Eto nas! Još malo...pa je finila i ova...
Jutros nam se zabijelilo
Eh, nije od sniga, samo malo slane, smrznute jutarnje rose.
Ali ugođaj je tu





Nemam vrimena za retrospektive
Cili sam u priši
Večeras mi dolazi ekipa
Imam još oprat tri milijuna čaša i pijata
Obrisat prašinu
Usisat sve živo i neživo
Spremit francusku
Narizat sir i pršut
Skuvat njoke
Pašticada je već gotova
Prominit lancune
Skočit još tri puta do dućana...

Ma nije teško!
Volim Nove Godine
Noć milijuna poljubaca

Lipi i dobri moji ljudi!
Budite i večeras i sutra i cile godine zdravi, sritni i veseli...

Polja vam zlatno žito rađala,
Vinogradi slatkim grožđem mirisali
Sve vam cvitalo
Krave vam se otelile
Janjci vam se ojanjili
Koke vam davale puno jaja
Postelje vam bile tople
A ribe friške
Bačve pune dobrog vina
Kamenice ekstra djevičanskog ulja
Sve ono ča bi sam sebi tija
i domovi puni smija

Živili!!!

Sritno Vam Novo Lito!!!!

Nekako mi je drag ovaj tvoj brod , ovaj, hoću reći blog....pa svratim često. Zanimljiv si ali neću te hvaliti da se ne uobraziš. Htjela bi ti postaviti jedno pitanje , naizgled bezveznio , ali nije...
Da , kojim slučajem , možeš sjesti u vremeplov , koji bi pravac izabrao **PROŠLOST ili
**BUDUĆNOST ? i zašto ?
Nadam se da ćeš odgovoriti , do tada svako dobro ti želim i sve naj,naj u novoj 2008 god.
CMOK

Enterprajs

Eto, zašto danas ne bi krenuli tragom ovog komentara na moj prethodni post!? Zahvaljujem dragoj čiteteljici pod kodnim imenom «enterprise»na intrigantnom pitanju, iako priznajem, prilično me iznenadilo i ostavilo PAF. Eh sad, imao bih i ja nju svašta pitati ali budući da ovo nije chat, pokušat ću (samo pokušati!) dati odgovor.
Kao prvo, svima nama često padne na pamet ona mudrolija «eeee da mi je ova pamet a one godine!»
Kako je pamet prilično apstraktan pojam za razliku od godina koje su sasvim egzaktne, možemo zaključiti da je misao iz prethodne rečenice apsurdna, bolje reći bezvezna! Ne možeš imati i jare i pare, biraj kume!





Prošlosti se uvijek rado sjećamo ne zbog toga što nam je uvijek sve bilo divno i krasno, već jednostavno zbog toga što smo bili puno mlađi. S druge strane, iščekivanje budućnosti uvijek donosi obilje uzbuđenja, ali u isto vrijeme straha i tjeskobe, jer nekako priželjkujemo da će sve oko nas biti puno bolje, samo je pitanje, hoće li nas biti tu.
Sjećanje na bolju prošlost je selektivno, odbacujemo ružne stvari koje su nam se dogodile, a pamtimo samo sretne dane. To je dobro, to je odlično!
Budućnost nikada ne ispadne onakva kakvu je zamišljamo.
Možda bolja, možda lošija, ali nikada onakva kakvom smo je nekada zamišljali.

Vremeplov?
Pa da, bilo bi stvarno zgodno sjesti u to čudo ali ni u kom slučaju sa «one way ticket». To mi je onako nekako «brrrrrr», suicidalno, nešto kao dobrovoljna eutanazija, put bez povratka. Dvosmjerno – e to je već neka druga priča. Ploviti recimo na istom brodu sa Kolumbom i Magellanom, a nekoliko trenutaka kasnije upoznavati Klingonce i Vulkance!



S druge strane, ako sjedanje u vremeplov znači da putujem sam, to mi ništa ne znači.
Ja neću imati s kime ostati mlad ako svi ostarite.
I ta će mi mladost teško pasti
Stoga, zašto ne uživati sad, upravo u ovom trenutku, ove sekunde, baš zato jer je ovaj trenutak jedinstven i neponovljiv i nikada nećemo biti mlađi nego što smo upravo sada. Pa zar mi nismo već u vremeplovu? Eto sada, u ovom času promislite na neku osobu koja vam je draga a trenutno je daleko od vas. Možda je i niste vidjeli godinama, možda je udaljena tisućama kilometara, ali upravo sad, ove sekunde i vi i ta osoba dijelite isti neponovljivi veličanstveni svemirski trenutak.





Draga moja «enterprise», čisto sumnjam da te moj odgovor zadovoljio, ali eto – u ovom trenutku bolje ne mogu!

Ako smijem, biram nostalgičnu budućnost!!!

Uz današnji post, kao što vidite, idu slike koje blage veze nemaju s temom, ali mislim da bi prava šteta bila ne objaviti ih. Kao samozvani čuvar plaže u zimskom periodu, samo bilježim kako znam mogu, ove svevremenske i bezvremenske ure dalmatinske.

Ajde fala B(l)ogu konačno smo dočekali i TO u našem tiny little town. Nakon godina i godina takozvanih «mega-koncerata» u Trogiru, najvećim dijelom u izvođenju svetog trojstva u slijedećem sastavu: Honey Boney alias Dražen Zečić, M.P. Thompson te neizbježnog i uvijek raspoloženog Mladena Grdovića; konačno smo dočekali nešto i za nas (ne tako) rijetke pojedince s drukčijim glazbenim ukusom.

Kad su prije dvadesetak dana počela šuškanja o ovom koncertu, malo tko me mogao uvjeriti da će do Gibonnijevog koncerta zaista i doći, stalno sam očekivao nekakav zaheb u stilu, kao evo Gibo je spriječen, a za utjehu ćete dobiti koncert Mate Miše mistera BlackSmith-a.



Možda i dogodi se čudo....
Postoji neka tajna veza između Zlatana Stipišića i starog Trogira, ali ona se dosada očitovala samo u traženju Gibine inspiracije neobaveznim tumaranjima sjajnim ispeglanim kamenim pločama po kaleticama i pjacetama ovog grada.
Eto, nakon dugih godina konačno smo i jedni i drugi napravili pravu stvar pa smo sinoć zajedno guštali u slobodno mogu reći, najboljem koncertu ovakve vrste glazbe koji je ikada održan u Trogiru. Iako na neki način hendikepirani malim dimenzijama sportske dvorane koja nema kapaciteta primiti onaj poželjni - kritični broj ljudi da nastane totalni urnebes, večeras je čak i poslovično uštogljena domaća publika dala sebi na volju i pustila glas, bolje reći krik iz grla.


I ono što je najbolje, paradoksalno čak, ovo je bila zabava za «sve generacije». Dok je moja «roditeljska» generacija na početku koncerta zauzela mirne i dostojanstvene položaje na tribinama, dicu smo poslali doli isprid pozornice. Ne znam kako drugi, ali ni ja nisam baš dugo izdržao u mirnom i dostojanstvenom položaju pa sam se kao u starim dobrim vremenima dokotrljao do partera. Tu je uvik puno bolja atmosfera!



Koncertu su naravno nazočile i jake blogerske snage, opet u sastavu «Brod i sedam stotina žena», sad ih neću poimenično nabrajat, ali baš bi mi bilo drago da vidim i još koji pogled iz možda neke nove perspektive.
Na kraju, mislim da i nije potrebno posebno napominjati kako su Gibo i njegovi prijatelji, između ostalih i legendarni Marko s violinom i «valjkasti» Marijan Brkić na gitari, večeras otprašili jedan pravi rasni, žestoki koncert na kojem smo uživali do daske. I to ne obične daske nego one najbolje puntižele.





E-e-o, e-e-o, ou-ou-ou...E-e-o
Ufff, baš je dobro bilo!
Sad više i ne moram na Honey-Boneya za doček Nove, ha ha ha!

Razgalila me ovih dana vijest objavljena u nekim medijima da bi slijedeće godine, negdje u vrijeme proljetnog sumita-a NATO-a u Bukureštu, predsjednik najmoćnije države svijeta, JueSeJ-a naravno, gospodin Grm mogao posjetiti Hrvatsku.
O, pa to je krasno!
Evo, od uzbuđenja ne mogu doći do daha, štoviše, već sam počeo i pripreme za doček jer ni u ludilu ne želim propustiti taj povijesni događaj. Počinjem od prikupljanja namirnica kojima će u proljeće isteći rok trajanja poput rajčica, banana i jaja, kojima bih rado počastio voljenog vođu zapadne demokratske civilizacije.
Ipak, usrdno se nadam da gospodin Grm nije napravio greškicu u koracima kao ono nekoć kad je pri posjetu Sloveniji izrazio svekoliko oduševljenje i zahvalnost narodu Slovačke ( Bože moj, zar to nije jedno te isto!), stoga me ne bi začudilo da u našem slučaju dođe do zbunjoze oko recimo Croatie i Costarice. Pa to je to, isto, ili barem slično, zar ne?



