Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 28.02.2013.
O knjigama i drugim nečistim silama
U intermezzu između dva- tri ozbiljnija teksta, donosim dva linka na sitničice povezane s knjigama.
Kao prvo, bloger Željko Obrenović izvijestio me da je napisao post o najboljim knjigama u 2012. godini, pa u nastavku i sami možete provjeriti što on kaže o tome.
Najbolje knjige u 2012. godini
Osobno mogu preporučiti „Crkvu mrtvih djevojaka“ Stephena Dobynsa (o čemu sam pisala OVDJE) kao i „Čudesne avanture Kavaliera i Claya“ Michaela Chabona (kod nas objavljeno u nakladi Algoritma), ali vjerujem da će vam i druge njegove preporuke pomoći da izaberete prikladan materijal za čitanje u ovoj godini od koje smo već odvalili gotovo četvrtinu.
Nadalje, evo jedne inovativne ideje: sjećate li se Marauder's Map iz Harrya Pottera? Na Tumblru sam naišla na blog-post (kao odgovor na pitanje „kad bi se snimala serija na temu Harrya Pottera, koji dio biste voljeli da bude tema te serije?“) u kojem se potanko razrađuje tema serije na temu Maraudera, što zvuči prilično saucy, i već vidim da bih ovako nešto gledala.
Marauders, no questions asked. But since you did...
Oznake: marauders, najbolje knjige u 2012
utorak, 26.02.2013.
Enrique Vila-Matas: "Dublineska"
Da, dugo mi je trebalo da se ovoga uhvatim. Da, bilo je mukotrpno. Ne, nije mi žao.
U središtu je radnje umirovljeni izdavač Samuel Riba, koji, nakon što prodao svoju izdavačku kuću, doživio psihofizički slom i prestao piti, ima osjećaj kako mu nešto nedostaje u životu. Njegova je supruga Celia, koja se odnedavno preobratila na budizam, sada zadovoljna, ali sve više prigovara kako se Riba od kafanskog veseljaka prometnuo u hikikomorija (japanski naziv za tinejdžere koji se svjesno zatvaraju u svoje sobe od vanjskog svijeta i provode vrijeme pred računalom). Njegovi roditelji, u poznoj dobi, koje viđa svakom srijedom, svaki ga put pitaju koji su mu daljnji planovi. I tako mu padne na pamet da odlazi u Dublin održati predavanje.
Konačno, ovo putovanje se među Ribinim prijateljima pretvara u svojevrstan projekt: rekvijem, odnosno pogreb za Gutenbergovu eru, što je znakovito ne samo u općedruštvenom smislu, već i za glavnog junaka koji se na taj način oprostio od svoje uloge u književnosti i izdavaštvu.
Knjiga predstavlja i svojevrstan hommage opusu Jamesa Joycea, ne samo „Uliksu“ već i „Finnegan's Wakeu“ i drugim njegovim djelima, kao i hommage korelaciji između Samuela Becketta i Jamesa Joycea, odnosno sličnostima u njihovim privatnim životima, utjecaju koji je Joyce izvršio na Becketta, i sličnostima u njihovim djelima.
Ovaj roman obiluje motivima iz djela oba autora, i stoga predstavlja prilično neprohodno štivo, koje zahtijeva ili dobro poznavanje ovih književnih klasika, ili nadnaravno čitateljsko strpljenje (ja sam se oboružala potonjim). Motivi mosta, pogreba, zlo autora, svojevrsno „pisanje romana unutar pisanja romana“, alkohol, pubovi, pronalazak savršenog pisca, korelacija između Dublina i New Yorka (jedan stari grad – grad prošlosti, i jedan novi – grad budućnosti)... sve su to motivi koji svojim repeticijama i varijantama grade priču o prolasku vremena, starenju, smrti i gubitku. Pretpostavljam da bi vještijem čitatelju bilo lakše savladati svu metaforiku, i da bi je bolje registrirao, ali ja sam svojim ograničenim čitateljskim sposobnostima – klimala onim što sam imala.
