Omiška Dinara je planina koja je nekim čudom ili pak pukim slučajem, posve nezasluženo izostala sa popisa onih tipičnih, najviše spominjanih planina s pogledom na jadransko plavetnilo. Jasno omeđena rijekom Cetinom sa zapadne i sjeverne strane, prijevojem Dubci i uvalom Vrulja sa istoka, te naravno morem s juga, stoljećima već čeka na svojih petnaest minuta slave, kojih je u svakom slučaju zaslužila.

Proteklih mjesec-dva, već smo nekoliko puta planirali put do Imbera, najvišeg vrha Omiške Dinare, ali ko za vraga, čim bi došla ta odlučna nedjelja, nakupili bi se svi oblaci od Otranta do Julijskih Alpa, istresli kišu, ma šta kišu – prave pljuskove, tako da smo se nevoljko morali zadovoljavati rezervnim opcijama. Iskreno govoreći, i takve opcije su se pokazale uspješnima, ali...





Nedjeljno jutro osvanulo je u paket aranžmanu s minus tri stupnja u zraku i najavom vrlo jake do orkanske bure i tramontane Htjeli vi to priznati ili ne, minus tri stupnja Celzijusovih u Splitu, neusporedivo je gore i teže za izdržati od recimo gospićkih minus pitajdragogbogakoliko. Ipak, vedro nebo i zrnce optimizma, dalo nam je i te kakvu inspiraciju, pa su dileme i nedoumice vrlo brzo izgnane iz naših planova.

Sedmero veličanstvenih i ovog puta je za zborno mjesto odredilo kafić "Big Blue" u Omišu.
Zagrijavanje uz toplu jutarnju kavu i još poneki čudotvorni napitak, te opće oduševljenje Majinom novom kapom nesvakidašnjeg kroja i dizajna, bile su i više nego dobre polazne odrednice za nastavak akcije. Tonobile smo parkirali u blizini pitoresknog škvera obitelji Milina uz Jadransku magistralu, spremno smo navukli gojze, nabacili ruksake na leđa i goniiiiii....





Nakon skoro pedesetak minuta bordižavanja strmim omiškim ulicama, put smo nastavili još strmijim planinskim stazama. Temperatura je tu negdje, možda koji stupanj iznad nule, puše jako, ali u granicama normale, tako da grabimo uzbrdo bez ikakvih problema.
U stvari, oni koji se do sada nisu bavili ovakvim ili sličnim aktivnostima, obično imaju predodžbu da je za izlet na planinu potrebno obući vagon tople odjeće, vunenih džempera, debelih jaketa ispunjenih perjem tasmanijskih ždralova ili kallifornijskih gusaka, ali u stvarnosti to izgleda znatno drukčije. Već nakon desetak minuta hoda, a pogotovo na usponima, tijelo dostigne sasvim pristojnu «radnu» temperaturu. Eto čak i danas, da ovoliko ne puše, majica kratkih rukava bi bila sasvim dovoljna unatoč brrrrr temperaturi zraka. Nama je najvažnije da ne pada kiša. Sve ostalo se već nekako lakše podnese.





Grabimo junački naprijed, a more koje se sjaji na zubatom zimskom suncu i pogledi prema Omišu koji se šćućurio između visokih litica, mame nas magnetskom privlačnošću. Današnja ekipa sastavljena je od terceta momaka i kvarteta cura, mahom već pravih planinarskih vukova i vučica, da sad slučajno ne spominjem nekakve muflone ili divokoze na primjer.

Uz našu stazu zamrzo se potočić, a malog ubogog zeku koji je vjerojatno tužno plakao u nekom skrivenom kantunu, ovoga puta ne vidjesmo.





Kad su nam elan i samopouzdanje već pomalo krenuli prema silaznoj putanji, a friška gorska arija otvorila apetit do neslućenih razmjera, na našu sreću ne kao fatamorgana nego u sasvim opipljivoj stvarnosti, iznad šume crnog bora ukazala nam se idilična livadica. Na zelenom proplanku nalazi se se planinarsko sklonište zvano «Luda kuća» a nedaleko od nje još jedna, očito još luđa kućica koja nam je odlično poslužila kao privremeno sklonište.



