Nekidan u Mercatoru na popodnevnoj kavi naletjeh na...ne ne, ipak ne nalijetoh (ili nalijećah?) ni na koga slučajno, već se vrlo smišljeno nađoh na kavici s Tanjom, kolegicom iz studentskih dana. Neeeee, nije uopće po srijedi ono što ste vi prvo promislili, razgovor je bio usredotočen na čisto profesionalne teme. Barem na početku....

Dakle, kad smo već ispucali sve teorije vezane za integriranje CAD/CAM sustava sa CIM-om i ERP-om, a to sve naravno u skladu sa najnovijim IT tehnologijama i kad se razgovoru već polako naslućivao kraj, Tanja ničim izazvana značajno zamahne glavom, zabaci kosu i uz pogled broj pet koji je istrenirala do savršenstva upita: «Sjećaš li cure koju si prvi put u životu poljubio?»

-Aaaurgrh – otme mi se sasvim nekontrolirano glas iz grla – cure koju sam prvi put poljubiio? – značajno istaknem još jednom ne bi li dobio na vremenu...
- Da, ma znaš na šta mislim, ne sad ono...
- A, e znam, naravno da znam, ne računamo rođendanske poljupce i takve tričarije
- Upravo tako!
- Paaa, sad kad me ovako pitaš, stvarno nemam pojma, ne sićam se toga uopće više...

Sjećam se prvog poljupca – odzvanjao je negdje u pozadini Jurin glas, možda je baš to bio razlog iznenadnog Tanjinog pitanja, a ja sam za to vrime razmišljao, razmišljao, ali za razliku od profesora Baltazara, na koncu prekapajući po svojim sjećanjima ipak nisam uspio doći do tog ključnog podatka, već sam neutješno zaključio da se svog prvog poljupca više uopće ne sjećam....

Šta je najsmišnije, pamtim čitavo more nevažnih podataka, od dubine Azovskog mora do broja Aborigina u Australiji, još pamtim JMBG-ove znatnog dijela od ukupno stotinuosamdesetitri pripadnika moje topničke postrojbe, ali začudo – kad i s kojom sam se curom se prvi put poljubija onako zapravo ili «filmski», nemam blagog pojma.

Hmm...čekaj malo...moram sad to malo rekonstuirat...da vidimo....

Prva moja «službena» veza dogodila se zamislite, u šestom razredu osnovne! Irena – to je bila ultrazgodna djevojčica gracioznog držanja, kratke smeđe kose, frizure «a la Lokica», jedna od najboljih plesačica «malog» školskog folklora kojeg su mahom sačinjavale učenice četvrtog razreda.
Najveći glazbeni hit u to vrime i glavna točka Irenine plesne skupine bila je «Diridonda» Novih Fosila.

Mirisno ljeto je bilo i sol u tvojoj kosi, na na na na na....
Sjećanje živo i sad me u one dane nosi...na na na na na
Mlada si bila i ja sam bio mlad...
I tako dalje i tako bliže!

Diridonda je bila ludilo od pisme, a pogotovo smo obožavali gledat kako je naše «Lokice» izvode na nastupima, čak i mi muškardini koji smo oduvik imali dvi live noge za ples znali smo kompletnu koreografiju. Bez Muftaza....

E sad, stvarno više ne pamtim zašto smo se nas dvoje smatrali momkom i curom, ja šesti, ona četvrti, vjerojatno je to bilo zbog toga šta bi mi Irena za vrime velikog odmora obično udjelila pola krafne, jer je jedna čitava za nju bila previše, a ja bih njoj zauzvrat kupija roli-pop, žvaku ili nešto slično. I mislim da je ta romansa trajala sve nekako do kraja te školske godine, sedamdeset i osme...
Naime, krajem tog lita vilovitog, konačno je dovršena nova škola u «mojem» dijelu grada pa sam se u skladu s novim teritorijalnim ustrojstvom, pribacija u novu «gornju» školu, a moja cura Irena koja je inače stanovala u Pasikama, ostala je u «donjoj».
Ahhhh sudbine li lude...

Stoga smo vrlo zrelo, čak i u toj dobi zaključili kako nema smisla održavati vezu na daljinu.
Irena danas živi na jednom jadranskom otoku, sretno je udana, muž pomorac, dica, familija sve pet, čak me i nazvala prije par godina jer je zanimalo kako točno izgleda pauk crna udovica, čini mi se da je o bilo nešto u vezi maškara ili se barem nadam da je tako, uglavnom dobro je!

