Marketing
Libar pravih stvari
Ajde fala B(l)ogu konačno smo dočekali i TO u našem tiny little town. Nakon godina i godina takozvanih «mega-koncerata» u Trogiru, najvećim dijelom u izvođenju svetog trojstva u slijedećem sastavu: Honey Boney alias Dražen Zečić, M.P. Thompson te neizbježnog i uvijek raspoloženog Mladena Grdovića; konačno smo dočekali nešto i za nas (ne tako) rijetke pojedince s drukčijim glazbenim ukusom.
Kad su prije dvadesetak dana počela šuškanja o ovom koncertu, malo tko me mogao uvjeriti da će do Gibonnijevog koncerta zaista i doći, stalno sam očekivao nekakav zaheb u stilu, kao evo Gibo je spriječen, a za utjehu ćete dobiti koncert Mate Miše mistera BlackSmith-a.
Možda i dogodi se čudo....
Postoji neka tajna veza između Zlatana Stipišića i starog Trogira, ali ona se dosada očitovala samo u traženju Gibine inspiracije neobaveznim tumaranjima sjajnim ispeglanim kamenim pločama po kaleticama i pjacetama ovog grada.
Eto, nakon dugih godina konačno smo i jedni i drugi napravili pravu stvar pa smo sinoć zajedno guštali u slobodno mogu reći, najboljem koncertu ovakve vrste glazbe koji je ikada održan u Trogiru. Iako na neki način hendikepirani malim dimenzijama sportske dvorane koja nema kapaciteta primiti onaj poželjni - kritični broj ljudi da nastane totalni urnebes, večeras je čak i poslovično uštogljena domaća publika dala sebi na volju i pustila glas, bolje reći krik iz grla.
I ono što je najbolje, paradoksalno čak, ovo je bila zabava za «sve generacije». Dok je moja «roditeljska» generacija na početku koncerta zauzela mirne i dostojanstvene položaje na tribinama, dicu smo poslali doli isprid pozornice. Ne znam kako drugi, ali ni ja nisam baš dugo izdržao u mirnom i dostojanstvenom položaju pa sam se kao u starim dobrim vremenima dokotrljao do partera. Tu je uvik puno bolja atmosfera!
Koncertu su naravno nazočile i jake blogerske snage, opet u sastavu «Brod i sedam stotina žena», sad ih neću poimenično nabrajat, ali baš bi mi bilo drago da vidim i još koji pogled iz možda neke nove perspektive.
Na kraju, mislim da i nije potrebno posebno napominjati kako su Gibo i njegovi prijatelji, između ostalih i legendarni Marko s violinom i «valjkasti» Marijan Brkić na gitari, večeras otprašili jedan pravi rasni, žestoki koncert na kojem smo uživali do daske. I to ne obične daske nego one najbolje puntižele.
E-e-o, e-e-o, ou-ou-ou...E-e-o
Ufff, baš je dobro bilo!
Sad više i ne moram na Honey-Boneya za doček Nove, ha ha ha!
Post je objavljen 28.12.2007. u 09:42 sati.