Prevoditelj, slavni urednik još slavnije biblioteke HIT nakladničke kuće Znanje... svi znaju sve o Zlatku Crnkoviću, jer je bio neumoran kulturni radnik čitavog svog radnog vijeka. U knjizi „Knjige mog života“ objedinio je sve što je pisao o knjigama, prevoditeljima i piscima u različitim tiskovinama, poput Zagrebačkog TRG-a ili Vijenca, kao i tekstove s pojedinih posebnih prigoda, poput promocija knjiga ili autora. Naslov je preuzet od autorova omiljenog pisca Henrya Millera, koji je na jednak način zapisao sva djela koja su obilježila njegov život.
Ova se knjiga može čitati na više načina: kao katalog djela koja je preveo, uredio ili objavio Zlatko Crnković (postoji tu niz sjajnih preporuka za čitanje), kao podsjetnik na prevoditelje, učitelje i pisce koji sad, nakon dvadeset, trideset ili pedeset godina možda ne bi bili više niti notice u hrvatskom izdavaštvu, a on je smatrao važnim da se njihovo postojanje i djelovanje na neki način zabilježi za buduće generacije.
Dakako, važni su tu i dojmovi Zlatka Crnkovića o stanju u industriji knjige i izdavaštva u Hrvatskoj od početka osamostaljenja, pa mogu reći da se slažem s njim po dva važna pitanja – prevoditelj književnih tekstova mora posjedovati određenu slobodu u prevođenju i mora toliko dobro poznavati duh stranog jezika kako bi ga mogao prilagoditi duhu jezika na koji prevodi, u konkretnom slučaju, hrvatskog jezika. Isto tako, slažem se s njim i kad govori o nasilnom pohrvaćivanju prijevoda koje se događalo nakon osamostaljenja – tu se spominje prijeporni Brodnjakov „Razlikovni rječnik“, za kojega je Crnković na brojnim primjerima pokazao da je manjkav, odnosno“da nije Sveto pismo“.