Michael Moore - poznato vam je to ime?
Ne ne, nije ništa u rodu ni Michaelu Jordanu ni Michaelu Jacksonu, pa čak ni Michaelu Johnsonu, a koliko je meni poznato nema veze ni sa Demi Moore.
Oh da! Sjetili ste se već, to je onaj simpatični (hm...) debeljko koji snima vrhunske dokumentarce, poput «Ludi za oružjem» «Fahrenheit 9/11» te najnoviji «Sicko».
U njima «secira» suvremeno američko društvo, ukazuje na brojne probleme, propuste, nebuloze i nepravde koje se danas događaju u «najnaprednijoj» demokraciji na svijetu, a naravno, ovi filmovi su izuzetno zanimljivi i mnogim «običnim» stanovnicima ove planete izvan jedinih i neponovljivih Sjedinjenih Država.



Ovih dana sam «progutao» upravo Moore-ovu knjigu «BIJELI GLUPANI i druge jadne isprike za stanje nacije» koje je u stvari, bila prva u nizu «antibushovskih» projekata i koja je stjecajem okolnosti trebala biti objavljena na američkom tržištu upravo 11. rujna 2001. godine. Kako nam je svima dobro poznato što se tada dogodilo, a uzimajući u obzir okolnosti koje su nakon toga zavladale Amerikom i čitavim svijetom, knjiga Michaela Moore-a je jednostavno, umjesto na police knjižara završila na skladištima i podrumima.
Kao – nije sad povoljno vrijeme za takve teme!
Dobro, kad se euforija stišala, knjiga je ipak ugledala svijetlo dana, unatoč svim događajima nakon 11. rujna, nije izgubila na aktualnosti jer ona na vrlo uvjerljiv način, potkrijepljen bezbrojnim primjerima pokazuje i dokazuje mnoge «dubioze» američkog društva, načine kako se na prvi pogled – beznačajnim zakonskim riješenjima, milijarde dolara prelivaju iz džepova jedne društvene skupine u druge, različiti odnosi sudova prema bogatima i siromašnima, crnima i bijelima.
Naravno, nije mi namjera ovdje prepričavati sadržaj cijele knjige, uostalom koga zanima – lako će do nje doći, prevedena je na hrvatski jezik i ima je u svim boljim knjižarama.

Ali...i ovdje ima jedan ali...
Kako je i moja malenkost, uglavnom nastrojena «antibushovski», nisam siguran zbog istih razloga kao i njegov sunarodnjak Moore, ali sad nije ni bitno, dakle dobrim dijelom i zbog toga, ovu sam knjigu kao i dokumentarce pročitao i odgledao s velikim guštom. Kao ono u stilu «naprid naši»!

Da, ali...opet onaj ali...
U jednom poglavlju ove knjige M. Moore se pozabavio kriznim žarištima u svijetu i iznio svoje viđenje načina na koje ih riješiti.
Osvrnuo se tako i na bliskoistočnu krizu (krizu hej!- pa koliko godina već traje ta kriza!?), probleme vezane za Irsku i Veliku Britaniju, a naravno nije se propustio osvrnuti i na rat u bivšoj Jugoslaviji. Pretpostavljam da je «o nama» pisao tamo negdje krajem devedesetih godina dok je ta tema bila još prilično aktualna.
Citiram dio teksta:

Ovaj zabačeni kutak svijeta izvor je velikog dijela našeg ukupnog jada u proteklom stoljeću. Nesposobnost njegovih stanovnika da žive zajedno – jer su se Srbi borili s Hrvatima koji su se borili s Muslimanima koji su se borili s Makedoncima koji su se borili Kosovarima koji su se borili sa Srbima. – može se pratiti do jednog događaja: jedan je srpski anarhist imenom Gavrilo Princip ubio nadvojvodu Ferdinanda. Taj je atentat pokrenuo I. svjetski rat. To je dovelo do II. svjetskog rata. U ta je dva rata poginulo više od pedeset milijuna ljudi.

Ne znam šta je tim ljudima. Pa ja ne idem ubijati Teksašane. Ne idem spaljivati cijela sela na Floridi. Naučio sam živjeti s time. Kako to da oni ne mogu?

Nije u Jugoslaviji uvijek bilo tako nasilno. Poslije II svjetskog rata ono malo Jugoslavena koje se borilo protiv Hitlera (uglavnom Srba; Hrvati i ostali raširenih su rukama dočekali naciste i njihovo konačno riješenje preuzelo je vlast i osnovalo komunističku vlast pod vodstvom Maršala Tita.

Heeeej!? Nekoliko puta sam ovo pročitao i opet ne mogu vjerovati!?
Kakvo uopćavanje, kakvo nepoznavanje elementarnih činjenica???
I to od jednoga Michaela Moore-a???

Nakon ovih rečenica, njegova vjerodostojnost je postala i više nego upitna.
Dobro, mogu prihvatiti činnjenicu da M. Moore izuzetno dobro poznaje «njihove» prilike, ali kako je mogao ovako traljavo obraditi «naše»???
I što je najgore, ova knjiga je bestseler, prodana je u milijunima primjeraka širom svijeta!
Milijuni ljudi su pročitali da su se jedino Srbi opirali Hitleru a da su ga Hrvati dočekali raširenih ruku!? Heeeeej????

Sad bi se još satima dalo raspravljati nije li za ovakve navode kriva američka samodovoljnost i samodopadnost, sad je apsolutno nebitno iz koje pozicije – Mistera Busha ili doktora Moore-a; ili je to recimo naša krivica što smo nebrojeno mnogo puta propustili jasno svijetu reći tko smo i što smo.

Ali...ipak rastužilo me ovo. Boli me da na svjetskoj karti političke moći djelujemo tako slabašni, boli me činjenica da će nas prosječan građanin zapadnog svijeta doživljavati kao primitivce opijene nacizmom, mržnjom i ksenofobijom, kao razularenu hordu navijača koja će po toj Europi od Malte do Francuske i Austrije, sablažnjavati javnost tučnjavama, bengalkama i bezprizornim ponašanjem.

Čini mi se da je puno posla pred nama...

Ovo je jedan od onih dana kada je potrebno malo zastati, pogledati oko sebe i još jednom dobro promisliti kojim putem hodimo.
Lako ćemo mi za ovu blagdansku strku, kupovanja, gužve u prometu, lako ćemo danas i za fritule i bakalare...
Ne zaboravimo ono što je bitno.
Želim vam svima da duh Božića potakne ono najbolje u vama.
Nemojte propustiti zagrliti svoje najdraže i reći im – Sretan sam što si uz mene!
Nekome tko je možda u ovom trenutku daleko, reći – volim te!

Znam, nije sve u životu divno, krasno i bajkovito.
Potrebno je upoznati bol da bismo više cijenili život.
Preboljeti tugu da bismo znali cijeniti radost.
Ponekad je potrebno doživjeti razočaranje da bismo znali cijeniti ljubav!



Lipi moji ljudi!
Šaljem vam jedan veeeeeliki zagrljaj, barem ovako u mislima, kroz ove žice dial-upa, ADSL-a ili kroz neke druge elektromagnetske titraje i signale, još jednom da vas svih zagrlim i zahvalim na svemu, zahvalim što postojite...

Mir svim ljudima dobre volje!
Sretan Vam Božić!!!

Mogu vam reći da je sasvim zgodno ponekad i ne biti u pravu. Pogotovo ako robuješ nekim predrasudama ili mišljenjima formiranim na temelju nekih prijašnjih iskustava koja se nisu pokazala baš najboljim. Prijatna iznenađenja su uvijek moguća. Kad sam prije kojih dvadesetak dana ugledao reklamu za seriju koncerata tri bivša pjevača «Bijelog dugmeta», moja prva reakcija bila je u stilu «ma vidi ova tri ofucana stara jarca, nemaju šta pametnijeg radit pa odlučili malo tezgarit»!

Premda, po mom skromnom mišljenju, nema nikakve dileme da je «Bijelo Dugme» daleko najveći bend ikada iznikao sa ovih prostora, vjerojatno pod dojmom prilično neuspješne turneje koja se prije godinu i po dana odvijala po «metropolama» bivše Juge, očekivao sam da je i ovo još samo jedan neuspješni pokušaj oživljavanja stare slave ocvalih rokera koji su se na zalazu karijere našli u opasnosti da postanu kafanske pevaljke.

Ali...uvijek ima neki ali, dogodilo se sasvim slučajno, naši prijatelji su imali dvije karte viška i od trenutka ponude do prihvaćanja, protekle su otprilike 2, 43 milisekunde. Ajmo vidit i to čudo!

