Kakvo drukčije može biti tipično jutro jednog tipičnog ponedjeljka, nego upravo ovakvo kao danas, pospano, tmurno, južinasto, sivo, bezvoljno i nevoljno... Ipak, nemojte ovaj dramatičan uvod uzimati previše ozbiljno jer priznajem da ipak nije baš primjereno da se tu stalno nešto žalim, tugujem i prenemažem jer sve u svemu, opća situacija premda složena i s tendencijom daljnjeg usložavanja – ipak ne izgleda toliko loše.

U sitne jutarnje rituale prije odlaska na najdraže mi radno mjesto svakako spada i posjet maloj pekari u susjedstvu. Iza zamagljenih prozora koji gledaju na ulicu, privučen prigušenim svijetlom i zamamnim mirisima toplog kruha, peciva, bureka, pizzeta, forneta i koječega još, svakog jutra zakoračim u to toplo i mirisno carstvo vrijednih ljudi kojima je radni ponedjeljak počeo puno puno ranije nego meni.
A ja se tu nešto žalim, pih!

Posada mirisne pekare na kraju grada obično je sastavljena od, za mene još nepoznatog broja pekara koji u krajnjoj prostoriji peku kruh naš svagdašnji i naravno - prodavačice za pultom.

Kroz jutro se obično izmjenjuju dvije «pekarice».
Ne znam im imena, samo znam da je jedna uglavnom srdačna, a druga više-manje musava.
Srdačna skoro svaki put pita za zdravlje, ili onako kao usput komentira kišu, jugo, buru, bonacu, sinoćnju CSI epizodu, Ponos Ratkayevih, ili bilo što li je danas već na repertoaru. Dok mi dodaje kruh, zabaci glavu, mahne onim repićem, neodoljivo se nasmiješi i čitav svijet u trenu postaje opet lopta šarena.

Za razliku od Srdačne, Musava uglavnom usporenim pokretima bezvoljno stavi moju štrucu, pogaču, krafnu ili kroasan u škartoc i glasom bez ikakvih posebnih kratkosilaznih a kamo li dugouzlaznih naglasaka samo promrsi kroz zube:"Četiri kune!"
Ili u trenucima inspiracije: "Deset kuna!".
I to je to...
Iako sam jutros očekivao Srdačnu, za pultom je ipak bila Musava. Za divno čudo, jutros nije bila toliko musava, čak je nešto prokomentirala na račun predsjedničkih izbora u Srbiji i zagonentno se nasmiješila. Vidi, vidi...i musava se zna nasmiješiti.
Ugodno iznenađenje...

Da, zaista ugodno iznenđenje, ali začudo, ne i jedino ovog jutra!
Malo prije posvećenog rituala u jadranskom škveru kao i u svakom (ne)ozbiljnom poduzeću a poznato je po imenu marenda, iz plastične kesice sa škartocom u kojoj mi je jutros Musava ubacila moju lepinju ispadne nekakav komadić papira. U prvi mah pomislih kako je to onaj obični papirić koji i inače ide uz lepinju, ali nije...
U stvari, vidim da je neka ceduljica u pitanju...
Piše...šta to piše...ovo je neki broj šta li je...piše....098...xxx xxxx, Mirjana – nazovi!
Molim???
Broj mobitela?
Mirjana?
Koja Mirjana...

Hmm...marenda je prošla ima uru-dvi, a meni sad vrag ne da mira...
Je li ova ceduljica slučajno ili namjerno uletila u moj škartoc?
Je li Musava u stvari Mirjana? Ili je Mirjana nagovorila Musavu da ubaci papirić?
Je li papirić bio namjenjen baš meni ili...
Ako nazovem, šta ću reć?
Ako ne nazovem, možda će se Mirjana naljutit?
Pa recimo za koji dan, umjesto lepinje dobijem šipak!?
Ili smokvu!
Hmm....

Zvati ili ne zvati, to je pitanje...
Kuvano il' pečeno...i to je pitanje!