Da, dugo mi je trebalo da se ovoga uhvatim. Da, bilo je mukotrpno. Ne, nije mi žao.
U središtu je radnje umirovljeni izdavač Samuel Riba, koji, nakon što prodao svoju izdavačku kuću, doživio psihofizički slom i prestao piti, ima osjećaj kako mu nešto nedostaje u životu. Njegova je supruga Celia, koja se odnedavno preobratila na budizam, sada zadovoljna, ali sve više prigovara kako se Riba od kafanskog veseljaka prometnuo u hikikomorija (japanski naziv za tinejdžere koji se svjesno zatvaraju u svoje sobe od vanjskog svijeta i provode vrijeme pred računalom). Njegovi roditelji, u poznoj dobi, koje viđa svakom srijedom, svaki ga put pitaju koji su mu daljnji planovi. I tako mu padne na pamet da odlazi u Dublin održati predavanje.
Konačno, ovo putovanje se među Ribinim prijateljima pretvara u svojevrstan projekt: rekvijem, odnosno pogreb za Gutenbergovu eru, što je znakovito ne samo u općedruštvenom smislu, već i za glavnog junaka koji se na taj način oprostio od svoje uloge u književnosti i izdavaštvu.
Knjiga predstavlja i svojevrstan hommage opusu Jamesa Joycea, ne samo „Uliksu“ već i „Finnegan's Wakeu“ i drugim njegovim djelima, kao i hommage korelaciji između Samuela Becketta i Jamesa Joycea, odnosno sličnostima u njihovim privatnim životima, utjecaju koji je Joyce izvršio na Becketta, i sličnostima u njihovim djelima.
Ovaj roman obiluje motivima iz djela oba autora, i stoga predstavlja prilično neprohodno štivo, koje zahtijeva ili dobro poznavanje ovih književnih klasika, ili nadnaravno čitateljsko strpljenje (ja sam se oboružala potonjim). Motivi mosta, pogreba, zlo autora, svojevrsno „pisanje romana unutar pisanja romana“, alkohol, pubovi, pronalazak savršenog pisca, korelacija između Dublina i New Yorka (jedan stari grad – grad prošlosti, i jedan novi – grad budućnosti)... sve su to motivi koji svojim repeticijama i varijantama grade priču o prolasku vremena, starenju, smrti i gubitku. Pretpostavljam da bi vještijem čitatelju bilo lakše savladati svu metaforiku, i da bi je bolje registrirao, ali ja sam svojim ograničenim čitateljskim sposobnostima – klimala onim što sam imala.
Svidjelo mi se što je Vila-Matas napisao o čitateljima, jer upravo tako i ja razmišljam o čitatelju (pa s tim mislima i završavam ovaj tekst):