Pregled posta

Ključica života

Uzimajući u obzir činjenicu da se čovjek uči dok je živ (ako za to ima volje, naravno!), a isto tako i uvažavajući najnovija dostignuća našeg prosvjetnog sustava u skladu s famoznim HNOS-om, koji između ostalog preporučuje što više terenske nastave, vesela družina «nedjeljne škole» u rasponu od sedam do sedamdeset i sedam, uputila se puna volje i entuzijazma u praktično obrazovanje iz povijesti, zemljopisa, biologije, umjetnosti, tjelesnog odgoja i koječega još.

«Mosoraške» aktivnosti nisu ni u kom slučaju vezane samo za pentranja po vrletima i gudurama visokih planina, strastveno osvajanje kako koščatih tako i zaobljenih vrhunaca, kao i spuštanje u duboke jame.
Kada izlet organiziraju legendarni Ivica Sorić-Suri i Sonja Nikolin, možete biti sigurni da vas očekuje dan ispunjen pustolovno-poučnim aktivnostima koje najčešće uključuje upoznavanje skrivenih kutaka «Lijepe naše» koji su, pukim sticajem okolnosti manje poznati i najčešće nepravedno zanemareni.



Tako je i utvrda Ključica, naš današnji cilj, smještena na strmim obroncima kanjona Čikole. Iako se ovdje radi o jednoj od naših najvećih i najljepših srednjovjekovnih utvrda, nekim je čudom ostala malo poznata i malo "vanka ruke" kako bi se reklo. Nalazi u sjeveroistočnom dijelu Nacionalnog parka Krka. Ključicu su izgradili Nelipići 1330. godine na jedinstvenom i slikovitom mjestu u čijoj blizini riječica Čikola izlazi iz svog kanjona u pitomu udolinu da bi se tek nešto kasnije sljubila sa rijekom Krkom i nizvodno zajednički stvorila jedinstveni Skradinski Buk.

Već i prvi pogled na Ključicu s druge strane kanjona izazvao je spontani "poaaalrghhhh uzdah oduševljenja. U jednu ruku utvrda je svojim izgledom potpuno uklopljena u sivi kamen koji je okružuje a u drugu, ističe se svojom monumentalnošću.

Četrdesetak minuta hoda do podnožja pa zatim još malo uspinjanja, vodeći naravno računa i na one s manjkom pješačke kondicije brzo je prošlo, eto nas već pred samom Ključicom.





Stare utvrde, zidine i bedeme možete gledati na više načina. Naravno, možete sve to smatrati samo oronulom hrpom starog kamenja, ali s druge strane čim uđeš među te debele zidove, kad se popneš na vrhove kula, osjetiš kako te u trenu prožima duh tih davnih vremena, pa se najprije čudom čudiš kako su neki anonimni graditelji uopće uspjeli sagraditi nešto ovakvo grandiozno i to bez ikakvih dizalica, miksera, betona i ne znam čega još sve ne.





Naravno, nije teško pored ovih prozora zamisliti umilne djeve bajne koje su među ovim zidovima vjerno (ah!) čekale svoje junake, koji su opet jašući na konjima vrancima, naoružani mačevima, topuzima i buzdovanima, stalno bili u nekakvim "aktivnostima".
Ključica života...



Danas, mnogo stoljeća kasnije, naravno tek nakon dobre marende i vižitavanja svakog kutka utvrde, napuštamo kraljevstvo djeva bajnih i brkatih junačina.
S druge strane kanjona idealna je prilika za zajedničku fotku!



Spuštamo se opet do Čikole koja ovih dana i ne teče baš previše živahno i vrlo brzo dolazimo na obale pitomog jezera Torak. Brojna jata ptica močvarica koje obitavaju u ovom području nisu baš bila najsretnija dolaskom brojnih uljeza, ali šta se tu može, moramo i mi malo zadovoljiti svoje gušte.







A gušti su sve više i više rasli kako smo se ponovno penjali uz rub kanjona i sa svakim novim metrom visine otkrivali sve raskošnije poglede. Nema tu puno filozofije, hodaš i uživaš...





U selu Goriš (zašto sva sela šibenskog zaleđa imaju neka munjena imena!?) očekuje nas vozač autobusa pa još jednom prije polaska provjeravamo brojno stanje da se netko slučajno nije zagubio, nikad se nezna, baš!

Sonja i Suri vole ovakve izlete dodatno zasladiti «desertom» pa nam je, iako nije bio planiran, posjet Otavicama i slavnom Meštrovićevom mauzoleju došao kao šlag na tortu.





O velikom kiparu i njegovom djelu nije potrebno posebno lamentirati, a isto tako mislim da ne moram posebno preporučiti posjet ovom mjestu. To se jednostavno zna!
U svakom slučaju zanimljivo je kako ovo podneblje «iskleše» svoje ljude, u ovim začudnim uticajima sivog kamena, plodnih polja, tokova rijeka koje odlaze prema moru, a opet to more
itekako vraća svoj «miris» duboko u kopno.

I na kraju ovog izleta opet isti osjećaj. Poželiš se ponovno vratiti, prohodati još jednom istim stazama, i to vrlo skoro, već za za misec-dva kad sve opet zazeleni. Ne mora nas baš biti pedeset ka ovaj put, ali u svakom slučaju očekujem ekipu koja je danas izostala. Ja ću se kao ono žrtvovat i zaglumit vodiča, možda ću se pravit malo pravit važan, ali ne previše.
Predbilježbe primam već od ovog trenutka a cijena je naravno – prava sitnica.
Ljudi smo, dogovorit ćemo se...






Post je objavljen 12.02.2008. u 11:00 sati.