Ideju za ovaj tekst dobila sam čitajući „Knjige mog života“ Zlatka Crnkovića jer je on pisao svoj „TV dnevnik“ kao kolumnu za jedne novine. Kasnije, razmišljajući dalje o tome, sjetila sam se jednog sjajnog pisca za djecu, koji kao da je pomalo iščeznuo iz popisa lektire, a zatim i iz naših misli, Zvonimira Baloga, i njegovog „Bontona – kako ne postati klipan/ica u 100 lekcijica“, koju sam kao klinka vrlo pobožno čitala.
Pa mi je palo na pamet nekoliko razloga zbog kojih je knjiga bolja od TV-a.
U prvom redu – nema reklama.
U pravilu, u knjigama nema Miroslava Škore u svim mogućim iritantnim inačicama.
Nastavno na prethodno – knjige ne stvaraju buku.
Likovi u knjigama se, za razliku od televizijskih voditelja (ovo pišem čeznući za pravilnom dikcijom i ugodnim glasom Olivera Mlakara), pravilno izražavaju.
Knjigu, za razliku od TV-a, možeš podmetnuti pod stol ili stolac da se prestanu klimati, knjigom možeš spriječiti prozor ili vrata da se zatvaraju, na knjigu se možeš nasloniti bez straha od elektriciteta, a možeš poklopiti i hrpu papira da se ne razlete.
U krajnjem slučaju, listovima iz knjige uvijek možeš brisati prozore.
Post je objavljen 19.02.2013. u 21:09 sati.