I stvarno – dogodilo se čudo. Željko Bebek, Mladen Vojičić zvani Tifa i Alen Islamović (ajme, meni je on uvik bija pljunuti Jon Bon Jovi!) otvorili su koncert sa «Kad bih bio Bijelo Dugme». Žestoko, potentno i nadasve obećavajuće.



Prvi dio koncerta pripao je Tifi koji je na moje ugodno iznenađenje večeras bio odličan, nešto kasnije su se izmjenjivali Bebek i Alen. Uz izvrstan prateći bend prašili su moćno i suvereno sve najveće hitove, a sad iskreno više nemam blage veze koliko vrimena.
Splitska publika, ah šta se posebno može reći za splitsku publiku...
Širok raspon generacija, od pubertlija do onih u šestom ili čak sedmom desetljeću života. Svi smo se večeras pomladili!
Jer to je mala moja rok-en-rol, rok-en-rolllllll
Delirij, totalni!



Na kraju koncerta su opet sva trojica zajedno. Lipe cvatu, sve je isto ko i lani, heeeeej saaamo....
Iako je prosinac i lipe ne cvatu a bome ništa više nije ni isto ko ni lani, ko ni prije mnogo godina, večerašnji koncert je jednom riječju bio lud'lo brale!
Wow, ovo mi je baš tribalo!
Jesil mala ljubila do sadaaaaaaaa....


idem prati zube

Ako ste do sada živjeli u uvjerenju da je autor bloga mi ovoga, idejni i operativni kreator ponekad odista spektakularnih rečenica, fotografija od kojih zastaje dah, knedla u grlu, te "Prometov" autobus broj 37 na relaciji Split-Trogir, dakle ako ste mislili da je to osoba sa "ugrađenom" vrlo visokom razinom moralnih vrijednosti, moram vam reći da je zabludama došao kraj.
The end, koniec, vege, finito....
Dakle ljudi moji, skrušeno vam priznajem, Brod u boci je ovih dana posrnuo i teško pogriješio.
Nema više nikakve dileme, Brod je lupež!!!

Da, da, dobro ste primjetili, ne onaj lupež u koji uguravamo kabel za raznorazna električna trošila, već najobičniji lopov, tat, dugoprstić!
I to, zamislite kakav lopov, specijaliziran za krađu parizera!
I što je još zanimljivije, ne običnih, ne svakodnevnih parizera, već onih sa paprikama!
Crvenim, hej!

Najme kaj se zgodilo!?
Tog dana, nesretnog nadasve, krenuo sam u trgovinu mješovitom robom da obavim kupovinu živežnih namirnica opće kategorije.
Kupio sam cca 11 dekagrama mortadele s maslinama nepoznatog proizvođača, otprilike jednaku količinu izvjesne Podravkine salame koju su mi preporučili kao mnogo bolju od Gavrilovićeve "zimske", pakiranje od 0.457 kilograma pilećih fileta Perutine Ptuj, jedan jogurt, pok'la kruva, čokoladu sa keksom, papirnate ubruse, te još nekoliko osnovnih životnih potrepština.

Došavši na blagajnu, zamjetio sam u redu ispred sebe žensku osobu, bijelkinju, po mojoj gruboj procjeni, negdje u kasnim tridesetima...
Blagajnica joj je na izuzetno uljudan način provukla sve njezine artikle preko čitača bar koda te vrlo brzo donijela konačnu presudu.
Dok je gospođa ili gospodična, ne znam već što li je, ali nije ni bitno za ovu priču, svoje kupljene namirnice nevješto pokušavala smjestiti u plastične kesice, zbunjenih pokreta, vjerojatno impresionirana mojom blogerskom pojavom, u isto vrijeme crnokosa je blagajnica s neobičnim crvenim predmetom na glavi kojemu ne mogu točno odrediti svrhu, već počela bip-bipati moje salame, jogurte i tako dalje i tako bliže......
Smireno i pouzdano, uzeo sam i ja plastičnu kesu i u nju na prikladan način smjestio sve ono što sam kupio. U jednom trenutku, gđa/gđica koja se nalazila ispred mene me priupitala:

- Gospodine, da niste slučajno uzeli moj sir?
- Neee gospođo, zasigurno nisam uzeo vaš sir!
- Ah tako je, u pravu ste, evo ga u mojoj kesi, oprostite, molim vas...
- Ništa, ništa, sve je u redu – odvratim ja, platim račun i udaljim se s mjesta događaja...

I tako...ja bih i dalje mislio kako je sve u najboljem redu, vjerojatno bih nespretnu gđu/gđicu vrlo brzo zaboravio da jučer ujutro, prije odlaska na posao, nisam u svom hladnjaku našao neobičan zamotuljak. U njemu se očito nalazio nekakav suhomesnati sadržaj jer je na naljepnici, jasnim slovima pisalo – "Parizer s paprikom", cijena 33,99 kuna/kg, izmjereno 8 dag, cijena 2,70 kuna

Parizer s paprikom!? Odakle u mom hladnjaku parizer s paprikom? Ja to nikada ne kupujem!
Ubrzo sam shvatio okrutnu činjenicu. U onoj brzini i trpanju svega i svačega, zabunom sam u svoju kesu ubacio i gđin/gđicin parizer!
Nisam namjerno, kunem se!!!

Sad živim pod strašnim opterećenjem, ne želim ni promišljati na to, da je zbog moje nesmotrenosti, sinoć izvjesna bjelkinja u kasnim tridesetima ostala bez svog omiljenog jela. Bez parizera s povrćem vrijednim čak 2.70 kuna!

Ahhh...ne znam, naprosto ne znam na koji se način izvući iz ove mučne situacije. Razmišljam da dam oglas na lokalni radio i na taj način pozovem gđu/gđicu da dođe preuzeti taj parizer, jer ja ga naprosto ne mogu gledati. Pa to je corpus delicti u mom frižideru! Možda čak i ovaj post pomogne, pa ću sad iskoristiti priliku te direktno uputiti poziv nepoznatoj gđi/gđici koja je u srijedu, 19.prosinca oko 17 sati bila u trogirskom «Konzumu» i neplanirano ostala bez svojih osam dekagrama parizera s paprikom...

Imam grižnju savjesti, kako sam mogao tako posrnuti!?
Namjerno ili nenamjerno, sad je svejedno, ostavio sam siroticu bez parizera...
Shame on me!
Pih...nikada od mene moralne vertikale!



Ipak, uza sve već navedeno, život ide dalje, pa tako danas prigodno i svečano obilježavamo posljednji radni dan u ovoj, još uvijek tekućoj godini. Gledajući kroz prozor, nastojeći odagnati tmurne misli i osjećaj krivice koji me naprosto razjeda, zamjetio sam gracioznost i ljepotu naših škverskih dizalica.





Nemate pojma koliko su dizalice bitne za gradnju brodova!
Moglo bi se reći da su čak i najvažnije.
Gotovo sve što se događa u prozvodnji, uvjetovano je sposobnošću i kapacitetom dizanja.
I ne samo dizanja, nego održavanja u podignutom položaju vitalnih dijelova!





Ono što me začudilo, frapiralo čak, u prvim danima moje profesionalne karijere, glede dizalica naravno, jest činjenica da njima u «mojem» škveru, mahom upravljaju – žene! Danas međutim, s vremenskim odmakom i ipak blago respektabilnim iskustvom mogu reći da je to posve razumljivo. Žene su staloženije i smirenije od muškaraca, izvrsno se snalaze na velikim visinama, ne piju alkohol, ne prave drame... Naše dizaličarke jednostavno dižu sve što je moguće dignuti!
Stoga sam, inspiriran horizontalama i vertikalama napravio nekoliko prigodnih fotografija.



Preostaje mi još jedino da pregledam novopristiglu dokumentaciju i odredim prioritete, plan i program za slijedeću godinu!

Eto, još malo pa je finila i ova.
Još dva-tri radna dana, barem za nas sretnike, nekoliko domjenaka i to je to.
Karte su se odavno već izmišale, podilile, partije su se odigrale, ostalo je još samo brojanje punata.

Akužaj, štrocaj, tuči, beštimaj, daj mi mot, okom, skokom, uvom, obrvom, strišo, lišo bez punta sve do zadnje.
Lišo bez punta…
Baš tako!

