Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
utorak, 30.11.2010.
Curtis Sittenfeld: "Muškarac iz snova"
Recite mi, što pomislite kad pročitate naslov poput ovog? Kladim se da ste nasjeli na isti način kao i ja: pomislite da je to neki lagani ljubić, chick-lit, što li, malo se iznenadite kad shvatite da je tu knjigu napisao muškarac i padnete u nesvijest kad na kraju knjige ustanovite da Curtis, naime, može biti i žensko ime (tj. barem je u ovom slučaju žensko ime). Ako biste razmišljali na isti način kao i ja, čestitam – bili biste u krivu koliko god se to može biti.
Glavnu junakinju, Hannah Gavener pratimo od ljeta 1991. godine kad su se u njezinoj 14. godini svi tabloidi raspisali o vjenčanju Julie Roberts i Kiefera Sutherlanda. Hannah se nalazi kod svoje tete Elizabeth (kod koje je završila nakon razvoda svojih roditelja zbog nasilnosti i osobenjaštva svog oca) i njezinog supruga Darracha.
Hannah. Ona vam nije nikakav tipični lik iz ljubića – nije niti prelijepa djevojčica koja je odrastanjem postajala sve ljepša i ljepša (i svi su se muškarci lijepili na nju), niti je ružno pače koje je izraslo u ljepoticu pa se ne može pronaći u toj ulozi. Ona je jednostavno žena koja u tri ili četiri velike epizode u svom životu ne može naći pravu ljubav. Neki od muškaraca koji je opsjedaju su pak tipični primjerci muškog roda kakvi se mogu naći u ljubavnim romanima: Mike je Otirač, lik koji je doista najbolji za našu junakinju, u svakom pogledu joj odgovara, ali ona se nikako ne može istinski zaljubiti u njega. Oliver je Šarmantni Švaler – tip koji se ogleda za suknjama gdje god pođe i vjerojatno nikad neće odustati od toga. Konačno, Henry je Nedohvatljivi, prijatelj koji se uvijek doima kao da želi više, ali kad ga stisnete, tvrdi da ne želi upropastiti prijateljstvo (iza njegove fasade najčešće je kukavičluk i želja da ga se bezuvjetno obožava).
Drage dame, vjerojatno ste i same tijekom svog života upoznale barem jednu od navedenih vrsta muškaraca – moja sućut.
Isto tako, ovo je i priča o odrastanju: svi imamo svoje roditelje, a neki su roditelji gori od drugih. Kod roditelja nasilnika to je osobito istinito. Međutim, djeca nasilnika, ako imaju sreće, trenutkom konačnog odrastanja će smatrati trenutak u kojemu su se prestali bojati nasilnog roditelja, trenutak u kojem se taj roditelj sveo na normalnu mjeru – na jadnog čovjeka koji u konačnici uvijek ostaje sam jer uspijeva otjerati sve oko sebe.
Konačno, vječno pitanje koje si svi postavljaju jest i – treba li se zadovoljiti suživotom s nekim za koga znate da vam nije srodna duša ili treba nastaviti tražiti bez obzira što znate da potraga možda neće biti uspješna?
nedjelja, 28.11.2010.
Matt Thorne: "Tvoje slike"
Malo sam oduljila s nepisanjem, ali imala sam neku privatnu gužvu pa nikako da se domognem niti provjere vlastitog inboxa, a kamoli bloga. No u pauzama između životno-društvenih utrka ipak sam dosta čitala. U prvom redu, moram vam reći kako sam pročitala knjigu britanskog autora Matta Thornea pod naslovom «Tvoje slike».
Roman je to koji prati paralelne događaje u životima Martina Powella,tridesetpetogodišnjeg urednika muškog časopisa i njegove nekoliko godina mlađe osobne tajnice Alison Hendry. Martin ubrzo dobije otkaz na mjestu urednika tog časopisa i dobije ponudu koju će morati pažljivo odvagati.
Matt Thorne, kažu nam izvori, pripada književnom pokretu Novih puritanaca (čak štoviše, on se smatra i suodgovornim za njegov nastanak). Što to znači za nas? (evo, kad ponovno sretnem ovaj izraz, znat ću čega se tiče, i znat ću neki okvirni osjećaj koji me obuzima dok čitam knjige koje slijede manifest Novih puritanaca. Ono što su francuski i ruski realisti značili za Francusku i Rusiju toga doba, isto je što Novi puritanci nastoje postići za suvremeno društvo u kojem žive; oni ga opisuju ne sudeći o ponašanjima svojih junaka iako ipak donose implicitnu moralnu pouku). Znači da postoji manifest Novih puritanaca koji se sastoji od deset točaka, od kojih neke kažu da izraz mora biti čist i jasan, da pisci moraju biti posvećeni pripovijedanju i da njihove knjige moraju imati moralnu svrhu (čitav društveni pokret Novih puritanaca nastoji diskreditirati ovisnost o konzumerizmu, pa tako zagovara vožnju štedljivih automobila, apstinenciju od potrošačkih kartica i drugo).
Što se tiče o posvećenosti pripovijedanju, tu se slažem: Matt Thorne u čitavom svom romanu «Tvoje slike» nema suvišnih riječi niti suvišnih epizoda (neke se od epizoda mogu činiti takvima, ali služe svrsi ocrtavanja današnjeg društva u kojem sve supruge varaju svoje muževe i svi muževi varaju svoje žene; u kojem se kokain konzumira na lopate i u kojem je društveno poželjno imati što više seksualnih eksperimenata i baviti se svakodnevnim izlascima u noćni život). Izražavanje mu je, dakako, čisto i jasno i u opisivanju svakodnevnih rutina svojih junaka Thorne im ne pripisuje osobito plemenit unutarnji život. Dakako, sve to ima svrhu da mi se pomalo zgadilo kako ljudi koji su desetak godina stariji od mene žive luđim životom nego što ja živim već posljednjih sedam-osam godina. Moralna svrha – ispunjena.
No glede one ponude koju naš glavni junak nije mogao odbiti, svakako vas moram pitati jednu stvar: što je s pornografijom? Kako to mislim? Pa evo, Martin je dobio ponudu uređivati jedan mainstream časopis s pornografijom namijenjenom muškarcima (dakle, u rangu Penthousea ili Playboya). On o toj ponudi razmišlja, ali je meni privuklo pozornost što autor kaže o pornografiji i ženama, odnosno pornografiji za žene.