Svidjelo mi se što je Vila-Matas napisao o čitateljima, jer upravo tako i ja razmišljam o čitatelju (pa s tim mislima i završavam ovaj tekst):
Oznake: enrique vila-matas, dublineska
nedjelja, 24.02.2013.
Sue Townsend: "Adrian Mole i nemoćne godine"
Dnevnici Adriana Molea su obilježili godine mog djetinjstva: čitala sam ih neprestano ispočetka, ponekad ih otvarajući na nasumičnim mjestima, a neke od detalja iz tih knjiga pamtim do danas.
Poslije sam izgubila iz vida što je Adrian Mole u međuvremenu radio: u „Nemoćnim godinama“ uspjela sam pohvatati kako je proveo godine između 13 i ľ i četrdesetog rođendana. Godina je 2007. i Adrian sa svojom drugom suprugom Daisy i kćerkicom Gracie živi u dvojnom objektu pod nazivom Svinjci u ruralnom mjestu Mangold Parva, koji dijeli sa svojim roditeljima Georgeom i Pauline. Radi u knjižari i povremeno se čuje sa svojom starom ljubavi Pandorom Braithwaite, koja je postala doktorica znanosti i poznata je političarka.
U Britaniji je doba smjene vlasti – omraženog Tonya Blaira zamijenio je Gordon Brown, ali Adrianov sin Glenn (iz prvog braka sa Sharon Botts, ako se sjećate nje) još uvijek se ne vraća iz Afganistana. Na vidiku je recesija, koju uspješno predviđa samo Pauline.
U međuvremenu, počinju problemi s prostatom. Knjižara se zatvara. Daisy mora pronaći posao, i nalazi ga kod uglednog vlastelina Hugoa (naglo mršavi i kupuje hrpu nove garderobe, što je znakovito svima u selu osim Adrianu). George je zbog svog načina života završio u kolicima, a Pauline iz pepela iskopava staru priču o svojoj aferi s dripcem Lucasom, pa se postavlja (i to prilično javno) pitanje očinstva Adrianove sestre Rosie. Iz ropotarnica obiteljske prapovijesti pojavljuje se i Adrianov uspješni polubrat Brett, rođen iz izvanbračne veze Adrianovog oca Georgea s Trlicom – Doreen Slater.
Adrian je još uvijek jednako loš pisac kakav je uvijek bio, iako ga snovi o slavi i uspjehu suradnje s BBC-em ne napuštaju. Još uvijek ima neke tipično britanske standarde, koje čitava njegova obitelj neprestano uspijeva opovrgnuti i pogaziti. Moram priznati da su me njegove godine i njegovi zdravstveni problemi ipak uspjeli rastužiti, jer sam, zajedno s Adrianom Moleom, i sama uspjela nakupiti nekoliko desetljeća više nego što sam imala kad smo se prvi put sreli.
U svakom slučaju, još uvijek zabavno i još uvijek čitljivo, a sada, za promjenu od 80-tih godina prošlog stoljeća, i aktualno, stoga preporučujem.
P. S. Mozaik knjiga je objavila i novi komplet knjiga, koje se tiču vremena prije nemoćnih godina, pod naslovom „Adrian Mole i oružje masovnog uništenja“ i „Izgubljeni dnevnici Adriana Molea“.
Oznake: sue townsend, adrian mole
utorak, 19.02.2013.
Zašto je knjiga bolja od TV-a
Ideju za ovaj tekst dobila sam čitajući „Knjige mog života“ Zlatka Crnkovića jer je on pisao svoj „TV dnevnik“ kao kolumnu za jedne novine. Kasnije, razmišljajući dalje o tome, sjetila sam se jednog sjajnog pisca za djecu, koji kao da je pomalo iščeznuo iz popisa lektire, a zatim i iz naših misli, Zvonimira Baloga, i njegovog „Bontona – kako ne postati klipan/ica u 100 lekcijica“, koju sam kao klinka vrlo pobožno čitala.
Pa mi je palo na pamet nekoliko razloga zbog kojih je knjiga bolja od TV-a.
U prvom redu – nema reklama.
U pravilu, u knjigama nema Miroslava Škore u svim mogućim iritantnim inačicama.