Ne znam…uvatila me neka tuga. Sjeta, malodušje, melanholija čak. Pojavila se iznenada, ka prvi reful tramuntane nakon kiše, nepozvana, sama. Bez posebnog razloga, bez veze i smisla, eto tek tako došla, banila na vrata i kuku meni šta’š sad s njome…
Uvik se može pronać sto razloga za tugu. Ma nije to ni prava tuga, to je kako bi jedan genijalac reka - možda samo jedan D-mol.
Još mi samo fale Mariachi… A jaj jaj ja jaaaaaa, tužan sam jaaaaaa….
Nitko ne zna tugovat ka Meksikanci. Ovo šta nas muči, to su da prostite pizdarije prema meksičkim tugama. Senorita Huanita, koja za nevolju uvik voli nekog drugog, pončo, sombrero i naravno - tekila…
A jaj jaj jaaaaaa….
Pa.. možda i nije loše ponekad bit tužan. Ali samo malo. Makar i ne bili u Meksiku…
Tamo je već bio Goran Milić

A sad mi je palo na pamet, znam šta je!
Smrznija sam se sinoć u postelji, smrza sam se ka…p…ka panirani patagonski oslić, benti praznu postelju, benti sve jorgane, lancune, kušine, benti ove kratke dane, benti zimu i onoga ko je izmislija!
Benti mene, šta nisam do sad stavija centralno grijanje!
A čudno mi je ovo, jer meni inače nikad nije friško u postelju.
Možda bi se opet triba ženit…

Za sad se spašavam na neke druge načine, fala B(l)ogu na bojleru i toploj vodi.
Uvalim se ispod tuša, odvrnem špinu, a onaj mlaz tople vode me liči, liči, liči…
Ajme šta je ovo lipo, guštam ispod one “slušalice”, nemam baš običaj izigravat opernog pjevača, ali dobro je, pivam u sebi i uživam, ma ne bi se maka ispod toplog tuša satima…

Ekola! Nakon ovakve hidroterapije sve izgleda bolje, pun force i elana krećem u nove radne pobjede! Sve mi je opet u ljetnim bojama
Djevojke u ljetnim haljinama volim, pa ram-pa ram-pa, joooj, joooj, joj!!!



Kad se sad ovako malo osvrnem, dvije tisuće sedma bila mi je jaaaako čudna godina.
Čudnovato čudna, skoro kao čudnovate zgode šegrta Hlapića…
Nisam se baš pretrga od posla, sram me bilo!
Motike i mašklini me baš i nisu ljubili.
Opustija sam se.
Raspustija čak!
Posta sam pravi pravcati raspuštenik, opet me sram bilo!
Ne znam koja je ura, samo se nadam da nije pet do dvanaest.
Ma ne znam niti koji je dan!
Moram se popravit u tom smislu.
I još mnogim “smislovima”



Ipak, ova godina mi je donijela neočekivano bogatstvo.
Nematerijalno naravno, ma di će materijal na me…
Obogatili me neki ljudi.
Oni mene, a čini mi se - i ja njih
Sinergija, štono bi se stručno i moderno kazalo.
Dobro je, dobro je, pogotovo kad te ovako “ufati”, biti sa ljudima koji ti odgovaraju.
Neobavezni razgovori znaju čuda radit.
Priroda me također beskrajno obogatila.
More ili terra firma, planine ili doline, čudesan je svijet prirode oko nas
Znati prepoznati i čuvati tu ljepotu, već je malo teže, ali opet – izuzetno vrijedno.







Eto sad, kad se svi punti zbroje, barem sam iz "Prirode i Društva" ove godine zaslužija čistu peticu!
A iz ovih drugih predmeta, hm…morat ću se ipak malo više potrudit.

Kad se bratske ruke slože, navodno čak i olovo plivat može, a upravo tako ili nekako slično smo se osjećali ovog nedjeljnog jutra kad je trebalo iskočiti iz toplih postelja i hrabro zakoračiti prema burom ovjenčanim planinskim stazama koje su nas čekale.

Iako nam je ekipa ovog vikenda bila znatno oslabljena, što zbog zdravstvenih, što zbog raznih drugih razloga, pred planinarskim domom na Malački ipak se okupilo petero veličanstvenih u slijedećem sastavu: Da-Da-Du-Da i još Ne-Da.
Zamisli život u ritmu muzike za ples….

Iako je temperatura tu negdje, bura lagano pirka (a-haaaaa), dileme nema. Vunena kapa na tintaru, rukavice na ruke iiiiii... polijećemo!

Danas kročimo kozjim stazama po vršnom grebenu od Malačke pa sve do Orlova gnijezda, po mogućnosti i natrag. O gnijezdu s orlovim potpisom do sada sam čuo mnogo priča, bajki, legendi čak, ali se do ove sunčane nedjelje nisam uspio uvjeriti u njihovu utemeljenost.
Živi i veseli bili, pa se uvjerili!

Hrabro i odlučno gazimo po stazama, skakućemo po stinama dok bura brije naše obraze bolje od Super Turbo Mach3, Sworda i Wilkinsona zajedno.





Nakon otprilike prvog sata pješačenja dolazimo pred crkvicu Svetog Ivana na vrhu Biranj koji se prometnuo 631 metar iznad Kaštelanskog zaljeva. Vrata crkvice su za divno čudo otvorena.
Bojažljivo virkamo unutra da ne bi poremetili mir, ali i na naše iznenađenje doživljavamo burne pozive i usklike dobrodošlice. Nekoliko Lukšićana, članova bratovštine svetog Ivana, ove su nedjelje tu “dežurni”. I ne samo ove, odlučili su da svakog vikenda bude netko tu, tako da crkvica bude otvorena za sve dobronamjerne posjetitelje.
Sve su nam objasnili u nekoliko minuta, imali smo ad hoc predavanje iz povijesti, zemljopisa, arheologije, teologije i filozofije. Budući da smo sve to i više nego uspješno svladali, naši domaćini su nas pozvali da im se pridružimo na prigodnom domjenku u planinarskoj kućici nekoliko desetaka koraka niže od crkvice. Naravno da poziv nismo odbili i na već spomenutom domjenku smo objeručke prihvatili gastronomske uratke kao I određene tekuće pripravke za zagrijavanje tijela i duha.



Idemo dalje jer ljudi su snaga. Takva snaga da grabimo po grebenima i visoravni u stilu pravih “Mosoraša”. Na jednom prijevoju dočekuje nas skupina veselih i razdraganih pasa koji u obližnjim torovima čuvaju ovčice, kako one ćudoredne tako i ove zabludjele.



Nakon dodatne ure planinarenje i upoznavanja sa florom i faunom Kozjaka, evo nas konačno i pred Orlovim gnijezdom. Doslovce u liticama nedaleko od najvišeg vrha planine, dvojica Kambelovčana, Ivan i Ivo Tadin, prije jedanaest godina odlučili su na tom, njima omiljenom mjestu podignuti kućicu u kojoj bi se planinari mogli skloniti za nevremena, naložiti vatru, pričati i pjevati junačke narodne pjesme.





U ovih jedanaest godina, planinarsko sklonište "Orlovo gnijezdo” postalo je legendarno okupljalište planinara i svih ljubitelja prirode. Na nevelikom platou ispred skloništa, dočekuju nas upravo Ivan i Ivo u društvu Predsjednika. Kako smo već iz daleka čuli da se sa ovih litica ori “da te moguuuu pismooom zvaaaaati” učinilo nam se da tu ima najmanje desetak ljudi.
Naravno, bili smo u zabludi, ali ovo troje velikih ljudi imaju srca za najmanje još deset njih.
Svaka im čast, na tome kako su sve osmislili i napravili, a pogotovo na načinu na koji su nas dočekali, počastili i ugostili. Prvi put se vidimo, a kao da se znamo sto godina.
Dođite nam opet u nedilju na bakalar!



Sa Orlovog gnijezda, pogled je fascinantan, niti slike, niti bilo koje riječi mogu ga ni približno opisati.



U ugodnom društvu, vrime nam brzo prolazi pa već moramo razmišljati o povratku. Ne mili nam se istim putem natrag pa smo odlučili spustit se niz greben doli do još jednog planinarskog doma. Južnom stranom Kozjaka okupanom zubatim ali ipak toplim zrakama sunca za pola sata dolazimo pred dom.

I ovdje nas domaćini dočekuju oduševljeno, ne ide im u glavu kako smo “po ovomen vrimenun” i "kojin puteviman" došli do njih. Na stolu puna teča fažola i orza.
Mašite se, mašite se!
I ovdje smo u trenu od naših domaćina dobili kratko predavanje iz povijesti, s posebnim osvrtima na kolijevke hrvatske državnosti, starim Ilirima, Rimljanima, Slavenima…
Čudo jedno koliko ljudi znaju kad se ovako skupe zajedno!
Ma znam ja da su njih više fascinirale naše cure, nego recimo - Duje i moja malenkost, ali isto nam je bilo lipo. I ovdje smo dobili pozive za nove bakalare, gulaše, toćeve, fažole i mali milijun drugih delicija.





