Nakon nekoliko dana provedenih uz špakere, kotlove i gradele, pravo je vrijeme da se odmaknemo od istih ili sličnih izvora topline i da se na neki drugi način potroše najnovije kalorije. O mom najomiljenijem načinu uništavanja kalorija za sad neću ni zuc, ali spektar metoda sagorijevanja neželjenih posljedica bonkulovićkih uživancija još je uvijek dovoljno širok.
Na svu sriću, postoje neke vrlo dobre, hey little duck i odlične metode.

Stari dobri Mons aureus na primjer. Zlatno brdo, koliko god ga puta pohodili i umišljali da znamo sve o njemu, nikad nije isti i svaki put nas dočeka sa nekim novim iznenađenjima. Čak ni dobro poznate staze u ovom jesensko-zimskom izdanju, izgledaju prilično drugačije. Stoga, nema bojazni da će i nakon stotog uspona na Mosor draži novih otkrivanja i spoznaja, uvijek biti kao šlag na torti
Baš kao i u ljubavi
Svaki put kao da je prvi...



Živo me zanima ima li Ljubljan, četvrti po visini u lepezi mosorskih vrhova, neke veze sa ljubavi ili možda gradom Ljubljanom, što je ipak nešto manje vjerojatno, ali unatoč tim nedoumicama, mi smo odlučili da je naš današnji cilj upravo ljubavni, pardon Ljubljanski vrhunac, koji se uzdignuo u visine, 1262 metra nad morem.

Vrhunska ekipa, željna novih uspona i orna za nove doživljaje, okupila se i ovoga puta u Sitnom Gornjem. Planinari, četrnaest komada ukupno, čekaju kao zapete puške pucanj iz starterovog pištolja. Za početak idemo do nezaobilaznog Doma u kojem nas očekuje topla šalica čaja od planinskih trava koji će nam dati dodatnu motivaciju.

Za vođu puta, spontano i uz opće odobravanje, izabrali smo Danicu, koja se osokoljena položenim ispitima na časničkoj školi a pogotovo novom frizurom, totalno razgoropadila.
Niti u jednom trenutku nije bilo ni najmanje šanse da se posumnja u razboritost njezinih odluka, pa čak i u trenucima kad je izgledalo da staze kojima kročimo i ne vode baš u idealnom smjeru.

U svakom slučaju, otkrili smo da se na Ljubljan može doći na nekoliko načina, pa se odmetnička skupina predvođena Spužem uspela južnim grebenom za razliku od nas kojima je poseban izazov predstavljala zapadna vertikala...

Ljubljan nas i nije dočekao pretjerano ljubazno. Čim smo se uspeli na vrh, navalili oblaci sa svih strana. Letaju doli iz Kaštelanskog zaljeva, za tren oka već su oko naših glava, da bi trenutak kasnije bivali usisani u prostranstva Dalmatinske zagore





Glavama doslovce u oblacima i na temperaturi zraka debelo ispod nule, postojano kano klisurine pozirali smo za pobjedničku fotografiju.



Poneki planinari, s neskrivenim oduševljenjem otkrivali su nove procijepe, jame i rupe. Na žalost to nije posebno dojmilo naše kolegice koje se, iz nepoznatih razloga, nisu uopće drznule pohvaliti našeg Duju za uistinu veličanstvena otkrića.



Na povratku je bilo veselo. Klizave stijene bile su idealna podloga za testiranje guznih mišića. Tako je i sam autor ovih redaka izveo nekoliko spektakularnih pirueta koje se ipak, pravim čudom nisu završile u položaju nedostojnom uglednog blogera - glavom u mahovini ili još gore, u bodljikavom žbunju.



Na svu sreću, situacija se ubrzo posve stabilizirala pa smo, uglavnom u jednom komadu, sretni i zadovoljni doskakutali do baznog logora broj jedan, u kojem nas je na opće oduševljenje dočekao nadaleko poznati Grujičin fažol.

Osokoljeni uspješnim usponom smogli smo još samo toliko snage da se, unatoč drastičnom padu energije u ekstremitetima, pobjednički dokotrljamo do podnožja.
Ostaje nam samo već dobro poznati osjećaj – baš nam je lipo bilo...
Kad ćemo opet?