Nastavno na prethodno – knjige ne stvaraju buku.
Likovi u knjigama se, za razliku od televizijskih voditelja (ovo pišem čeznući za pravilnom dikcijom i ugodnim glasom Olivera Mlakara), pravilno izražavaju.
Knjigu, za razliku od TV-a, možeš podmetnuti pod stol ili stolac da se prestanu klimati, knjigom možeš spriječiti prozor ili vrata da se zatvaraju, na knjigu se možeš nasloniti bez straha od elektriciteta, a možeš poklopiti i hrpu papira da se ne razlete.
U krajnjem slučaju, listovima iz knjige uvijek možeš brisati prozore.
Oznake: knjiga, televizija
nedjelja, 17.02.2013.
Zlatko Crnković: "Knjige mog života"
Prevoditelj, slavni urednik još slavnije biblioteke HIT nakladničke kuće Znanje... svi znaju sve o Zlatku Crnkoviću, jer je bio neumoran kulturni radnik čitavog svog radnog vijeka. U knjizi „Knjige mog života“ objedinio je sve što je pisao o knjigama, prevoditeljima i piscima u različitim tiskovinama, poput Zagrebačkog TRG-a ili Vijenca, kao i tekstove s pojedinih posebnih prigoda, poput promocija knjiga ili autora. Naslov je preuzet od autorova omiljenog pisca Henrya Millera, koji je na jednak način zapisao sva djela koja su obilježila njegov život.
Ova se knjiga može čitati na više načina: kao katalog djela koja je preveo, uredio ili objavio Zlatko Crnković (postoji tu niz sjajnih preporuka za čitanje), kao podsjetnik na prevoditelje, učitelje i pisce koji sad, nakon dvadeset, trideset ili pedeset godina možda ne bi bili više niti notice u hrvatskom izdavaštvu, a on je smatrao važnim da se njihovo postojanje i djelovanje na neki način zabilježi za buduće generacije.
Dakako, važni su tu i dojmovi Zlatka Crnkovića o stanju u industriji knjige i izdavaštva u Hrvatskoj od početka osamostaljenja, pa mogu reći da se slažem s njim po dva važna pitanja – prevoditelj književnih tekstova mora posjedovati određenu slobodu u prevođenju i mora toliko dobro poznavati duh stranog jezika kako bi ga mogao prilagoditi duhu jezika na koji prevodi, u konkretnom slučaju, hrvatskog jezika. Isto tako, slažem se s njim i kad govori o nasilnom pohrvaćivanju prijevoda koje se događalo nakon osamostaljenja – tu se spominje prijeporni Brodnjakov „Razlikovni rječnik“, za kojega je Crnković na brojnim primjerima pokazao da je manjkav, odnosno“da nije Sveto pismo“.
Ono što se i Crnkoviću, doduše, ponekad zamjera, koliko čujem pričati po kuloarima, jest da se latio prijevoda Tolkiena, i u tome pomalo i pretjerao, prevevši i osobna imena. Međutim, i za to postoji objašnjenje:
A tko se maća laća...
Oznake: zlatko crnković, knjige mog života
četvrtak, 14.02.2013.
Eduardo Mendoza: "Čudesno putovanje Pomponija Flata"
Nije li super kad roman počne na sljedeći način:
Pomponije Flat, rimski građanin, kao znanstvenik i kozmopolit, u proputovanju je Bliskim Istokom u potrazi za čudesnom vodom koja donosi mudrost onome tko je popije. I tako on ide po svijetu, pijući sve vrste odvratnih i zaraženih voda i dobivajući sve moguće vrste crijevnih boljki koje čovjek može zamisliti. (Ne)sretna okolnost, koja je i dovela do ove priče, jest da ga je napadaj proljeva doslovce izbacio iz sedla, gdje je ostao ležati da bi ga pokupila jedna, pa druga rimska kohorta, i dovela do mjesta Nazaret, gdje se upleo u niz događaja, sve u želji da svom novostečenom prijatelju, dječaku Isusu, pomogne spasiti oca Josipa od sigurne smrti na križu, jer je bio osumnjičen da je usmrtio bogatog Nazarećanina Epulona.