«Tako što ćemo ih navesti da osjete kako je izražavanje njihove spolnosti jačanje njihove društvene moći. To je zapravo isti trik kojim se služimo pri prodaji časopisa za muškarce. Većina ljudi vole se slikati u gaćama, to im je drago. I dok za mnoge žene postoji jasna granica između pornografije i glamurozne fotografije, časopisi za muškarce nastoje polako izbrisati tu razliku.»
Dakle, nekoliko pitanja o kojima sam razmišljala: vole li žene pornografiju (pri čemu mislim na mušku pornografiju koja služi određenoj svrsi)? Osnažuje li ih doista skidanje za mainstream pornografske časopise? (recimo, primijetila sam da je kod nas pitanje časti i društvenog prestiža ako određena dama s estrade uspije dobiti fotosession kod hrvatskog izdanja Playboya – to na neki način predstavlja nešto «što moram napraviti prije nego što umrem») Nekako imam dojam da žene nisu tipične korisnice pornografskih sadržaja kao što su to muškarci (je li to stoga što žene nisu lako vizualno stimulirane ili iz urođenog osjećaja stida – kakav moram priznati da i sama osjećam – i naučenoj priči kako žene u budoaru ne mogu uživati na način na koji je to dopušteno muškarcima), te vjerujem da se još uvijek na žene koje javno pokazuju svoje tijelo gleda kao na jeftiniju vrstu žena (nastojim nikoga ne uvrijediti). Ispada kao da se ponavlja ona stara priča da jednu vrstu žena (onu razgolićenu) muškarci vrlo rado vole gledati, ali kad dođe do ženidbe, uvijek će radije izabrati onu koja je prije toga čitav život provela zakopčana do grla.
Ne znam, baš sam puzzled. Što vi kažete na sve to?
srijeda, 24.11.2010.
Nekoliko linkova koje upućujem u svemir
Prije cca 100 godina rekla sam kolegi i blogeru Lundu kako ću linkati njegovu preporuku za knjigu. Čak štoviše, za autora! Radi se o Pierreu Merotu i njegovim «Sisavcima» i «Irealistu». Uostalom, oduševljeniju preporuku za čitanje nisam dugo pronašla, pa je najbolje da vas prepustim Lundu.
Merot
Svidio mi se i post s bloga Vjetrovito, jer govori o stvarima o kojima sam i sama razmišljala dok sam ga čitala (jedna draga osoba tada me upozorila kako se ne viđam više s dragim ljudima i kako sam se zatvorila u sebe – a to nije dobro, rekla mi je ta draga osoba tada. Pretvorila sam se u nekog drugog, nekog introvertiranog, nekog mizantropa.) i jer i sama cijenim vrhunske pedagoge koji svoju struku i svoju stručnost mogu prenijeti na pravi način – jednostavnim rječnikom i slikama koje svi možemo razumjeti.
Zaboravljene sposobnosti
Konačno, bloger Sajam taštine govori o zamoru materijala kod blogiranja (i sama sam ponekad osjetila neke od navedenih simptoma), i to mi se strašno svidjelo jer sam se mogla poistovjetiti: da, ponekad i sama imam druge brige, ponekad se ne osjećam bogznakako kreativno, ponekad sam umorna i ne da mi se, ponekad valja uzeti pauzu i ponekad nisam originalna (priznajem, ponekad prenosim tekstove drugih blogera jer ne znam napisati jednako inspiriran svoj, i mislim da je to u redu, dok god se oko toga dogovorim s autorom). Nažalost, ono što su mnogi primijetili i što je istina, tema o kojoj pišem je praktički neiscrpna i ja je se ne mogu zasititi (druga je stvar što to nije jednako zanimljivo drugima, ali što vam ja mogu, ne pišem blog (isključivo) zbog publike. Nekako se nadam da će neke od riječi koje uputim u svemir doći do nekih znatiželjnih ušiju, da će ih neke od tih znatiželjnih ušiju znati protumačiti na pravi način, ili makar na svoj način, i da će neka od tih usta stečeno znanje poslati dalje u svemir). No problem je u nečem drugom: fizički ne stignem pročitati sve knjige koje bih htjela, fizički ne stignem pisati o njima (kad usto ne bih morala spavati, jesti, raditi... to bi bila sasvim druga stvar), pa priznajem da ponekad fušarim, ponekad recikliram teme i ponekad pišem o stvarima koje se tek blago dotiču knjiga. No i to je u redu.
Blog kao Tamagochi
ponedjeljak, 22.11.2010.
Is it me...
... ili su ljubavni romani iz novina doista postali retardiraniji nego što ih se sjećam?
(Danas, dame i gospodo blogeri, pričamo o prljavim malim tajnama i sto evo moje: da, kad god se bez kompromitiranja svoje reputacije i statusa u društvu mogu domoći ljubavnih romana iz Glorije, Jutarnjeg ili 24sata, vrlo ih rado pročitam*)
Nedavno sam uzela dva izdanja ljubavnih romana iz 24sata (Neli Ukić: «Volim te!» i Katarina Mich: «Zabranjena ljubav») i zgrozila se koliko su loši. Imam dugogodišnje iskustvo čitanja svega čiji jezik i pismo poznajem i vrlo dobro znam kako su jeftini ljubavni romani kičasti – ona je uvijek mlada, lijepa i ima bujnu kosu crn/plave/zlatne/_________ (nadopuni prazninu) boje; on je uvijek zgodan, muževan i malo problematičan. Tu uvijek postoji sukob koji bi valjalo riješiti da bi oni došli do žuđenog ljubavnog sjedinjenja (aha, jeste li vidjeli, to je moje klasično «petparački ljubić» obrazovanje!). Međutim, ne sjećam se da su zapleti prije bili tako tanki, da je motivacija likova bila toliko neuvjerljiva i da je kompletna radnja bila toliko nelogična i retardirana (u «Volim te!» mlada farmaceutkinja daje otkaz i bježi u Hamburg roditeljima gastarbajterima jer ju je jedan prijatelj poljubio – koliko ti imaš godina, ženo? Istovremeno, u «Zabranjenoj ljubavi» mlada bogatašica angažira svog prijatelja da joj glumi dečka i predstavlja pravan za drugog dečka za kojeg pretpostavlja da ga njezini roditelji neće moći smisliti jer nije bogat**).
