Nekako mi je drag ovaj tvoj brod , ovaj, hoću reći blog....pa svratim često. Zanimljiv si ali neću te hvaliti da se ne uobraziš. Htjela bi ti postaviti jedno pitanje , naizgled bezveznio , ali nije...
Da , kojim slučajem , možeš sjesti u vremeplov , koji bi pravac izabrao **PROŠLOST ili
**BUDUĆNOST ? i zašto ?
Nadam se da ćeš odgovoriti , do tada svako dobro ti želim i sve naj,naj u novoj 2008 god.
CMOK

Enterprajs

Eto, zašto danas ne bi krenuli tragom ovog komentara na moj prethodni post!? Zahvaljujem dragoj čiteteljici pod kodnim imenom «enterprise»na intrigantnom pitanju, iako priznajem, prilično me iznenadilo i ostavilo PAF. Eh sad, imao bih i ja nju svašta pitati ali budući da ovo nije chat, pokušat ću (samo pokušati!) dati odgovor.
Kao prvo, svima nama često padne na pamet ona mudrolija «eeee da mi je ova pamet a one godine!»
Kako je pamet prilično apstraktan pojam za razliku od godina koje su sasvim egzaktne, možemo zaključiti da je misao iz prethodne rečenice apsurdna, bolje reći bezvezna! Ne možeš imati i jare i pare, biraj kume!





Prošlosti se uvijek rado sjećamo ne zbog toga što nam je uvijek sve bilo divno i krasno, već jednostavno zbog toga što smo bili puno mlađi. S druge strane, iščekivanje budućnosti uvijek donosi obilje uzbuđenja, ali u isto vrijeme straha i tjeskobe, jer nekako priželjkujemo da će sve oko nas biti puno bolje, samo je pitanje, hoće li nas biti tu.
Sjećanje na bolju prošlost je selektivno, odbacujemo ružne stvari koje su nam se dogodile, a pamtimo samo sretne dane. To je dobro, to je odlično!
Budućnost nikada ne ispadne onakva kakvu je zamišljamo.
Možda bolja, možda lošija, ali nikada onakva kakvom smo je nekada zamišljali.

Vremeplov?
Pa da, bilo bi stvarno zgodno sjesti u to čudo ali ni u kom slučaju sa «one way ticket». To mi je onako nekako «brrrrrr», suicidalno, nešto kao dobrovoljna eutanazija, put bez povratka. Dvosmjerno – e to je već neka druga priča. Ploviti recimo na istom brodu sa Kolumbom i Magellanom, a nekoliko trenutaka kasnije upoznavati Klingonce i Vulkance!



S druge strane, ako sjedanje u vremeplov znači da putujem sam, to mi ništa ne znači.
Ja neću imati s kime ostati mlad ako svi ostarite.
I ta će mi mladost teško pasti
Stoga, zašto ne uživati sad, upravo u ovom trenutku, ove sekunde, baš zato jer je ovaj trenutak jedinstven i neponovljiv i nikada nećemo biti mlađi nego što smo upravo sada. Pa zar mi nismo već u vremeplovu? Eto sada, u ovom času promislite na neku osobu koja vam je draga a trenutno je daleko od vas. Možda je i niste vidjeli godinama, možda je udaljena tisućama kilometara, ali upravo sad, ove sekunde i vi i ta osoba dijelite isti neponovljivi veličanstveni svemirski trenutak.





Draga moja «enterprise», čisto sumnjam da te moj odgovor zadovoljio, ali eto – u ovom trenutku bolje ne mogu!

Ako smijem, biram nostalgičnu budućnost!!!

Uz današnji post, kao što vidite, idu slike koje blage veze nemaju s temom, ali mislim da bi prava šteta bila ne objaviti ih. Kao samozvani čuvar plaže u zimskom periodu, samo bilježim kako znam mogu, ove svevremenske i bezvremenske ure dalmatinske.