Ipak, nećemo danas, jer nas još očekuje junačka doza pješačenja do naših tonobila koje smo ostavili na Malačkoj. Sad već kročimo širokim stazama dijelom kroz borovu šumu, a drugim kroz zgarište od prošloljetnog požara. Sa zadnjim tracima sunca dolazimo do polazišno-odredišne točke i uz topli čaj od planinskih trava sređujemo utiske.

Ovo nam je danas bio pravi bingoooo, pogodak u sridu, unatoč umoru nakon dobrih petnaestak kilometara pješačenja, opet smo čili, zadovoljni i s puno ponosa, bez predrasuda naravno, zaključujemo ovu fenomenalnu planinarsku 2007. godinu.

Wanda wanda, kao mantra, wanda wanda, kao zvuk nekih dalekih afričkih bubnjeva, tamo na rubovima prašuma i savana crnog kontinenta, tako mi to odjekuje...
Nije to bilo tako ni davno a zamislite - još se sjećam kad bi upravo ovo wanda wanda zabljesnulo poput svijetleće reklame, ali ne u Las Vegasu već na vrhu cool liste najomiljenijeg nam blog servisa, za tren oka nastala bi prava pomama. Svi bi smjesta požurili na wandalusia.blog.hr da vide što je to novoga danas napisala Wanda, zasigurno jedna od (po mom skromnom mišljenju) najjačih faca blogosfere. Nije bilo dileme, iako se za čitanje njezinih postova tribalo izdvojit najmanje slijedeća tri kvarta od ure. A pisala je gotovo svaki dan. Teme naizgled vrlo jednostavne – život, svakodnevne brige, lepeza likova, Malo Dite koje tek kreće u školu, Veliko Dite na pragu puberteta, pa onda onaj njezin vrlo bivši muž, njeno Ćeće - velika ljubav, traženje posla, srnica Majka, lately zajedljivi Pape, prijateljice, Guzićka, kaffe i sto raznih čuda...

Wanda je najtipičnija predstavnica udarne postrojbe «girl-power» generacije blogerica, čiji su se redovi danas na žalost, prilično prorijedili.
Pametne, duhovite, samosvjesne i neodoljivo goropadne žene, bez dlake na jeziku, pisale su o temama koje su mnogima bile tabu, jasno, glasno ali bez vulgarnosti i jeftinog podilaženja «širokim masama».

Emotivna i iskrena, strastvena i kad plače i kad se smije, puna stila i fenomenalnog ritma rečenice, osvojila me već kod prvih čitanja.
Na samim počecima mog pisanja, nije mi padalo na pamet ostavit joj neki komentar, ne znam, činilo mi se da ponekad ima jedan malo «bitchy» stav, onako s visoka, o znala je ona itekako spremno udijeliti «odjebakise» nekim pametnjakovićima koji joj ne bi šmekali.
Ali eto, malo pomalo, Wandalusia i Brod su se našli nekako na istim valnim duljinama, pa su počeli komentari, međusobno komplimentiranje i tako već kako to ide.
Nakon pustih miseci razmjenjivanja e-mail poruka i SMS-iranja, što je uzgred budi rečeno potpuno razumljivo, budući da živimo međusobno udaljeni skoro dvadeset kilometri e; i kad smo se konačno našli uživo u četiri oka, nismo prestajali bla-bla-bla laprdat satima. Ko dvi babe jebate...Ili točnije rečeno ka baba i dida, ali lajavi dida...
U međuvremenu, neke su stvari ostale iste, a neke se bome i prominile, piči život dalje ka blesav, ne moš ga uvatit ni za glavu ni za rep.

Inšoma dela šoma, i danas smo dobri, iako se ne vidimo baš često, čujemo se malo više, uglavnom – razumimo se. To je jedna od najlipših stvari bloganja – upoznaš neke ljude za koje inače ne bi bilo ni minimalnih šansi da se ikad sretnete. I ono šta je najbolje od svega – Wanda je «u stvarnosti» upravo onakva kako piše. Ma autentična, totalno!
Muški dio čitateljstva vjerojatno najviše zanima kako Wanda izgleda.
E nu! Mislite da ću vam to reć samo tako...
Ajde, samo pinkicu....
A šta ću vam reć, izgleda Mrak!!!
Samo je šteta da nije moj tip, ha ha!
Sorry, sorry, regina...

Ima bloganje i manje dobrih stvari. Blogosfera prebrzo «jede svoju djecu».
Dođe do nekog zasićenja, osjetite se prazni, kao da nemate više šta reć, a pored svega ovoga, pojave se tu i tamo nekakvi čudnovati likovi koji iz samo njima znanih razloga počnu kopat, činit dišpete i kako to već ide...

E sad, zašto sam se ja danas opet uvatija Wande? Za sve one koji je nisu nikad čitali, a pogotove za one kojima je bila draga, imam ekskluzivnu vijest.
Wanda opet piše!
Na žalost, ne u našoj «matičnoj kući», ali nema veze, nekadašnja vrhunska blogerica postala je zamislite – kolumnistica!!! Znate kako joj se zove kolumna?
S Wandom u krevetu! Wow!!!
I zato neću više svirat u diple, niti udarat u tambure, predlažem vam da skoknite na modele!
Go Wanda, go!!!!
!
Go Wanda, go!!!!

Volite li muziku? Pardon, volite li glazbu...
Naravno da volite! Negdje je lijepo zapisano da je glazbena umjetnost jedinstvena po tome što je jedina od (koliko ono umjetnosti?) koja nas doslovce dodiruje, preko onih čudnovatih kanalića, stremena, bubnjića, čekića i nakovnja u našem audio-sustavu. Vjerojatno je moguće da ćemo ponekad proći pored nekog vrhunskog umjetničkog djela iz domene slikarstva ili kiparstva kao «pored turskog groblja», ali isto tako teško je zamisliti da ćemo na muziku ostati nezainteresirani. Bila ona dobra ili ne, bilo da nam je uhu ugodna ili pak iritirajuća, u svakom slučaju izazvat će našu reakciju.

Naravno, nije svaki glazbeni uradak umjetnost, niti je to uopće i potrebno. Sto ljudi, sto ćudi, o ukusima se ne raspravlja, zar ne? Pjesma koja će mene oduševiti, vjerojatno će Mati iz Labina Dalmatinskog izazvati reakciju «pihhhh» i obratno, pa tako nema smisla ulaziti u rasprave tko je ili što je bolje.

Eh sad, zašto ovo pišem? Mada sam posljednjih godina prilično pasivan u ulozi slušatelja i ne pratim aktivno sva događanja na glazbenoj sceni, ne mogu se oteti dojmu da je novih, friških pjesama sve manje i manje.
Naprosto mi dođe da zavapim kao onaj lik na mostu u legendarnoj slici Edvarda Muncha – "di su nove pisme????"

Imam osjećaj da se stalno vrte reciklaže starih, nekakvi remixi, megamixi, multimixi, sufiksi, prefiksi....
Ma sve je to u redu, nemam ništa protiv starih dobrih pjesama, ali opet kažem, kao da novih jednostavno – nema!



Nekih davnih godina, još u osnovnoj školi, imali smo udžbenik iz glazbenog koji se zvao «Sedam nota – sto divota»
Priznajem, oduvijek me fasciniralo kako skladatelji iz tih «samo sedam nota» (dobro ajde, ipak ih ima malo više!) mogu izvući ne sto, ne tisuće, nego na milijune divota.
Uzimajući u obzir da je većina matematičkih kombinacija nota besmislena jer, ne možete samo tako slagati note bez veze, čini mi se da je danas gotovo nemoguće posložiti melodijsku liniju koju do sada već netko nije «otkrio».
Je li skladateljima ponestalo inspiracije, ili su zaista iscrpljene sve moguće «kombinacije»?
Stoga nije ni čudno da je klasičnih melodija sve manje, a moderna hip-hop «urbana» glazba je i tako više «recitiranje» uz ritmičku pozadinu nego pjevanje.

Dakle, što smo imali prilike slušati ove godine?
Osim reciklaža i reparature po sistemu «50 lipa», našlo se ipak tu i nešto novih stvari.
Nije puno, ali čovika veseli!
Od onoga što se meni sviđa, recimo Jinxi, Pipsi, Hladno Pivo, Elemental...
«Galeriju Tutnplok» od TBF-a priznajem, još nisam «percipirao a bome ni anticipirao» kako bi rekao «trener nad trenerima» i ujedno «ludaš nad ludašima», legendarni Ćiro....
I to je čini mi se manje-više sve, iako ima i nekih novih lica za koje se nadam da neće ostati samo «one-hit band»...

Ipak, ima jedna pjesma na koju se redovito «smrznem» - Tošina «Igra bez granica». Nevjerojatno emotivna, istovremeno i bolno proročanska...
Šta ti je život....
Vengo fantažija...