S tim u svezi, imam jedno pitanje za vas: što mislite, kako nastaju ti romani? (a do tog razmišljanja sam došla kad sam shvatila kako oba uratka imaju nevjerojatno puno nepotrebnih dijelova koje bi dobar urednik – ali zaludu u Hrvatskoj tražiti dobrog literarnog urednika u novinama – bez grižnje savjesti iskrižao, a da pritom nimalo ne naškodi kontinuitetu radnje) – naime, prije sam uvijek mislila da postoji jedna velika baza podataka u koju svi pisci ljubavnih romana trpaju svoje romane, pa kad uredniku nekih novina zatreba roman, on ode u tu bazu i izabere roman koji odgovara količini slobodnog prostora u novinama, po, jel, već nekim specifikacijama (jesam li bila naivno dijete ili što?) Danas mislim da urednici zadaju piscima ljubavnih romana da stvore romane koji udovoljavaju specifikacijama, što je mnogo manje romantično i puno više potire mit o inspiraciji pisca kao njegovom jedinom pogonskom gorivu.
____________
* Potječe to iz davnog doba mog djetinjstva kad sam gutala «istinite životne priče» iz «Moje tajne» ili «Moje sudbine» koje je kupovala moja baka, a rado su ih čitale baka, prabaka, teta i mama. I ja, naravno.
** Dakako, postoji debela mogućnost da su petparački romani uvijek bili tako očajni, ali da sam ja kao dijete bila «žena iz naroda», da bih se tek u posljednjih xy godina uzdigla do ove kule bjelokosne s vrha koje sad zgroženo propovijedam.
petak, 19.11.2010.
Jeanette Winterson: "Težina"
Ne znam pratite li Biblioteku Mitovi kojoj je kao glavna ideja stavljanje mitova i legendi u novo ruho iz pera suvremenih pisaca. Ja sam dosad pročitala «Angusa sanjara» Alexandra McCall-Smitha i «Baba Jaga je snijela jaje» Dubravke Ugrešić. Tako je «Težina» treća knjiga iz te biblioteke kojoj sam se posvetila. Jeanette Winterson nije dvojila koju priču iz mitologije treba izabrati – to je priča o Atlasu (koji drži Zemlju na svojim plećima) i Heraklu. Privatni glas ove autorice (od koje se ne mogu sjetiti jesam li što čitala, ali imam jak dojam da nisam) mi se jako svidio (živ, prisan i uvjerljiv) – njezina motivacija i njezina konciznost.
Ponovno napišem. Jezični lajtmotiv «Težine» je: «Želim ponovno ispričati tu priču.»»
Ostatak knjige... nije mi se previše svidio, moram priznati. Osim dijela s kraja knjige koji je prema mom mišljenju morao biti jači, upečatljiviji... riječ je o samoj autorici: Jeanette Winterson je posvojena odmah nakon rođenja i ovim putem je htjela prenijeti tu težinu, to breme nasljeđa koje joj je čak i nepoznato, težinu kakvu svi mi osjećamo u odnosu na roditelje, braću i sestre, domovinu, zavičaj, dom – a koju ona nema razloga osjećati.
Heraklo je pak s druge strane prevelik drkadžija za jednu tako ozbiljnu temu (nemojte me pitati što to znači ako planirate čitati knjigu).
Općeniti dojam: iz nekog me razloga strašno podsjetilo na dojam koji sam imala dok sam čitala «Mor» Đure Sudete u osnovnoj školi. Iako se danas ne mogu točno sjetiti o čemu je «Mor» govorio, sjećam se samo tog neodređenog osjećaja nelagode.
srijeda, 17.11.2010.
Anthony Capella: "Časnik za vjenčanja"
«Hranu ljubavi» sam čitala prije sto godina, čak je imam negdje na svojim policama. Od ove me pak knjige neprestano odbijao naslov, iz nekog razloga. Časnik za vjenčanja, kako to dosadno zvuči! Ipak, pročitala sam je proteklog vikenda, u vrlo kratkom roku i uživajući cijelim putem u strasti kojom Anthony Capella, poznati italofil (kako kaže bilješka o piscu) govori o talijanskoj domaćoj hrani – o mozzarelli, o različitim vrstama tjestenine, o burrati, o rajčicama dozrelima na talijanskom suncu... Da već ranije nisam voljela muvanje po kuhinji, definitivno bi me zainteresirao.
Livia Pertini, kuharica obiteljske osterie (ja bih to prevela kao konobu, ako se mene pita), samo se jednom zaljubila u životu. Za Enza se udala pred sam početak Drugog svjetskog rata, a potom je on otišao. James Gould, britanski vojnik koji je premješten u Napulj, nikad nije osjetio pravu strast, iako ga je njegova prethodna zaručnica ostavila dok je s trupama boravio u Africi. James je, naime, pravi Britanac (dovoljno je da Britanac samo navrati u Italiju pa da mu krv uzavre – u tom ni Shakespeare nije bio blesav kad je svoje tragične ljubavnike smjestio u Veronu radije nego negdje u Essex) – hladnokrvan, sklon slijediti zapovijedi i moralan all the way. On je došao u službu u Napulj kao «časnik za vjenčanja» - njegov je jedini zadatak spriječiti da se saveznički vojnici ožene napuljskim djevojkama (koje su mahom bile prisiljene postati prostitutke jer u Napulju u jeku rata više doista nema posla). U takvom se gradu zatekne i Livia, naravno, jer što bi ljubavni roman bio bez slučajnosti koje život znače?
Dogodila se zapravo zanimljiva stvar: prostitutke su prenosile sifilis, a nad zalihama penicilina rasprostrli su se pipci talijanske mafije. Stoga su saveznički taktičari odlučili igrati prljavo: slali su kontingente (ako se smijem poslužiti tom neprimjerenom riječju) napuljskih prostitutki iza neprijateljskih linija kako bi zarazile što više njemačkih vojnika spolnom bolešću. Igrom slučaja se među njima našla i Livia koja je o tome razmišljala ovako:
Inače, Talijani nisu poznati po tome da previše drže do svojih žena, bar to nije bilo tako prije rata (iako tako možda ne biste pomislili, oni rado obožavaju žene zbog njihovog vanjskog izgleda, što doista nije čudo jer su Talijanke prekrasne žene, ali skupljaju ih poput trofeja – jednom kad takav trofej uspiju osvojiti, odlože ga na policu i zaborave na njega).