Na stol smo iznili spize svakojakih vrsta te opojnih tekućina za poboljšanje razine crvenih krvnih zrnaca, ma odgovorno tvrdim da nam je falilo samo još bokunić 'tičjega mlika.
Međutim, vrlo brzo dolazimo do spoznaje da nam mirovanje na jednom mjestu, pa taman bilo i oko tako bogatog stola neće donijeti dobrih rezultata. Stoga hitro skačemo opet na noge lagane, pa slijedeći puNKtokaze na kojima piše da do vrha ima još jedan sat pješačenja, krećemo u nove penjačke pobjede. Kako se ipak radi o ekipi vrijednoj divljenja i svekolikog poštovanja, već otprilike za pola sata slavodobitno stižemo na vrh Kulu kako glasi drugi naziv za Imber. Trebam li posebno napominjati da je pogled koji puca sa ovog mjesta u jednom jedinom trenutku sposoban odagnati umor u mišićima kao i ono vječno pitanje «ma šta meni ovo triba u životu...»







Od otoka Drvenika Velog i Malog pa do Drvenika ispod Makarske prema Pločama, od Bračkog kanala, Hvara, Pelješca preko snježne kape na biokovskom svetom Juri sve tamo do Veleža, Čvrsnice, Cincara, Kamešnice....

Na vrhu ostajemo dvadesetak minuta, za divno čudo, bura je u pravo vrime odgibala na ručak, tako da sve u svemu – žurimo polako.
Doduše, Ana je željela iskušati i neke druge oblike spuštanja s vrha, koje uključuju dodatne akrobatske i alpinističke vještine, ali mi ostali «penzioneri» i nismo baš dijelili njezino oduševljenje, pa smo se naposljetku vratili natrag dobrim starim uhodanim stazama.

Nakon mukotrpnog uspinjanja, povratak nizbrdo je stvarno šala mala. Ipak valja biti dobro koncentriran, jer trenutak nepažnje vrlo često zna završiti u položaju nedostojnom vrlih diplomiranih planinara.

Kako je dan puno lipo produžija, a budući da smo se do Čečuka i Borka spustili brzinom «John Deer» traktora, odlučili smo da se još za «žuntu» popnemo do tvrđave Fortice iznad Omiša.





Starigrad ili Fortica kako je nazivaju u zadnje vrijeme, posljednjih se godina obnavlja i polako ali sigurno vraća stari sjaj kao u ona vremena kad starim omiškim gusarima sa ovog položaja, pogledu nije mogao promaknuti niti jedan brod u Bračkom kanalu.



Naše današnje poglede privlače neki drugi horizonti, a već i sama pomisao na više nego zasluženo piće u jednom od omiških kafića daje nam još onaj dodatni atom snage koji je potreban da se dokotrljamo do polazišno-odredišne točke.

U udobnim foteljama kafića-knjižare na obali Cetine, preostaje nam samo da zadovoljno rekapituliramo današnji podvig i smislimo planove za bližu i dalju budućnost.

Iako visina vrha Kule od 864 metra nad morem nije na prvi pogled spektakularna, valja voditi računa da smo sa usponom započeli na otprilike metar i po nadmorske visine.
Imber ni u kojem slučaju nije pisofkejk uspon, ali sa svakim novim metrom visine, pogledi postaju sve fascinantniji, tako da se zaista isplati i vrijedno je truda.

U svakom slučaju, današnjim usponom po ovakvim smrzajica-uvjetima, definitivno se možemo svrstati u Imberlane. Ipak, bili mi imberlani ili ne, za današnji uspon, svim članovima ekspedicije svečano dodjeljujem status "Imberatora".

Ave Imberatores, svaka čast!