Roman obiluje finim sarkazmom, koketira s rimskom pompoznošću (pa je i učeni Rimljanin, glavni junak ove priče, upravo nazvan Pomponije, a i Flat mi se lako objašnjava iz razloga što pati od plinova, odnosno flatulentan je), politički je nekorektan, jer objašnjava, između ostalog, kako su rimski zapovjednici šakom i kapom dijelili smrtne kazne, a potom ih opozivali kad bi im podvečer kažnjenici donosili danak za oprost kazne.
Da bi stvar bila gora, Eduardo Mendoza (španjolski pisac srednje generacije (1943.) iz Barcelone, vrlo plodan pisac, čija je ovo jedina knjiga prevedena na hrvatski jezik – mi bismo još!) nije stvar niti sasvim izmislio – Plinije Stariji u svom djelu Prirodoznanstvo govori o nekim vodama od kojih krave pobijele, o drugima koje pale buktinje i onima što ljudima koji ih piju podaruju moć izricanja proročanstava, ali im skraćuju život, i slično; o Isusovu životu i životu Judeje u njegovo vrijeme autor također vrlo opsežno govori, iako podvlači da se radi o čistoj fikciji. Ali koja je, podvlačim ja, dovoljno uvjerljiva da se čovjek zapita.
Kad bih morala definirati žanr, rekla bih da se radi o krimiću. Ali humorističnom krimiću, što ga čini za stupanj zanimljivijim. Stoga, preporučujem za lako čitanje za zabavu.
P. S. Nadam se da ste Valentinovo proveli u ugodnom društvu.
Oznake: eduardo mendoza, čudesno putovanje pomponija flata
utorak, 12.02.2013.
Diane Setterfield: "Trinaest priča"
Ponovno sam malo otegla svoje postojanje na ovom blogu (stoga, Nisa, ovo je samo za tebe, jedna iz moje vlastite radionice).
„Trinaestu priču“ sam dugo željela pročitati, ali nikad nisam slučajno naletjela na nju, pa zbog kroničnog nedostatka sretne slučajnosti nikad (dosad) nije bilo niti prilike. Jednom kad sam je dohvatila, doduše, nisam mogla stati čitati.
Glavni motivi: knjige, čitanje, slavna spisateljica Vida Winter, blizanci (i njihova čarobna povezanost), i pitanje nedostatka – ono što nedostaje je trinaesta priča iz prve zbirke priča navedene spisateljice, o kojoj su se kasnije raspredale mnoge legende, dok čitatelj na kraju romana nije saznao o kojoj se točno priči radi. Priča nije lijepa, ali je trebalo i nju ispričati, kao šlagvort.
O čemu se radi? Margaret Lea, kćer knjižara i antikvara, koja se povremeno bavila objavljivanjem biografija manje poznatih umjetnika, dobiva ponudu napisati biografiju spisateljice bestsellera, Vide Winter. Sama Vida Winter je u različitim intervjuima koje je davala, iznosila posve različite priče o svom porijeklu, djetinjstvu i životu. No njezina priča („Kažite mi istinu“, rekao joj je jedan novinar) uključuje dvije mentalno zaostale blizanke iz bogate obitelji, o kojima se nitko nije kako treba brinuo, požar na imanju, i dijete koje je nakon požara ostavljeno na pragu nedaleke kuće. Naravno, i sama Margaret Lea prolazi kroz transformaciju zapisujući retke Winteričine životne priče.
Pomalo bolesna obiteljska povijest, puna razvrata i ludila. Pomalo je mučno čitati je, kad čovjek malo bolje razmisli, ali sve je pisano takvom lakoćom da sam se i sama začudila s koliko sam povjerenja prešla preko svega toga i koliko sam se mogla uživjeti (u posljednje vrijeme me čitanje malo muči jer me svakodnevni život zaokuplja preko razumne mjere, ali ova je knjiga u prethodnom razdoblju bila iznimka od mukotrpnosti mog čitateljskog iskustva).
Preporučujem, doista jedan od boljih debitantskih romana koje sam imala prilike čitati.
Oznake: diane setterfield, trinaesta priča