Konačno, moram vam reći nešto što sam saznala iz ove knjige – jeste li se ikad zapitali što znači Spandau Ballet (što je ime onog novoromantičarskog benda koji je bio u Hrvatskoj početkom godine)? Naime, za vrijeme Drugog svjetskog rata postojala je tzv. Spandau strojnica. Počujte:
Jezivo, ne?
nedjelja, 14.11.2010.
Rasprava: priručnik za pedofile, da ili ne?
Imam sreću da imam vrijedne suradnike koji me neprestano bombardiraju linkovima tako da mi zapravo nikad ne ponestaje tema za pisanje. Jedna od zgodnih tema pojavila se jučer na Amazonu, BoingBoing je donio vijest kako Amazon u svojoj ponudi ima knjigu “The Pedophile’s Guide to Love&Pleasure” autora Phillipa R. Greavesa Drugog. Knjiga podnaslovljena kao “A Child-Lover’s Code of Conduct” zapravo je priručnik za pedofile (ili pedoseksualce, kako ih naziva autor) kako da svoja snubljenja učine što uspješnijima i što sigurnijima za sebe i za maloljetnika koji se nađe upleten u njih. Što raditi, a što ne raditi ako ste aktivni pedofil, ukratko rečeno.
Iz opisa proizvoda saznajemo koja je bila namjera autora dok je pisao ovu knjigu, što vam donosim u prijevodu (zbog onih koji ne govore engleski):
Amazon, začuđujuće, nije odbio prodavati tu knjigu iako u svojim pravilima imaju odredbu da mogu odbiti prodavati materijal koji je uvredljivog sadržaja ili nezakonite artikle. Glede ove knjige njihova je izjava bila da vjeruju kako bi bila cenzura ne prodavati knjigu jer oni ili drugi ljudi smatraju da je njezina poruka diskutabilna.
Detalje rasprave koji su uslijedili možete pročitati OVDJE.
Za razliku od ostalih komentatora, jedan bloger I, Asshole je zapravo (jedini) kupio i pročitao tu knjigu kako bi mogao argumentirano pljuvati po njoj (slično je bilo sa mnom i "Golom istinom"). Ubrzo nakon što je pročitao knjigu, ona je maknuta s Amazona te se više ne može naći u njihovoj ponudi.
Dojmove blogera I, Asshole možet pročitati OVDJE. (kao i komentare na njegov tekst)
Što vi mislite o tome: konkretno, što mislite o objavljivanju knjiga takvog sadržaja? I drugo, što mislite o stavu Amazona prvo o prodaji te knjige, a zatim o povlačenju iz prodaje?
Što je sa slobodom govora i cenzurom u ovom slučaju? (da, sasvim se legalno prodaju “Mein Kampf”, “Američki psiho” i “Lolita”)
(što se mene tiče, kad sam u dvojbi, ja zauzimam stajalište legalista: je li protuzakonito? Jest. Teleološki gledano, svrha ove knjige je da spriječi da pedofili budu uhvaćeni i privedeni pravdi, tako da niti to ne opravdava njezino objavljivanje).
Za kraj, evo prijevoda jednog od citata iz ove knjige, kako bismo dobili zornu sliku o čemu ona govori.
petak, 12.11.2010.
Postaju li klinci gluplji ili pametniji?
Prije sam zagovarala tezu da je nevjerojatno da klinci su klinci postajali sve gluplji dok je znanje postajalo sve dostupnije, jer mi se činilo da su klinci oko nas mutavi, nezainteresirani i nemotivirani. Što god ih pitaš, oni slegnu ramenima i kažu: “Whatever…”, na što ih god pokušaš nagovoriti, oni se ne daju. Jednostavno, generacija koju možeš zgužvati i baciti u koš.
Nekoliko događaja od prošlih par tjedana me natjeralo da duboko, duboko u sebi priznam da sam možda gajila predrasude prema suvremenim klincima (ipak sam ja mala snobica i elitistica).
U prvom redu, razgovarala sam sa svojom profesoricom hrvatskog jezika i književnosti iz osnovne škole. Žena je generacija mojih roditelja, uvijek je bila strašno inventivna i kreativna (iako su je klinci često znali nazivati uštogljenom jer se uvijek elegantno odijevala) i imala je neki način na koji je mogla natjerati klince da rade bilo što što joj je palo na pamet u dramskoj skupini (pa su tako kul osmaši jedne godine radili mjuzikl za Lidrano, jednom su snimali film, radili su skečeve, igrokaze, recitale, klasične tekstove, moderne tekstove,… što god zamislite). Moja sestrica je prošle godine bila u njezinom razredu, pa smo pričale i o tome. Profesorica kaže kako su joj Nacionalni kurikulum i HNOS (iako su na početku profesori strašno teško to prihvatili) zapravo olakšali posao jer su uveli standardizaciju i novine koje ona osobno i koje svaki drugi profesor ne bi imali vremena niti stručnosti provesti. Tako se sad pišu ispiti iz lektire, koji su sjajni, kaže ona. Filmići, prezentacije, slajdovi, radni listići, sve to uspijeva zaokupiti pažnju današnjih učenika bolje nego ex catedra predavanje. Mislim da je to prvi put da se netko pozitivno očitovao o reformi školstva.
Također, rekla je kako su ovi učenici, nakon nekoliko loših generacija, ponovno sjajni. Lako pamte, lako reproduciraju i shvaćaju zašto je učenje važno. Imaju pozitivni natjecateljski duh i uživaju u svom znanju, radije nego u neznanju.
Drugi primjer dolazi od mog kolege koji je apsolvent hrvatskog jezika i književnosti i knjižničarstva. Neki je dan načuo mlađe kolege studente kako komentiraju da imaju šest kolegija u ovom semestru. “Ali to uopće ne piše u izvedbenom programu”, usprotivio se jedan od njih. Znači, kaže mi kolega, oni ne samo da su se uspjeli upisati na taj fakultet i informirati se kad imaju predavanja, oni su čak skinuli i .pdf document od 15-20 stranica i pročitali ga kako bi znali što će ih čekati u čitavoj akademskoj godini. Kad bismo mi to napravili (naša generacija, op.a.), bili smo sretni da znamo kad su predavanja i gdje se moramo pojaviti.
Treći primjer koji govori u prilog da se rađaju i odgajaju neki novi klinci naspram kojih se i sama osjećam pomalo kao dinosaur, je link s Rozekoze od neki dan, koji vodi na tekst jedne majke koja se može ponositi svojom djecom jer unatoč tome što je ratovala s njima svaki dan oko toga koliko dugo smiju sjediti za računalom (a oni su pravila svakodnevno zaobilazili), a kasnije od toga odustala – dobila je krasne sinove.
