bosanskim planinama i sniježnim vrhovima.
Vrime nas je poslužilo fen-om-en-al-no! Sunčano, toplo, s tek blagim nagovještajima i refulima vitra, uživamo na vrhu. Naravno da nismo propustili idealnu priliku za doručak (ili je ovo već ručak!?) u travi, bude tu raznoraznih delicija i čudotvornih napitaka dostojnih najboljih švedskih stolova.
A kad smo već kod švedskih i općenito - skandinavskih pojmova, naša skandi-ljepotica Maja inspirirala me za model hrvatske inačice «Kipa Slobode»...
Iako postoje uvriježena mišljenja da na vrhu može biti samo jedan (jedna, jedno...), evo vam još jednog dokaza da, ako čeljad nije bisna - nije ni Svilaja tisna...
Nećemo propustiti priliku za zajedničku pobjedničku fotku...
Povratak, kao i uvijek ide mnogo brže od uspona, ali ipak, u svakom trenutku valja biti izrazito oprezan, jer nas samo jedan pogrešan korak ili doskok na nestabilni kamen lako može dovesti u poneke čudnovate položaje. Ipak, ekipa grabi bez ikakvih problema...
U planinarskom domu pod Orlovim stinama – prava fešta! Glavni kogo za ovu priliku, bio je legendarni Riđo iz Makarske, najbolji stručnjak za planinarski fažol u ovom dijelu hemisfere. Za prste lizat...
Naravno da nismo propustili priliku za uspon i na vrh «Orlovih stina» do kojih je tek desetak minuta pješačenja od planinarskog doma. I sa ovog mjesta puca fantastičan pogled na Peručko jezero i planine nad njim, divota, ljepota, ahh....
Na povratku smo ugledali i prvog ovosezonskog lijenog poskoka koji je očito privučen prekrasnim proljetnim danom odlučio osunčati malo svoj roščić.
Družeći se sa Stipom, našim planinarom, inače biologom po struci i jednim od najboljih stručnjaka za herpetofaunu jadranskih planina i Dinarida, moram priznati da se moje poimanje zmija i ostalih gmizavih stvorenja, drastično izmijenilo. Do prije godinu dana, ovakav susret s poskokom rezultirao bi blago rečeno – neugodom i nastojanjem brzog odgibavanja sa mjesta inkriminiranog događaja. Danas mi je baš bilo zanimljivo, bez imalo straha, gledati ga ovako iz neposredne blizine. Slika mi nije dobro ispala, pa mi ovog puta morate vjerovati na riječ. U svakom slučaju, promatrali smo se međusobno s pristojne udaljenosti, ali dok si reka ZERP, poskok se vratija u svoju rupu, a mi nastavili svoj put dalje i svi sritni zadovoljni...
Šta još pametnoga reć? Provesti dan u prirodi, otkrivati nove staze i ljepotu u malim i na prvi pogled «običnim» prizorima, zajedno sa još stotinjak prijateljski raspoloženih, ugodnih, mirnih ljudi, pa pitam se – može li se uopće bolje?
Ne smijem ni ovog puta zaboraviti – ovog tjedna započinje nova proljetna planinarska škola HPD Mosor.
Ne želim umišljati i pridavati ovom blogu veći značaj nego što ga uistinu ima, ali zaista mi je bilo drago kad sam prije nekoliko mjeseci, vidio više od šezdeset ljudi na početku jesenskog izdanja škole. Ako su moji postovi i postovi mojih prijatelja blogera-mosoraša tome barem i dijelom pridonijeli, tada je zadovoljstvo još veće.
Stoga, i ovoga puta, shvatite ovo kao poziv. Planinarenje je «in», okanite se zabluda, planinarenje uopće nije zanimacija tamo nekih čudaka i usamljenika koji bježe daleko od gradskog asfalta jer nemaju pametnijeg posla.
Planinarenje je radost, osjećati zvukove, mirise i boje prirode, probuditi ponovno u sebi one zaboravljene instinkte – neizmjerno je zadovoljstvo.
Ne samo u Mosoru, već i u mnogim drugim planinarskim društvima, dočekat će vas pravi ljudi, u pravilu skromni, tihi, nenametljivi, ali u isto vrijeme – ljudi ogromnog znanja i iskustva koja neće zadržavati samo za sebe, već će vrlo rado to znanje podijeliti sa svima koje to zanima.
Naravno, možete ići u brda i planine bez ikakve škole, tečaja i diplome, ali planinarska škola na način kako je organizira HPD Mosor, uistinu će vas obogatiti a da toga u početku čak nećete biti ni svjesni.
Je li vam potrebna bolja preporuka?
Post je objavljen 25.02.2008. u 09:50 sati.