Po kojim pjesmama će te vi dragi moji, pamtiti ovu dvijetisućeisedmu?

«Šeta sam rivom i u jednemu momentu, u plićaku sam ugleda veliku obotnicu. Odma sam skočija u more i uvatija je golin rukaman. Imala je skoro četiri i po kila! Spremili smo je istu večer ispod peke sa kumpliriman!» - ekskluzivna je izjava izvjesnog sretnika koju sam nedavno ugledao u jednom magazinu obojenim «velikim plavetnilom» i to u rubrici «natječaj za najveću lignju,sipu i hobotnicu». Izaša dasa u novinama, drži ponosno na slici onu nesritnu hobu, a iza širokog osmjeha od uva do uva, jasno se vidi da odavno nije posjetio zubara.

Gledam ga tako sritnog kako se šepuri na slici i beštiman u sebi. I ti si glupane jedan, da-bi-li glupane, kad si već vidija tu hobotnicu u plićaku, baš istog trena (dobro da nije reka "sekundarno"!) mora skočit u more i ubit beštiju samo zato da bi napunija svoj šporki trbuj!? Nisi li je moga slučajno ostavit na miru i guštat samo je gledajući!? A ne ne, ti si, čim si je ugleda, mudro zaključija da je ta hobotnica došla u plićak samo zato da se uvali u tvoju teču.

Stvarno, odakle u ljudima taj nagon da neke životinje ubijaju čim ih ugledaju? Odakle im pravo da rade tako nešto? Šta su im one skrivile? Je li to iskonski instinkt lovca?
Sumnjam...
Prije mislim da se radi o obijesti ili gluposti. Koliko puta sam na moru vidija raznorazne nadobudne "ribolovce". Obično dolaze gliserima do udaljenih valica. Nisu niti spustili sidro do dna, a već oblače ratnu opremu, maske, peraje, puške, noževe, olovne pojaseve .... A zašto još ne izmisle i podvodne minobacače i topove da mogu potuć svu ribu u moru!? Zašto bi u dubinama osta iti jedan lipi komad ribe kad ga oni mogu uzest...



Nisu samo ribe u pitanju. I na kopnu se dešavaju slične stvari. Eto, kod nas oko kuća i po vrtovima i poljima, ima dosta majura (blavora, slijepića kako ih već sve ne zovu!). To je veliki gušter bez nogu i gotovi svi kad ga ugledaju, odmah u njemu vide opasnu zmijurinu koju istoga trenutka treba zatući svim raspoloživim sredstvima. Znam da ga nije ugodno vidit, pripa sam se i ja mali milijun puta kad mi iznenada zašuška oko nogu. Triba samo malo počekat i on će već brzo odmaglit dalje od nas. Znaju oni da nema na svitu gore zviri od čovika. Jer, majura niko neće ubit da bi ga bacija na gradele ili pod peku. Majura triba ubit samo zato šta sliči na zmiju.
A zmije...o zmijama da i ne govorim. To je već tema za neku drugu priču.

Jesmo, ma baš smo zviri, sve smo gramzivo i halapljivo podredili sebi. Evo i ja sam, dok pišem ove retke, baš sam hebeni licemjer, jer sad ovako govorim, a znam da bi se i ja vrlo rado mašija za bokunić one hobotnice sa kumplirima. Zato se sad sa gnušanjem ograđujem od samo sebe. Gnjus, gnjus....Iš od mene!

A kad smo već kod tog uzajamnog odnosa zviri i beštija, ovaj tija sam reć - ljudi i životinja,
ipak moram priznat da nije ni nama predatorima uvik sve lako i bajno.
Ima i za nas stvarno opasnih beštija. Uz već spomenute zmije, zmajeve koje rigaju vatru i ostale opasne gmazove, tu su još i lavi, tigri, konkondrili... A di su još morski pasi, raže i murine!
A tek leteće beštije?
Orlovi, kondori, bjeloglavi supovi, sokolovi, vrapci i komarci, ose, pčele, šišmiši...
Opasnosti ka u priči!

Ali od svih spomenutih ima jedna još opasnija beštija – pivac!
Da, da, dobro ste čuli – pivac, pjevac, pijetao, kokot, kopun, kako god vam drago...
Nema luđe beštije od pivca!
Definitivno!
Nema garant.
Pivac bezglavo trče, skače, napada sve šta stigne, lepeta krilima, kukuriče, pravi se važan.
Glumi gazdu u svakom dvorištu. I ne samo u dvorištu. Zaletit će se on i na ulicu kad ga uvati morbin. Pa čak i u susjedne vrtove. Kažem vam još jednom – ne postoji luđa beštija !

Sva srića da su pivci relativno mali. Zamislite da su veliki recimo kao – nojevi!?
Pa ko bi osta živ od njih!? Ma vraga crnoga bi u tom slučaju, ljudi vladali zemljom. Vladali bi – pivci!
Mislim da postoji realna opasnost. Ljudi moji, moramo bit pametni.
Držat ih pod kontrolom.
Jer kad im krv udre u glavu...
Sve je moguće.
Pa vidite li sad u kom grmu leži pivac!
Ima i još jedna dobra stvar. Realno govoreći, pivci su - blesavi!
Svatko od njih misli da je najpametniji, najljepši, najjači, najpotentniji. Egoisti na n-tu potenciju. Ne podnose oni u svojoj blizini drugog pivca. Konkurencija – ma kakvi, no way!
A zamislite, koja bi to koma bila kad bi se pivci udružili u zločinačku organizaciju?
Ajme nama!!!



Ma da mi je samo znat kako sam ja ovo danas sa hobotnice doša do pivca?
Auuu šta sam ga zbrčka!
Hmmm...
U koju ću sad ovo kategoriju uvalit?

Evo 'vako ekipa, slušajte me pozorno!

Kako je upravo u tijeku mjesec prosinac, za neke najlipji misec u godini, a za neke druge kako-tako, o ukusima se ne raspravlja je li tako, a istodobno uzimajući u obzir neke integrirane jednadžbe, treći Newtonov zakon i diferencijalni račun, odlučio sam se na slijedeći korak.

Na sto tisućiti klik - ovaj blog, "Brod u boci" se zatvara!
Dosta je bilo!





Hej, hej, šala, šala...nemojte mi odma povirovat!!!
Daklen, vako lipi moji. Stvari ipak stoje malo bolje. Vrijeme je darivanja.
Pa kad je već tako, odlučio sam vam dati nešto na dar. U stilu moga imena, ha ha!
Nisam neki materijalno naročito potkožen tip, ali neke stvarčice se ipak mogu napraviti.





Naime, ovih dana sam bio vrijedan (hm...) pa sam dao sebi u zadatak da na jedan CeDe (bez Vite!) posložim kolekciju najboljih slika koje su nastale u posljednjih godinu i nešto više dana, uglavnom od lipnja prošle godine od kada i pišem ovaj blog.
Dakle za moje najvjernije čitatelje i komentatore, pa budući da je kako rekosmo vrijeme darivanja, tako i za moje malo manje vjerne, pa čak i nevjerne čitatelje, kompilacija "The best of Brod u boci" je konačno ugledala svijetlo dana. Ima tu otprilike tristotinjak fotografija u "originalnom pakiranju". Većina je bila objavljena na blogu u običnim "malim" dimenzijama, a sad ih evo imam čast predstaviti i na ovaj način.





Naravno, nisu to vrhunska umjetnička djela, ali sve u svemu, ja sam zadovoljan, ima tu preko nekoliko sasvim pristojnih fotografija.
Stoga, ako ima zainteresiranih, rado ću vam darivati po jednu kopiju CeDEja.
Za ekipu iz Splitsko-kaštelansko-trogirskog bazena ćemo naći neki ad hoc modus operandi dostave, a moje posebno drage čitatelje iz ostalih jadranskih županija, a posebno kontinentalce, molim da mi ostave svoje adrese, ako je moguće pa ih planiram poslati poštom prije božićno-novogodišnje navale.





E-mail adresu znate - broduboci@net.hr, javite mi se slobodno, neće mi biti krivo! Ajmo, navali narode, još malo pa nestalo!

Prije nekoliko mjeseci nazvali su me ničim izazvani, iz jedne marketinške agencije.
Dobar dan, dobar dan, oprostite ako vas uznemiravamo bla bla bla, pa još malo bla bla bla, biste li bili voljni sudjelovati u anketi i odgovoriti na nekoliko pitanja.
Unti jarca, mislim se ja, đemenađe....
Oukej – odgovorim im ja – samo pucajte!
Znate, nećemo sada, nazvat će vas sutra kolegica...
Nećemo sad!? Ahhh, aj dobro, šta se tu može...