Moj sin može koristiti Internet koliko god hoće
srijeda, 10.11.2010.
Hrvatski Cliff Janeway - knjižar s apetitom za rijetke knjige
Aktualno, aktivno i atraktivno (kao u Cosmopolitanu) – danas vam donosim jedan pravi novinarski uradak kakve i inače radim za neke portale i tiskane novine. I to u pravo vrijeme, tek tjedan nakon što su o istome pisali Večernji i Jutarnji list (bila bih i aktualnija, ali ja volim postavljati pitanja baš kad su u tijeku Beogradski sajam knjiga i kad su u punom jeku pripreme za Interliber). Naime, posredstvom jedne osobe koja u mom inboxu ponekad djeluje kao deus ex machina, naišla sam na sajt Bibliofil. Idejni pokretač Bibliofila je Dražen Dabić, zanimljiv pojedinac i osoba bogate profesionalne biografije vezane uz knjige. Uspjela sam ga kontaktirati u svezi novopokrenutog projekta, pa mi je dao kratak intervju o tome što je Bibliofil i čime se bavi.
Uploaded with ImageShack.us
Čime se bavite? (ekvivalent pitanja: predstavite se našim čitateljima)
Bavimo se prodajom knjiga s potpisom autora, prvih izdanja, rijetkih i lijepih izdanja, out of print izdanja, starijom periodikom, povijesnim dokumentima i memorabilijama iz područja kulture (književnost, povijest, likovna umjetnost, sport, film, glazba…). Znači da imamo nešto drukčije kriterije u ponudi, ne nudimo regularna izdanja, nova izdanja bez potpisa autora. Ponuda tih naslova je dostatna za hrvatsko tržište. Također se bavim savjetovanjem u knjižarstvu i nakladništvu, jer imam tu veliko iskustvo, godinama sam bio direktor Profil Megastorea, lanca knjižara i Zagrebačkog sajma knjiga. Isto tako ću i objaviti do deset naslova godišnje. Prvi naslov je zbirka poezije nagrađivanog pjesnika Drage Glamuzine, a vizualni dio zbirke će biti rad jednog od najboljih i najcijenjenijih fotografa današnjice Stanka Abadžića, a radi se o pedeset aktova u crno bijeloj tehnici. Knjiga će biti lijepo opremljena, na finom papiru, u samo 555 primjeraka, svaki primjerak će biti numeriran.
Tko čini vašu ekipu stručnjaka? (s obzirom da imam dojam da jedna osoba jednostavno fizički ne može pokriti cio niz područja kojima se bavite.)
Ha, nema nas više, sam sam. Naravno da se ponekad konzultiram s kolegama, profesorima, kolekcionarima…
Postoji li kod nas tržište za stara i rijetka izdanja? Koliko je ono razvijeno?
Postoji, no nije na nivou svjetskog tržišta (dok bih recentnu produkciju i knjižarstvo/izdavaštvo u Hrvata mogao usporediti sa svjetskim tržištem). Ima dosta kolekcionara, no ipak su limitirani financijama, također su ustanove i institucije kupci, jer skupljaju povijesno važna izdanja, netko zavičajne autore a netko opće hrvatske. Također ima dosta ljudi koji knjigu omiljenog suvremenog autora žele imati s potpisom, pogotovo ako je cijena ista kao u knjižari. Neka današnja izdanja s potpisom će zasigurno vrijediti puno više za 5-10 godina (Jergović, Kovač, Mandić a i mnogi drugi) jer se to dogodilo i u drugom zemljama koje su prošle tranzicijju, npr. u Sloveniji se jako cijene prva i potpisana izdanja a tako je i u Mađarskoj, Češkoj, Poljskoj… Također, neki žele imati prva izdanja zbog zavičajnih razloga, ili jer se profesionalno bave autorom ili područjem ili jednostavno jer vole određenog autora. Nije to mass market, no niti nema previše tih knjiga sačuvanih ili na tržištu. Isto tako, neki od naših ljudi koji žive vani ponekad nešto kupe, jer žele u svom novom domu imati dio kulture ili povijesti iz svoje domovine.
Tko su vaši potencijalni klijenti koji bi se mogli odlučiti da im opremite privatnu knjižnicu? (to pitam zato što imam dojam da je privatna knjižnica odraz vlasnikove osobnosti, ne znam bih li je ja prepustila nekome drugom)
Netko tko ima novaca, a nema vremena. Imao sam klijenta koji je kupio skoro sva lijepa izdanja Matice hrvatske (1890-1915) jer su lijepa a i presjek su hrvatske književnosti tog doba i stvarno dobro izgledaju u policama. Nije ih lako skupiti i nema ih u ponudi u kompletu jer su i izlazila pojedinačno. Također, ukoliko netko seli u veći prostor i želi stvoriti bolju biblioteku, može mi dati neke smjernice, a zatim mu pošaljem prijedlog naslova i on ga prihvati ili ne. Produkcija je velika i netko tko je dobro pozna može napraviti izbor za nekog drugog. Nije to posao u kojem osoba kaže: “Želim tisuću lijepih knjiga za regal”, jer svatko ima unaprijed određen ukus. Moj je zadatak da to samo skupim za njega gdje klijent još prođe jeftinije jer na količinu dobije i rabat. Npr. netko želi imati izbor hrvatske književnosti zadnjih dvadeset godina i želi to ostaviti svojoj djeci kao jednu cjelinu. Sigurno da netko tko ne pozna ukupnu scenu može imati problema sve to skupiti, isto tako i važnija hrvatska publicistička izdanja, izbor monografija - sve to zahtijeva truda i vremena.
Koje je najvrjednije izdanje koje ste držali u rukama?
“Great Expectations” Charlesa Dickens, prvo izdanje bez potpisa vrijedi cca 130 000 $, Walt Whitman – “Leaves of Grass” - slična cijena, dosta takvih izdanja sam vidio kod kolega i prijatelja u Londonu. A od hrvatskih Marulića, Križanića, Držića, Ferića,… koji vrijede 150 -200 000 kuna. Od produkcije devetnaestog i dvadesetog stoljeća sam većinu imao u rukama ili posjedujem - Šenoa, Mažuranić, Vraz, Bogović, Gaj..koji ne vrijede toliko, već maksimalno do 15-20 000 kuna.
