Ako ste do sada živjeli u uvjerenju da je autor bloga mi ovoga, idejni i operativni kreator ponekad odista spektakularnih rečenica, fotografija od kojih zastaje dah, knedla u grlu, te "Prometov" autobus broj 37 na relaciji Split-Trogir, dakle ako ste mislili da je to osoba sa "ugrađenom" vrlo visokom razinom moralnih vrijednosti, moram vam reći da je zabludama došao kraj.
The end, koniec, vege, finito....
Dakle ljudi moji, skrušeno vam priznajem, Brod u boci je ovih dana posrnuo i teško pogriješio.
Nema više nikakve dileme, Brod je lupež!!!

Da, da, dobro ste primjetili, ne onaj lupež u koji uguravamo kabel za raznorazna električna trošila, već najobičniji lopov, tat, dugoprstić!
I to, zamislite kakav lopov, specijaliziran za krađu parizera!
I što je još zanimljivije, ne običnih, ne svakodnevnih parizera, već onih sa paprikama!
Crvenim, hej!

Najme kaj se zgodilo!?
Tog dana, nesretnog nadasve, krenuo sam u trgovinu mješovitom robom da obavim kupovinu živežnih namirnica opće kategorije.
Kupio sam cca 11 dekagrama mortadele s maslinama nepoznatog proizvođača, otprilike jednaku količinu izvjesne Podravkine salame koju su mi preporučili kao mnogo bolju od Gavrilovićeve "zimske", pakiranje od 0.457 kilograma pilećih fileta Perutine Ptuj, jedan jogurt, pok'la kruva, čokoladu sa keksom, papirnate ubruse, te još nekoliko osnovnih životnih potrepština.

Došavši na blagajnu, zamjetio sam u redu ispred sebe žensku osobu, bijelkinju, po mojoj gruboj procjeni, negdje u kasnim tridesetima...
Blagajnica joj je na izuzetno uljudan način provukla sve njezine artikle preko čitača bar koda te vrlo brzo donijela konačnu presudu.
Dok je gospođa ili gospodična, ne znam već što li je, ali nije ni bitno za ovu priču, svoje kupljene namirnice nevješto pokušavala smjestiti u plastične kesice, zbunjenih pokreta, vjerojatno impresionirana mojom blogerskom pojavom, u isto vrijeme crnokosa je blagajnica s neobičnim crvenim predmetom na glavi kojemu ne mogu točno odrediti svrhu, već počela bip-bipati moje salame, jogurte i tako dalje i tako bliže......
Smireno i pouzdano, uzeo sam i ja plastičnu kesu i u nju na prikladan način smjestio sve ono što sam kupio. U jednom trenutku, gđa/gđica koja se nalazila ispred mene me priupitala:

- Gospodine, da niste slučajno uzeli moj sir?
- Neee gospođo, zasigurno nisam uzeo vaš sir!
- Ah tako je, u pravu ste, evo ga u mojoj kesi, oprostite, molim vas...
- Ništa, ništa, sve je u redu – odvratim ja, platim račun i udaljim se s mjesta događaja...

I tako...ja bih i dalje mislio kako je sve u najboljem redu, vjerojatno bih nespretnu gđu/gđicu vrlo brzo zaboravio da jučer ujutro, prije odlaska na posao, nisam u svom hladnjaku našao neobičan zamotuljak. U njemu se očito nalazio nekakav suhomesnati sadržaj jer je na naljepnici, jasnim slovima pisalo – "Parizer s paprikom", cijena 33,99 kuna/kg, izmjereno 8 dag, cijena 2,70 kuna

Parizer s paprikom!? Odakle u mom hladnjaku parizer s paprikom? Ja to nikada ne kupujem!
Ubrzo sam shvatio okrutnu činjenicu. U onoj brzini i trpanju svega i svačega, zabunom sam u svoju kesu ubacio i gđin/gđicin parizer!
Nisam namjerno, kunem se!!!

Sad živim pod strašnim opterećenjem, ne želim ni promišljati na to, da je zbog moje nesmotrenosti, sinoć izvjesna bjelkinja u kasnim tridesetima ostala bez svog omiljenog jela. Bez parizera s povrćem vrijednim čak 2.70 kuna!

Ahhh...ne znam, naprosto ne znam na koji se način izvući iz ove mučne situacije. Razmišljam da dam oglas na lokalni radio i na taj način pozovem gđu/gđicu da dođe preuzeti taj parizer, jer ja ga naprosto ne mogu gledati. Pa to je corpus delicti u mom frižideru! Možda čak i ovaj post pomogne, pa ću sad iskoristiti priliku te direktno uputiti poziv nepoznatoj gđi/gđici koja je u srijedu, 19.prosinca oko 17 sati bila u trogirskom «Konzumu» i neplanirano ostala bez svojih osam dekagrama parizera s paprikom...

Imam grižnju savjesti, kako sam mogao tako posrnuti!?
Namjerno ili nenamjerno, sad je svejedno, ostavio sam siroticu bez parizera...
Shame on me!
Pih...nikada od mene moralne vertikale!



Ipak, uza sve već navedeno, život ide dalje, pa tako danas prigodno i svečano obilježavamo posljednji radni dan u ovoj, još uvijek tekućoj godini. Gledajući kroz prozor, nastojeći odagnati tmurne misli i osjećaj krivice koji me naprosto razjeda, zamjetio sam gracioznost i ljepotu naših škverskih dizalica.





Nemate pojma koliko su dizalice bitne za gradnju brodova!
Moglo bi se reći da su čak i najvažnije.
Gotovo sve što se događa u prozvodnji, uvjetovano je sposobnošću i kapacitetom dizanja.
I ne samo dizanja, nego održavanja u podignutom položaju vitalnih dijelova!





Ono što me začudilo, frapiralo čak, u prvim danima moje profesionalne karijere, glede dizalica naravno, jest činjenica da njima u «mojem» škveru, mahom upravljaju – žene! Danas međutim, s vremenskim odmakom i ipak blago respektabilnim iskustvom mogu reći da je to posve razumljivo. Žene su staloženije i smirenije od muškaraca, izvrsno se snalaze na velikim visinama, ne piju alkohol, ne prave drame... Naše dizaličarke jednostavno dižu sve što je moguće dignuti!
Stoga sam, inspiriran horizontalama i vertikalama napravio nekoliko prigodnih fotografija.



Preostaje mi još jedino da pregledam novopristiglu dokumentaciju i odredim prioritete, plan i program za slijedeću godinu!