Prije nekoliko mjeseci nazvali su me ničim izazvani, iz jedne marketinške agencije.
Dobar dan, dobar dan, oprostite ako vas uznemiravamo bla bla bla, pa još malo bla bla bla, biste li bili voljni sudjelovati u anketi i odgovoriti na nekoliko pitanja.
Unti jarca, mislim se ja, đemenađe....
Oukej – odgovorim im ja – samo pucajte!
Znate, nećemo sada, nazvat će vas sutra kolegica...
Nećemo sad!? Ahhh, aj dobro, šta se tu može...

I stvarno, nazove me sutra kolegica umilno-cvrkutavog glasa i bome, propisno me ispipala.
Desetine pitanja, uglavnom vezana za reklame
- Jeste li primjetili u posljednje vrijeme reklamu tu i tu?
- Kakav je dojam na ljestvici od jedan do pet ostavila reklama na vas?
- Hoćete li nakon te reklame početi kupovati navedene proizvode?
- Kako ocjenjujete događaj taj i taj?
- Što mislite o pojavi toj i toj?

Čovječe, umilno-cvrkutavi glas samo je zavaravanje. Pa ja sam u zubima pit-bulla!!!
Na gotovo sva spomenuta pitanja odgovorio sam sa priličnom dozom negativizma, sarkazma čak, ali priznajem, bilo je i nekih veselih pitanja vezenih uz koješta drugo.
Zahvalio mi se umilno-cvrkutavi pit bull na strpljenju, hvala, hvala, i tako dalje, i tako bliže.

Nakon kojih tjedan dana nazovu me opet. Puno se zahvaljuju na mojim lucidnim (ah!) i vrckavim (sic!) odgovorima i mogu li biti toliko slobodni da me nazovu još poneki put.
A šta ću jadan ti sam ka i nisam, odgovorim potvrdno i na ovo pitanje, kad ću se više naučit odupirat...Srića moja šta nisam žensko...

Uglavnom, slijedećih mjesec-dva, moji vrli marketinški stručnjaci potpuno se razgoropadili.
Pa jeste li vidjeli ovu reklamu, onu reklamu, šta mislite, sviđa li vam se, zašto vam se sviđa, zašto vam se ne sviđa...
Nakon četvrtog-petog puta, pristojno sam ih upozorio da ću otvoriti žiro-račun i da očekujem adekvatnu zahvalu za moje intelektualne usluge.
Nakon toga, nisu me više nazivali.

Tako je naprasno prekinuta potencijalna karijera ocjenjivača reklama, ali iskreno - baš me i nije briga, budući da mi većina njih izaziva aritmiju srca, hipertenziju, grčeve u želucu, ubrzano opadanje kose, širinu u struku, nenormalni rast nokta na palcu lijeve noge, a da duševne boli i ne spominjem.

Ipak, za vrijeme tih seansi, jednoj sam reklami dao najveću ocjenu.
Mislim da se radi o reklami za sokove Juicy u kojoj budući mladi tata u mrkloj noći kupuje sokove. Ali, ne lezi vraže, dućan mu zatvore tik ispred nosa, traži dalje, konačno nađe sokove na nekoj pumpi, pa mu ponestane goriva u autu, pljušti kiša, ide pješice nekim prečicama, ganjaju ga bijesni krvoločni psi, spašava se skačući preko ograde...
Na kraju konačno dolazi doma, a njegova bolja polovica u blagoslovljenom stanju, srnećim pogledim i treptavim okicama ga pita onako kao usput. «A nije bilo jabuke?»
Jooooj, ta mi je reklama ludilo! Odvalim, svaki put kad je vidim!

Još jedna reklama mi je dobra posljednjih dana.
Nema ovako zanimljivu priču kao prethodna, ali ima (za moj pojam, molim!) neku posebnu atmosferu.
Reklama je za T-com, T-mobile, nemam pojma sad, ali nije ni važno.
Uglavnom, frajer hoda ulicom i razgovara na mobitel. Kamera kruži oko njega i odnekud mu se stvori cura u zagrljaju, kamera i dalje kruži, iznenada se pojavljuju oko njih prijatelji, kolege, rođaci, tu je čak i jedan dida koji je pretpostavljam, vlasnik određenih nekretnina, i tako se svi zajedno nađu u jednom velikom sretnom zagrljaju, a kamera i dalje kruži i postupno svi likovi nestaju iz kadra. Na koncu glavni junak naše priče opet ostaje sam sa svojim mobitelom.
Glazbena podloga je vječna i nezaboravna «Da li znaš da te volim» u izvođenju, za sada meni nepoznatog, ali izvrsnog ženskog vokala...

Ne znam, ova reklama mi je baš...nekako....ma ne znam...lipa mi je, baš mi je lipa.
Hmm, sad se mislim, možda i nije do reklame, možda me samo ufatilo predblagdansko raspoloženje...

Da li znaš da te volim....