I stvarno, nazove me sutra kolegica umilno-cvrkutavog glasa i bome, propisno me ispipala.
Desetine pitanja, uglavnom vezana za reklame
- Jeste li primjetili u posljednje vrijeme reklamu tu i tu?
- Kakav je dojam na ljestvici od jedan do pet ostavila reklama na vas?
- Hoćete li nakon te reklame početi kupovati navedene proizvode?
- Kako ocjenjujete događaj taj i taj?
- Što mislite o pojavi toj i toj?

Čovječe, umilno-cvrkutavi glas samo je zavaravanje. Pa ja sam u zubima pit-bulla!!!
Na gotovo sva spomenuta pitanja odgovorio sam sa priličnom dozom negativizma, sarkazma čak, ali priznajem, bilo je i nekih veselih pitanja vezenih uz koješta drugo.
Zahvalio mi se umilno-cvrkutavi pit bull na strpljenju, hvala, hvala, i tako dalje, i tako bliže.

Nakon kojih tjedan dana nazovu me opet. Puno se zahvaljuju na mojim lucidnim (ah!) i vrckavim (sic!) odgovorima i mogu li biti toliko slobodni da me nazovu još poneki put.
A šta ću jadan ti sam ka i nisam, odgovorim potvrdno i na ovo pitanje, kad ću se više naučit odupirat...Srića moja šta nisam žensko...

Uglavnom, slijedećih mjesec-dva, moji vrli marketinški stručnjaci potpuno se razgoropadili.
Pa jeste li vidjeli ovu reklamu, onu reklamu, šta mislite, sviđa li vam se, zašto vam se sviđa, zašto vam se ne sviđa...
Nakon četvrtog-petog puta, pristojno sam ih upozorio da ću otvoriti žiro-račun i da očekujem adekvatnu zahvalu za moje intelektualne usluge.
Nakon toga, nisu me više nazivali.

Tako je naprasno prekinuta potencijalna karijera ocjenjivača reklama, ali iskreno - baš me i nije briga, budući da mi većina njih izaziva aritmiju srca, hipertenziju, grčeve u želucu, ubrzano opadanje kose, širinu u struku, nenormalni rast nokta na palcu lijeve noge, a da duševne boli i ne spominjem.

Ipak, za vrijeme tih seansi, jednoj sam reklami dao najveću ocjenu.
Mislim da se radi o reklami za sokove Juicy u kojoj budući mladi tata u mrkloj noći kupuje sokove. Ali, ne lezi vraže, dućan mu zatvore tik ispred nosa, traži dalje, konačno nađe sokove na nekoj pumpi, pa mu ponestane goriva u autu, pljušti kiša, ide pješice nekim prečicama, ganjaju ga bijesni krvoločni psi, spašava se skačući preko ograde...
Na kraju konačno dolazi doma, a njegova bolja polovica u blagoslovljenom stanju, srnećim pogledim i treptavim okicama ga pita onako kao usput. «A nije bilo jabuke?»
Jooooj, ta mi je reklama ludilo! Odvalim, svaki put kad je vidim!

Još jedna reklama mi je dobra posljednjih dana.
Nema ovako zanimljivu priču kao prethodna, ali ima (za moj pojam, molim!) neku posebnu atmosferu.
Reklama je za T-com, T-mobile, nemam pojma sad, ali nije ni važno.
Uglavnom, frajer hoda ulicom i razgovara na mobitel. Kamera kruži oko njega i odnekud mu se stvori cura u zagrljaju, kamera i dalje kruži, iznenada se pojavljuju oko njih prijatelji, kolege, rođaci, tu je čak i jedan dida koji je pretpostavljam, vlasnik određenih nekretnina, i tako se svi zajedno nađu u jednom velikom sretnom zagrljaju, a kamera i dalje kruži i postupno svi likovi nestaju iz kadra. Na koncu glavni junak naše priče opet ostaje sam sa svojim mobitelom.
Glazbena podloga je vječna i nezaboravna «Da li znaš da te volim» u izvođenju, za sada meni nepoznatog, ali izvrsnog ženskog vokala...

Ne znam, ova reklama mi je baš...nekako....ma ne znam...lipa mi je, baš mi je lipa.
Hmm, sad se mislim, možda i nije do reklame, možda me samo ufatilo predblagdansko raspoloženje...

Da li znaš da te volim....

Poprilično zanimljivo mi je bilo na poslu prethodnih dana. Pojavio se jedan problem, vezan uz petu roga kormila. Sve vam je jasno di je to, je li tako!? A kad se pojavi problem, problema u stvari nema jer tada na scenu stupa problem-buster. Drž vamo, potegni tamo, povuci, mrdaj livo, trzaj desno...
To su vam takozvane sofisticirane metode u brodogradnji.

A kad smo već kod stvarnih sofisticiranih metoda, moj najdraži dio posla je konstruiranje broda u računalu. Kad brod u boci kreira brod u škatuli, to je onda prava fešta od škatule.
Ovaj, tija sam reć od kreiranja!
Bolje reć – modeliranja.

Najme kaj, moj zadatak je da svaki, ma baš svaki dijelić brodskog trupa, od najmanjeg do najvećeg, modeliram i postavim na svoju realnu poziciju. Bude tu mali milijun rebara, podveza, proveza, kobilica, vjenčanica, vanjske oplate, koljena, zakrpi i pločica.
Od početka do kraja, izvrtim taj model na stotine i stotine puta, pogled jedan, drugi, treći, stoti, napravim nacrt u nekom mjerilu, detalj «A», detalj «B», detalj «C»....Bude to zanimljivo. Među stotinama naredbi koje koristim, dvije se ipak najšćešće – Zoom drawing i zoom drawing out.

Međutim, pravi gušti nastaju tek onda kad se računalni model počne pretvarati u stvarnost.
Kad se spustim do pogona i navoza na kojemu se gradi «pravi» brod, pa ugledam «moju» sekciju broda u izradi, svaki put se začudim koliko je to u stvari veliko. Svi ti, meni dobro poznati elementi, izgledaju mi tako sićušni i malešni na ekranu, kad ih vrtiš, okrećeš klikom miša, «bacaš» na drugu stranu broda, translatiraš, kopiraš. Pisofkejk.

A onda, spoznaš da taj tvoj «elementić» kojega si jednim klikom miša moga izvrtit ka maloga Muju, u stvarnosti ima sedamdeset, devedeset, trista, osamsto kila...

Virtuala je zeznuta stvar.
Postoji realna opasnost da nam poremeti mjerila veličine, da nam ponudi krive predodžbe.
Od predodžbe do svjedodžbe, dug je put...





Eh sad, zašto ja ovo pišem, kakve to veze ima s blogom?
Zamislite, možda čak i ima!

Što je meni blog? Piskaranje i škrabuckanje zbrčkanih misli i turbulentnih osjećaja, pa preoblikovanje u barem približno jestivu i probavljivu formu, bacanje na bijelinu praznog ekrana.
Autoterapija uglavnom...
Onda se, za divno čudo, netko pojavi na vratima, bljesne komentar, pojave se neka nova slova, neke riječi, kao zrno soli koje fali, kao šlag na torti, kao osmijeh na licu nakon poljupca.

U tren oka, pukne te ego i alter ego zajedno u paket aranžmanu, pa želiš još, uvik još..
Hej, hej, stani malo, spusti se na zemlju. Nisu to brojevi, ni slova, ni brodski elementi.

Samo promislim na to da, iza svih tih znakova na ekranu, iza svakog komentara, iza svakog klika na brojčaniku, stoje pravi, živi ljudi. Puno veći od majušnih slova.
Malo ili veliko, relativna je stvar.
ZOOM je, čini mi se najbitniji u toj priči.



Tamo nekih davnih osamdesetih, nakon šta je novi val već otprašija svoje, jedna, u to vrime vrlo poznata ZG rock grupa došla je održat koncert u Trogiru. Bilo je slično ovakvo vrime, jesen-zima, ledenica, smrzajica, nigdi žive duše...
U sportskoj dvorani skupilo se dvadesetak, u vrh glave trideset ljudi.
Slutio se fiasco totalicus.
Već smo se pripali da koncerta neće ni bit, pa ko će svirat pred trideset ljudi!?
Tada je na binu izaša frontmen grupe, neću vam reć koji, samo ću šapnit da mi je imenjak i pozva svu tu okupljenu «gomiletinu» isprid pozornice i reka: «Nije bitno je li vas troje, trideset troje ili tri stotine. Koliko god vas ima, svi ste nam važni!
I stvarno, otprašili su oni taj koncert u svom stilu, preko dva sata vrhunske svirke, večer za pamćenje...Pamtim je još i danas.



I tako to ide, ljudi moji... bilo vas troje, trideset troje ili tri stotine, svatko od vas mi je važan.
Velik u mojim očima.
Pa makar samo prošli, možda i slučajno, makar bili samo jedan klik na brojčaniku.
Hvala vam
Iako znam, virtuala je zeznuta stvar...