Čije se potpisane knjige najviše traže? (imate li i ovaj podatak: koji hrvatski pisci najrjeđe potpisuju svoje knjige, ili još bolje, odbijaju potpisati svoje knjige kako bi im cijena autograma bila na cijeni? Je li to kod nas uopće tako: ima li autograma/posveta na cijeni?)
Za ovih prvih tri tjedna rada od suvremenih – Jergović, Tomić, Kovač, Simić-Bodrožić, Igor Mandić, Drakulić, Ugrešić. Od starijih autora najskuplja prodaja do sada je bila prvo izdanje Andrićevog “Ex ponta” za 7.500 kuna. Većina ili svi potpisuju knjige, samo se neki ne pojavljuju u javnosti često, poput velikog Slobodana Novaka ili Danijela Dragojevića. Rekao bih da potpis još uvijek nema cijenu niti se cijeni kao vani, no siguran sam da će se to mijenjati. Takva knjiga više vrijedi zaljubljenicima u knjigu ili autora. Da netko sada počne skupljati knjige s potpisom i kupi mjesečno samo jednu knjigu, za par godina je to lijepa zbirka, a cijene su iste kao u knjižari. I za deset godina kada sve bude digitalizirano, dobit će na vrijednosti još puno više.
Iz kojih se razloga ljudi odlučuju ponuditi vam svoje biblioteke na otkup? Je li broj takvih ljudi u posljednje vrijeme porastao?
Devdeset posto zbog novca, jer su to većinom stariji ljudi koji krpaju kraj s krajem i dobiti petsto kuna za knjigu većini puno znači. Dnevno dobivam puno ponuda, no većina precjenjuju svoje knjige, uglavnom zbog neznanja, iako sam ovaj tjedna dobio par sjajnih ponuda, poput zabranjenog izdanja Narcisa Radovana Ivšića, potpisanih Nazora, lijepih prvih izdanja poezije….I broj ponuda dnevno raste. Preostalih deset posto deset posto zapravo žele mijenjati naslov za naslov ili im knjige smetaju i ne žele ih više.
Na koje još načine dolazite do antikvarnih knjiga?
Putem sajmova i oglasa, puno usmenom predajom, no mislim da će većina ubuduće dolaziti ponudama prodavatelja.
Koji su vam budući planovi? (ovim pitanjem mislim na izdavačku djelatnost koju ste spomenuli na svojoj stranici)
Već sam u prvom pitanju spomenuo plan izdavanja zbirke poezije Drage Glamuzine, a idući naslov će biti bibliofilsko reizdanje najvažnije antologije/zbornika hrvatske književnosti -Hrvatska mlada lirika, zatim bih rado objavio također bibliofilska izdanja Danijela Dragojevića, Josipa Severa, luksuzni reprint prvog izdanja “Ježeve kućice”, “Bugarkinje”, …no vidjet ćemo što ću od navedenog uspjeti realizirati zbog autorskih prava.
ponedjeljak, 08.11.2010.
Kako piše Paul Auster
Nedavno sam se opet odlučila priključiti zajednici na Goodreadsu, što sam zapustila u posljednje vrijeme. Planiram sve knjige o kojima sam pisala i sve postove koje sam napisala za ovaj blog prevesti i prebaciti na Goodreads (kao nezaposlena osoba, imam bezgranično mnogo vremena). Svaki mjesec od njih dobivam newsletter u kojem obično pišu novosti iz svijeta knjiga, a ovaj mjesec su imali druženje s Alainom de Bottonom i intervju s Paulom Austerom – da sam prava groupie, to bi za mene bio groupie – raj (OK, serem, totalno sam groupie!) Na pitanje još jednog groupieja o svojim spisateljskim navikama, Paul Auster je rekao sljedeće:
I do have a few unusual writing habits—I'm a dinosaur now. I write everything by hand and type it up on an old manual typewriter, an Olympia 1961. The one time any serious damage was done to it was when my now-33-year-old son was two, and he snapped off the return arm. I had to take it to a shop that was very much like the Hospital of Broken Objects in Sunset Park.
I can say this, I've never been able to compose on a keyboard. I need a pen or a pencil in my hand, feel that it's a very physical activity. When I write, words are literally coming out of my body.
I'm very particular about my notebooks, and 95 percent of the time they are the same kind of notebook: They're made in France and are very tall—Clairefontaine brand, 24 x 32 centimeters. They're filled with pages of graph paper, which I like, as my handwriting is rather small.
I tend to buy notebooks whenever I travel. I have Norwegian notebooks, Japanese notebooks, Australian notebooks. I write with a fountain pen, and over the years I've experimented with many different kinds of fountain pens, but for the past decade or so I've been using an Italian brand called Aurora. I do write with pencils, too, and those are always Pentel mechanical pencils with 0.5 leads. I told you I have small handwriting!”
(nisam vam prevodila, mislim da se možete snaći!)
Isto tako, Fannie Flagg, čije knjige pamtim po onom feel-good osjećaju (kako je i opisuju neki kritičari, iako ne uvijek u dobrom smislu), rekla je nešto o svojim spisateljskim navikama. Obratite osobito pozornost na bolesti od kojih boluje, jer je s takvim poremećajem napisati i kratak post za blog sigurno izazov, a kamoli nekoliko romana.
Ako Fannie Flagg to može, a ona je bolesna (inače, ostatak intervjua je obojen razmišljanjem i stavovima osobe koja posjeduje svevremensku klasičnu kulturu i južnjačku gostoljubivost, i koja kao da je ispala iz nekog drugog, pristojnijeg vremena), nema razloga zašto i neki od nas (koji su zdravi, imaju vrhunsku koncentraciju i sklonost pisanju) ne bi mogli napisati knjigu.
Isto tako, vidite da i zdrave osobe (poput Paula Austera), lako budu ometene i dekoncentrirane, stoga nije čudo što se odvajaju u posebne urede koji moraju biti sterilni i ne dopuštaju nikakvu dekoncentraciju.
Volite li vi čitati o radnim navikama slavnih književnika?
subota, 06.11.2010.
John Dunning: "Umorstvo s potpisom"
U izvorniku: “The sign of a Book”, jel? Vraćam se korijenima, gospodo blogeri i gospođe blogerice – vraćam se Cliffu Janewayu i svemu što to znači. Knjigama, starim knjigama, novim knjigama, knjigama s lažiranim autogramima i ubojstvima koja moraju biti riješena po svaku cijenu.