Cura broj dva zvala se Tomislava. Za razliku od Irene koja je plesala Diridondu, Tomislava je bila pjevačica. I to čak vrlo dobra, pivala je solo dionice u školskom zboru. Naravno da sam i ja piva u tom istom zboru, ali još od ranije, ne zbog Tomislave, nego zbog...ma nije sad važno!
Školski zbor je u to doba bila ozbiljna stvar, sudjelovali smo na svim svečanim akademijama za Dan Republike, Prvi maj, Dan mladosti...Repertoar je bija vrlo širok, od «Bilećanke» preko «Konjuh planinom» do «Računajte na nas».
Iz zbora sam naprasno izbačen zajedno s još nekoliko mufljuza kad smo počeli mutirat, a velikim dijelom i zbog toga šta sam za vrime proba i nastupa ima običaj drpat pjevačice altistice u redu isprid mene.

Koliko me pamćenje služi, mislim da Tomislavu čak i jesam par puta poljubija filmski, ali prije bi reka da se to dogodilo dok smo se igrali na «penove», nego li je to bilo onako «zaozbiljno».
Sićate li se one omiljene pubertetske igre «što da radi ovaj pen?». Ono, ekipa od šest-sedam, koji put i desetak ljudi, svatko bi ima neku svoju stvarčicu, botunić, špangu, štatigajaznamštavećsvene, koja je predstavlja njegov «pen», pa bi se to onda nešto sakrivalo, izvlačilo, nemam pojma više šta bi tačno bilo...
Uglavnom, pitalo bi se nekoga «glavnoga»: «Što da radi ovaj pen?». Onda bi «glavni» reka: «Neka taj pen otiđe do Šerafedina i ukrade mu sladoled!»
Kako je Šerafedinu dopizdilo da mu stalno krademo sladolede i pudinge od vanilije iz njegovog kioska, pa bi se ita kamenjicama i stinčugama, nešto kasnije smo penovske zadatke preorijentirali na nova područja, pa bi to obično izgledalo «neka ovaj pen poljubi toga i toga». Filmski naaaaraaavno!

Kako je završila veza s Tomislavom isto tako nemam pojma, uglavom samo znam da Tommy danas živi u Americi i da se još uvik bavi glazbom. Čak je i prilično poznata!

U sedmom i osmom osnovne cura mi je bila Željka. Lipa, bjonda, smišna, pametna, rukometašica ka i ja, odlikašica ka i ja, ma to vam je bila veza skroz ozbiljna, kad vam kažem! Toliko ozbiljna da smo se zajedno pripremali za općinska natjecanja iz matematike. Tako bi dobro izvježbali zadatke, da smo bez po muke osvajali prva mista.
Koje smo metode koristili – neka ostane naša mala tajna.
Željku sam poljubija, definitivno, to se već dobro sićam...
Lipo je to bilo...

Uglavnom, i to se već završilo...nekako..., Željku nisam vidija sto godina, danas radi ka doktorica, mislim da je specijalizirala uho-grlo-nos, sretno udana naravno, muž, dica sve po PeeS-u uglavnom Željka je bila i ostala faca!

Izvlačeći iz naftalina sjećanja, ugodna i manje ugodna, opet nisam ni blizu pravog odgovora kad se kako i zašto dogodio taj famozni prvi poljubac. U ovom trojcu zasigurno je. Ali kad točno, eeeee to je već pitanje...

- A ti? – upitam naposljetku Tanju
- Što ja?
- Tvoj prvi poljubac?
- Ahhh, ne znam šta ću ti reć...duga priča, još kompliciranije od tvoje...
- Ali neću ti ništa reć, znam te vraže, objavit ćeš je na blogu!
- Jaaaaa? Objavit na blogu? Maaaaa nikako!
- Ispričat ću ti ako obećaš da nećeš ni slova napisat
- Evo dajem svečano obećanje!

I šta ću sad, jesam li čuja priču – jesam, jesam li da svečano obećanje – bilo bolje da nisam, ali šta ću....
Možda ipak jednog dana, kad dobijem autorska prava...

A znate, još me nešto kopka. Zamislite, svi uvik spominju i pamte prve poljupce, dobro ajde, kako vidite ja ne pamtim, ali...
Baš me zanima, pamtite li posljednje poljupce? Ne božemiprosti ako vam je umra neko blizak, nego ono – pamtite li posljednji poljubac u nekoj od prekinutih veza?

Mislim da su rijetki oni koji prekidaju vezu nekakvim oproštajnim, finalnim veličanstvenim poljupcem..
Kad nekoga ljubiš nikad ne promisliš na to da je možda upravo taj poljubac – posljednji.
The end, koniec, finito, vege, nema više

Moji su i prvi i zadnji, svi išli u vitar
Sva srića da ove između još nekako pamtim...