Nakon nekoliko dana provedenih uz špakere, kotlove i gradele, pravo je vrijeme da se odmaknemo od istih ili sličnih izvora topline i da se na neki drugi način potroše najnovije kalorije. O mom najomiljenijem načinu uništavanja kalorija za sad neću ni zuc, ali spektar metoda sagorijevanja neželjenih posljedica bonkulovićkih uživancija još je uvijek dovoljno širok.
Na svu sriću, postoje neke vrlo dobre, hey little duck i odlične metode.

Stari dobri Mons aureus na primjer. Zlatno brdo, koliko god ga puta pohodili i umišljali da znamo sve o njemu, nikad nije isti i svaki put nas dočeka sa nekim novim iznenađenjima. Čak ni dobro poznate staze u ovom jesensko-zimskom izdanju, izgledaju prilično drugačije. Stoga, nema bojazni da će i nakon stotog uspona na Mosor draži novih otkrivanja i spoznaja, uvijek biti kao šlag na torti
Baš kao i u ljubavi
Svaki put kao da je prvi...



Živo me zanima ima li Ljubljan, četvrti po visini u lepezi mosorskih vrhova, neke veze sa ljubavi ili možda gradom Ljubljanom, što je ipak nešto manje vjerojatno, ali unatoč tim nedoumicama, mi smo odlučili da je naš današnji cilj upravo ljubavni, pardon Ljubljanski vrhunac, koji se uzdignuo u visine, 1262 metra nad morem.

Vrhunska ekipa, željna novih uspona i orna za nove doživljaje, okupila se i ovoga puta u Sitnom Gornjem. Planinari, četrnaest komada ukupno, čekaju kao zapete puške pucanj iz starterovog pištolja. Za početak idemo do nezaobilaznog Doma u kojem nas očekuje topla šalica čaja od planinskih trava koji će nam dati dodatnu motivaciju.

Za vođu puta, spontano i uz opće odobravanje, izabrali smo Danicu, koja se osokoljena položenim ispitima na časničkoj školi a pogotovo novom frizurom, totalno razgoropadila.
Niti u jednom trenutku nije bilo ni najmanje šanse da se posumnja u razboritost njezinih odluka, pa čak i u trenucima kad je izgledalo da staze kojima kročimo i ne vode baš u idealnom smjeru.

U svakom slučaju, otkrili smo da se na Ljubljan može doći na nekoliko načina, pa se odmetnička skupina predvođena Spužem uspela južnim grebenom za razliku od nas kojima je poseban izazov predstavljala zapadna vertikala...

Ljubljan nas i nije dočekao pretjerano ljubazno. Čim smo se uspeli na vrh, navalili oblaci sa svih strana. Letaju doli iz Kaštelanskog zaljeva, za tren oka već su oko naših glava, da bi trenutak kasnije bivali usisani u prostranstva Dalmatinske zagore





Glavama doslovce u oblacima i na temperaturi zraka debelo ispod nule, postojano kano klisurine pozirali smo za pobjedničku fotografiju.



Poneki planinari, s neskrivenim oduševljenjem otkrivali su nove procijepe, jame i rupe. Na žalost to nije posebno dojmilo naše kolegice koje se, iz nepoznatih razloga, nisu uopće drznule pohvaliti našeg Duju za uistinu veličanstvena otkrića.



Na povratku je bilo veselo. Klizave stijene bile su idealna podloga za testiranje guznih mišića. Tako je i sam autor ovih redaka izveo nekoliko spektakularnih pirueta koje se ipak, pravim čudom nisu završile u položaju nedostojnom uglednog blogera - glavom u mahovini ili još gore, u bodljikavom žbunju.



Na svu sreću, situacija se ubrzo posve stabilizirala pa smo, uglavnom u jednom komadu, sretni i zadovoljni doskakutali do baznog logora broj jedan, u kojem nas je na opće oduševljenje dočekao nadaleko poznati Grujičin fažol.

Osokoljeni uspješnim usponom smogli smo još samo toliko snage da se, unatoč drastičnom padu energije u ekstremitetima, pobjednički dokotrljamo do podnožja.
Ostaje nam samo već dobro poznati osjećaj – baš nam je lipo bilo...
Kad ćemo opet?

Kad počnete pisati blog, odmah na samom početku, ali i kasnije u toku razvijanja vašeg skribomanskog čeda, da ne kažem mutanta, imate jednu osnovnu dilemu.
Biti ili ne biti...anoniman.
Ne, možda anoniman i nije pravi izraz, ali mislim da uglavnom razumijete što je pjesnik htio reći. Hoće li se znati «javno» tko je autor bloga ili neće.
I jedna i druga solucija imaju svojih prednosti i mana.
O manama za sada neću, ali jedna od bitnih prednosti kad ste ovako «javni» i poznati i kad čitavo društvo oko vas zna da ste upravo vi potpisnik ekološko-hedonističkog bloga, da vrlo često bivate čašćeni, hvaljeni i naravno pozivani na raznorazne manifesticije, a sve u cilju njegovanja i razvijanja kulture duha i tijela.

Tako sam i današnji dan proveo vrlo sadržajno, na svojevrsnom team-buildingu, u režiji poznate opaljene informatičarske ekipe iz Tesline ulice broj 4. Tema eventa bila je – pečenje rakije. Da, u ovakvim danima kad je sunca malo i kad se živa u termometru nemilice stiska, a kiše, juga, bure i tramontane ima i preko glave, postoji li išta bolje od dobrog društva okupljenog oko tople vatrice?



Mjesto radnje je naravno kaštelansko polje, točnije rečeno Ivanov ranč, koji nam prilično često zna poslužiti kao idealna «destinacija» za gurmanske i ine eskapade.
Vino od prošle jematve, već odavno zrije u bačvama, a od ostataka mošta ili «dropa» kako ga nazivamo, destilacijom se dobiva rakija – lozovača.
Inače, ne mogu se pohvaliti da sam neki osobit štovatelj tog napitka, ali mi je izuzetno drag onaj miris u zraku koji me trenutno odvede u djetinjstvo, u čiovske kale. Još kad se prisjetim da je naša «loza» bazni sastojak orahovice, rogačuše, višnjevače i još mali milijun aromatičnih napitaka za koje je najvažnije ono što vrlo često spominjem, a to je onaj famozni – osjećaj za mjeru.



Ulogu glavnog meštra kotla, maestralno je odigrao naš direktor Frane. Pod budnim okom ravnatelja čitavog projekta, domaćina Ivana, frapantnom brzinom usvojio je mnoge fine detalje i cakice ovog izuzetno osjetljivog posla. Od održavanja idealne temperature u kotlu, do postizanja ravnomjerne brzine s kojom plemeniti destilat puni bočice, barba Frane je još jednom dokazao kako je pred njim sjajna budućnost.





Naravno, tu je i neizbježni tajni agent Rascho, čija je uloga u ovom projektu prilično nejasna, pa iako se nismo usuđivali pitati za koga trenutno radi ovaj vrhunski profesionalac, bili smo prilično zadovoljni njegovim doprinosom. Pogotovo zbog toga što smo ga držali podalje od CD plejera, pa nas nije uspjevao utlačiti njegovim osebujnim glazbenim ukusom.

Tajna agentica Chimoza, inače ozbiljan kandidat za ministricu prometa i veza u budućoj vladi pa ma tko je sastavljao, čitavu je večer provela zagonetno se smješkajući. Naravno, znajući za ozbiljnost situacije nismo postavljali suvišna pitanja, ali smo još jednom tajnom agentu Ćiru stavili u zadatak da do iduće godine osmisli algoritam za izradu softvera za pečenje rakije, koji bi znatno smanjio mogućnost neželjenih posljedica za sve sudionike u radnom procesu.

Jer, mora se priznati, postoji vrlo realna opasnost da se zbog prekomjernog izlaganja uticaju alkoholnog isparavanja, određene stvari pobrkaju, s posebnim naglaskom na moć racionalnog prosuđivanja i upravljanja centrom za ravnotežu.

Koja je moja uloga bila u čitavom projektu?
Oh, pa to se zna!



Gradele su moj omiljen instrument, pa se u mnogim prilikama, vrlo rado prihvatim te izuzetno odgovorne zadaće. Naravno, svake gradele sviraju na svoj specifičan način, stoga je potrebno neko vrijeme za ugađanje žica, ali kad se postigne željeno savršenstvo akorda, onda fešta može početi. Još kad se karnivarski užici uspješno kombiraju sa ovakvim mega-salatama, kud ćeš bolje!



Mislim, da sam unatoč svemu, ovaj post prilično uspješno doveo do kraja, ali vjerujte mi – nije bilo lako!
Hik....



Imam osjećaj da ću večeras prilično dobro spavat...


idem ja prati zube