Marketing
U orlovu gnijezdu
Kad se bratske ruke slože, navodno čak i olovo plivat može, a upravo tako ili nekako slično smo se osjećali ovog nedjeljnog jutra kad je trebalo iskočiti iz toplih postelja i hrabro zakoračiti prema burom ovjenčanim planinskim stazama koje su nas čekale.
Iako nam je ekipa ovog vikenda bila znatno oslabljena, što zbog zdravstvenih, što zbog raznih drugih razloga, pred planinarskim domom na Malački ipak se okupilo petero veličanstvenih u slijedećem sastavu: Da-Da-Du-Da i još Ne-Da.
Zamisli život u ritmu muzike za ples….
Iako je temperatura tu negdje, bura lagano pirka (a-haaaaa), dileme nema. Vunena kapa na tintaru, rukavice na ruke iiiiii... polijećemo!
Danas kročimo kozjim stazama po vršnom grebenu od Malačke pa sve do Orlova gnijezda, po mogućnosti i natrag. O gnijezdu s orlovim potpisom do sada sam čuo mnogo priča, bajki, legendi čak, ali se do ove sunčane nedjelje nisam uspio uvjeriti u njihovu utemeljenost.
Živi i veseli bili, pa se uvjerili!
Hrabro i odlučno gazimo po stazama, skakućemo po stinama dok bura brije naše obraze bolje od Super Turbo Mach3, Sworda i Wilkinsona zajedno.
Nakon otprilike prvog sata pješačenja dolazimo pred crkvicu Svetog Ivana na vrhu Biranj koji se prometnuo 631 metar iznad Kaštelanskog zaljeva. Vrata crkvice su za divno čudo otvorena.
Bojažljivo virkamo unutra da ne bi poremetili mir, ali i na naše iznenađenje doživljavamo burne pozive i usklike dobrodošlice. Nekoliko Lukšićana, članova bratovštine svetog Ivana, ove su nedjelje tu “dežurni”. I ne samo ove, odlučili su da svakog vikenda bude netko tu, tako da crkvica bude otvorena za sve dobronamjerne posjetitelje.
Sve su nam objasnili u nekoliko minuta, imali smo ad hoc predavanje iz povijesti, zemljopisa, arheologije, teologije i filozofije. Budući da smo sve to i više nego uspješno svladali, naši domaćini su nas pozvali da im se pridružimo na prigodnom domjenku u planinarskoj kućici nekoliko desetaka koraka niže od crkvice. Naravno da poziv nismo odbili i na već spomenutom domjenku smo objeručke prihvatili gastronomske uratke kao I određene tekuće pripravke za zagrijavanje tijela i duha.
Idemo dalje jer ljudi su snaga. Takva snaga da grabimo po grebenima i visoravni u stilu pravih “Mosoraša”. Na jednom prijevoju dočekuje nas skupina veselih i razdraganih pasa koji u obližnjim torovima čuvaju ovčice, kako one ćudoredne tako i ove zabludjele.
Nakon dodatne ure planinarenje i upoznavanja sa florom i faunom Kozjaka, evo nas konačno i pred Orlovim gnijezdom. Doslovce u liticama nedaleko od najvišeg vrha planine, dvojica Kambelovčana, Ivan i Ivo Tadin, prije jedanaest godina odlučili su na tom, njima omiljenom mjestu podignuti kućicu u kojoj bi se planinari mogli skloniti za nevremena, naložiti vatru, pričati i pjevati junačke narodne pjesme.
U ovih jedanaest godina, planinarsko sklonište "Orlovo gnijezdo” postalo je legendarno okupljalište planinara i svih ljubitelja prirode. Na nevelikom platou ispred skloništa, dočekuju nas upravo Ivan i Ivo u društvu Predsjednika. Kako smo već iz daleka čuli da se sa ovih litica ori “da te moguuuu pismooom zvaaaaati” učinilo nam se da tu ima najmanje desetak ljudi.
Naravno, bili smo u zabludi, ali ovo troje velikih ljudi imaju srca za najmanje još deset njih.
Svaka im čast, na tome kako su sve osmislili i napravili, a pogotovo na načinu na koji su nas dočekali, počastili i ugostili. Prvi put se vidimo, a kao da se znamo sto godina.
Dođite nam opet u nedilju na bakalar!
Sa Orlovog gnijezda, pogled je fascinantan, niti slike, niti bilo koje riječi mogu ga ni približno opisati.
U ugodnom društvu, vrime nam brzo prolazi pa već moramo razmišljati o povratku. Ne mili nam se istim putem natrag pa smo odlučili spustit se niz greben doli do još jednog planinarskog doma. Južnom stranom Kozjaka okupanom zubatim ali ipak toplim zrakama sunca za pola sata dolazimo pred dom.
I ovdje nas domaćini dočekuju oduševljeno, ne ide im u glavu kako smo “po ovomen vrimenun” i "kojin puteviman" došli do njih. Na stolu puna teča fažola i orza.
Mašite se, mašite se!
I ovdje smo u trenu od naših domaćina dobili kratko predavanje iz povijesti, s posebnim osvrtima na kolijevke hrvatske državnosti, starim Ilirima, Rimljanima, Slavenima…
Čudo jedno koliko ljudi znaju kad se ovako skupe zajedno!
Ma znam ja da su njih više fascinirale naše cure, nego recimo - Duje i moja malenkost, ali isto nam je bilo lipo. I ovdje smo dobili pozive za nove bakalare, gulaše, toćeve, fažole i mali milijun drugih delicija.
Ipak, nećemo danas, jer nas još očekuje junačka doza pješačenja do naših tonobila koje smo ostavili na Malačkoj. Sad već kročimo širokim stazama dijelom kroz borovu šumu, a drugim kroz zgarište od prošloljetnog požara. Sa zadnjim tracima sunca dolazimo do polazišno-odredišne točke i uz topli čaj od planinskih trava sređujemo utiske.
Ovo nam je danas bio pravi bingoooo, pogodak u sridu, unatoč umoru nakon dobrih petnaestak kilometara pješačenja, opet smo čili, zadovoljni i s puno ponosa, bez predrasuda naravno, zaključujemo ovu fenomenalnu planinarsku 2007. godinu.
Post je objavljen 17.12.2007. u 09:42 sati.