Ovoga puta slučaj je odveo Cliffa s njegovom novom ljubavi Erin D’Angelo (odvjetnicom visokog kalibra) u Paradise, Colorado. Gradić s jednom ulicom, i to na kraju svijeta. Erinina bivša najbolja prijateljica Laura u zabitnoj je kolibi malo izvan grada ubila svoga supruga, inače Erininog bivšeg dečka. Navodno ubila, da se ispravim. Par je imao troje djece: posvojenog sina koji je nijem, i dvoje blizanaca koji su se rodili nakon posvojenja. Na prvi pogled, sve se čini jasno, pa čak i Laura priznaje zločin. No okolnosti su mutne, pogotovo okolnosti u kojima se pojavljuje zamjenik šerifa Lennie Walsh. Čim je Cliff Janeway stupio u Paradise, shvatio je da je stekao još jednog smrtnog neprijatelja…
Što smo novo naučili o knjigama? Naime, sve ide na povjerenje: ako nešto hoda kao patka, i izgleda kao patka, i kvače kao patka, navjerojatnije da jest patka. Tek u slučaju sumnje postavit će se pitanje da to možda i nije patka nego jazavac koji je stavio lažni kljun (ili neka druga, prikladnija metafora). Dakle, u starost knjiga, njihovu rijetkost i autentičnost posveta i autograma u njima najčešće se ne sumnja ako djeluju autentični. Tako knjige s lažnim autogramima mogu nesmetano kolati među kolekcionarima desetljećima, a da nitko u njih niti ne posumnja.
John Dunning, možda sam to znala, ali sam zaboravila, zapravo je Cliff Janeway. Naime, on posjeduje knjižaru i antikvarijat pod nazivom “Old Algonquin” u Denveru. Autor je “Enciklopedije starih radijskih emisija” i u Algoritmovoj nakladi osim serijala o Cliffu Janewayu objavio je još i roman “Dva ujutro, ljetno radno vrijeme”.
Znate da nema toplije preporuke za čitanje Johna Dunninga od moje?
P. S. Sve sam čitanija u raznim segmentima društva pa mi tako moje statistike kažu da me čitaju i u Hrvatskom saboru te u Ministarstvu pravosuđa čije djelatnike ovom prigodom toplo pozdravljam i zahvaljujem na toploj dobrodošlici prije otprilike tri tjedna.
četvrtak, 04.11.2010.
Henryk Sienkiewicz: "Kroz pustinju i prašumu"
Moram priznati da mi je sad već malo dosta stručne literature koja govori o karijeri, ekonomiji i poduzetništvu (osim onoga o čemu sam vama pisala, čitala sam i “Najbolje marketinške alate za male poduzetnike”, “Uspjeh – najbolji vodič za napredovanje u karijeri”, a pokušala sam čitati i “Kako postati bolji stvaralac vrijednosti” i “Poduzetničke tehnike” – sve su to knjige koje morate rabiti kao priručnike, u stvarnoj situaciji i na pravom primjeru, pa je meni sve to bilo suhoparno). Počela sam se osjećati tjeskobno, kao da ništa ne mogu (knjige mi to nekad znaju napraviti, kad sam sasvim tumplekasta, stvari obično ispadaju bolje nego što sam se nadala, ali kad sam u potpunosti informirana, znam što se sve može dogoditi pa strepim da će se dogoditi najgori scenarij). Tjeskoba me toliko prala krajem prošlog tjedna da je jedino što je još pomagalo bilo listanje i gledanje slika u knjigama recepata (a imam ih doista krasnih, od “Vaši kolači – Vaš ponos” iz izdanja Dr. Oetkera koju mi je poklonila baka, a koju su joj kupile kolegice prije sto godina dok je još radila i dok su još prodavači knjiga hodali po firmama, do “Cookie&Biscuit Bible” koju sam dobila na poklon. Inače, knjige tog formata i te razine slikovitosti nisu uopće skupe, a možete ih naći na najgornjem katu Profila u Zagrebu, poput one o meksičkoj ili o vegetarijanskoj kuhinji). No dobro, dosta smo pričali o meni, pričajmo sad malo o mom batmobilu.
Zato se barem do kraja godine vraćam svojoj pravoj ljubavi – književnosti. Počela sam s knjigom kojoj se želim vratiti već niz godina, zato u svojoj kolekciji imam ne jedno nego dva izdanja te knjige, radi se o knjizi iz naslova ovog posta – dakako, to je “Kroz pustinju i prašumu” poljskog književnika Henryka Sienkiewicza. Što reći o tom autoru, a da to već ne znamo? (kao prvo, strašan gaf u bilješci o piscu u mojoj knjizi iz Biblioteke Jelen – Sienkiewicz je doista rođen 1846., ali nije umro 1876. godine kao što oni pišu, već 1916., tako da je stigao predhumno, ako me razumijete, dobiti Nobelovu nagradu za “Quo vadis”). Pisao je pretežno povijesne romane, puno je putovao (po Engleskoj, SAD-u, Francskoj i Italiji), a s putovanja je dobivao inspiraciju za svoja “Pisma s putovanja” te kritički najoštrije pripovijetke koje su se bazirale na usporedbi američkih i poljskih prilika (bio je u strahu od kapitalizma – sasvim opravdano, moram dodati). U Poljskoj je najpopularniji po svojoj trilogiji povijesnih romana iz poljske povijesti: “Ognjem i mačem”, “Potop” i “Gospodin Volodjovski”.
Evo, sad kad smo nešto i naučili, predlažem da se dotaknemo i mojih impresija: ja sam od glave do pete zaboravila što se događalo u tom romanu, ali sam uživala. Dakle, imamo tu djecu, četrnaestogodišnjeg Stasija (skraćeno od Stanislav, Stanislav Tarkowski) i tu malu, osmogodišnju Nellu, kćer inžinjera Rawlisona. Oci oboje djece su udovci i rade kao inžinjeri u Egiptu. U središnjoj Africi pak bjesne građanski nemiri – izvjesni Mahdi je digao na noge pobunjenike koji žele osvojiti čitavu Afriku, pa i svijet, ali za početak žele osloboditi Sudan od egipatske vlasti (a Egipat ga je osvojio na nagovor kolonijalističke Engleske). U tom neredu djeca bivaju oteta kao zamjena za ženu i djecu Mahdijeva zapovjednika Smaina. OK, ne smije im ni vlas pasti s glave, ali ipak neugodno putuju kroz pustinju i prašumu, kako i samo ime kaže, a mala je Nella boležljiva i u šugavoj, neopranoj Africi svako malo je u opasnosti da pokupi neku groznicu. Stasio je junačan dječak (i to je možda najneuvjerljiviji moment u knjizi, taj dječak koji sve može) – on puca iz puške, zna sve jezike koji se govore u Africi, izvrstan je pregovarač i ratni taktičar, a najviše od svega voli svoju malu posestrimu Nellu.
(SPOILER ALERT: naravno da se nakon mukotrpnog putovanja oni uspiju izvući iz ruku otmičara, pobjeći u prašumu, pripitomiti slona i još nekoliko životinja te predstaviti Nellu kao božanstvo tada još neotkrivenim narodima Afrike. U biti, najganutljiviji dio je kad se dvoje djece, neozlijeđeno i veselo ponovno nađe sa svojim očevima.)
Što reći? Ja sam oduvijek bila fan pustolovnih romana, a moram vam priznati kako se ovih dana nalazim u velikoj raspravi s bliskom osobom koja me optužila da sam malo prenapeta i da sam se slijedom događanja zaboravila zabavljati, što jest istina – ja sam jedna velika baba i treba me zatuć lopatom prije idućeg izvlačenja Binga. Ili ću se morati podsjetiti stare sebe (ako je takva ikad postojala) i pustolovnih romana koje sam nekad voljela. Jules Verne, here I come!
utorak, 02.11.2010.
Rezultati brainstorminga o direktnoj prodaji knjiga
Rekla sam da ću revidirati rezultate brainstorminga nakon što neko vrijeme odstoje i nakon što razmislim o njima. I evo, razmislila sam, pa ćemo pobrojati do kojih smo zaključaka stigli (da podsjetim, meni nije bio cilj hodati od kuće do kuće, od tvrtke do tvrke i od ureda do ureda s hrpetinom knjiga svih fela i oblika, jer mislim da mi moja diploma garantira barem to da sam sposobnija raditi manje i pametnije, a ne više i besciljnije. Izdavačka kuća o kojoj smo pričali ima puno bestselera i još uvijek vjerujem da ima ljudi koji jednom mjesečno mogu izdvojiti 50-ak kuna za knjigu. Nažalost, već čitavu ovu godinu ja nisam među njima.)
Wall je predložio segmentiranje kupaca, obraćanje posebnim kupcima sukladno njihovim posebnim potrebama (ne u “onom” smislu!) Dobro, reći ću obraćanje individualnim kupcima sukladno njihovim individualnim potrebama. Ja sam njegovu misao dopunila pa rekla ovako: ova izdavačka kuća ima određene priručnike i knjige namijenjene medicinarima, pravnicima i ekonomistima, dakle stručnjacima različitih struka. Tim potencijalnim kupcima valja prići obraćajući se njihovoj struci i ponuditi im upravo te priručnike. Nekakva kultura direktne prodaje kaže da se to radi na način da se prvo pošalje pismena ponuda, a potom da se kroz 5 do 7 dana nazove adresata i upita ga je li primio ponudu i što misli o njoj. To nije specijalni trošak niti vremena niti novca, a ostavlja dobar i pristojan dojam. Ono što ja moram podvući jest da kupci često znaju zaboraviti da im s druge strane žice stoji pravo ljudsko biće, koje nastoji raditi i zaraditi svoj novac na pošten način. Da, meni se često događalo da mi ljudi psuju na telefon, da mi govore ružne stvari, no nikad nisam propustila podsjetiti ih da nisam govorni automat i da posao koji mi je povjeren (ili kojega sam se sama latila) obavljam najkorektnije što mogu.
Luki je rekla kako je problem s knjigama to što su namijenjene samo “odabranima”, onima koji razumiju knjige. To doista jest problem kod prodaje knjiga općenito – vrlo malo ljudi čita. Zbog toga mi je pala na um još jedna ideja – mi moramo odgajati generacije naših korisnika, tj. kupaca. Moramo ih stvoriti. To je zadatak koji izdavačke kuće u Hrvatskoj još nisu do kraja shvatile. Nisu ušle u škole (osim kroz školske udžbenike), u školske knjižnice, u vrtiće, u dječje igraonice, u njihove domove. I to ne na način na koji ste ponovno pomislili - silom i nekulturom. Ne možete se probiti do nečije pozornosti, ne silom. Djecu valja zainteresirati. Valja organizirati radionice pričanja priča, čitateljske igraonice… Ne možete raditi dobru prodaju ako niste napravili dobre temelje. A dobri temelji su u dobrom marketingu (kad ja ovo govorim, čini li vam se to pokvareno? Čini li vam se kako omalovažavam svetu instituciju knjige? Ja razmišljam o tome sasvim drugačije: svoje “proklete” vještine i vražji zanat koji sam ispekla u osiguranju – u koje, usput budi rečeno, nimalo ne vjerujem (jer osiguravajuća društva prodaju tek puku iluziju sigurnosti) – upotrijebim u svrhu u koju vjerujem bez rezerve: u promociju knjiga i čitanja.)
Propheta nemo također gaji određenu odbojnost prema prodavačima koji se bave direktnom prodajom (što mi je žao, jer indirektno je time izrazio odbojnost i prema meni koja sam se u toj priči našla slučajno i stekla vještine koje su sad postale nedjeljiv dio mene). Tu je priča o direktnoj prodaji koje sam se i ja držala – ako se određena roba ne može prodati u običnoj prodaji, već joj trebaju posebne tehnike prodaje, očito da je to roba koja iz ovog ili onog razloga “nikome ne treba”, odnosno vrlo teško nalazi put do kupca. No to nije istina, nije li? (možda sam pogriješila što sam vas pitala za ideje, jer ne pripadate toj branši i ne znate što sve mi radimo kako bismo vas “izmanipulirali” – jer najbolje su one “manipulacije” koje uopće ne primijetite i ne shvatite kako ste bili “izmanipulirani”. Sve je prodaja, vjerujte mi na riječ (čak i ako mislite da ne radite u prodaji) – svakoga dana u svakom pogledu sve više prodajete: prodajete svoja uvjerenja, svoje ideje prodajete svom šefu, svoje vrijeme prodajete za novac i želite dobiti što više novca za što manje vremena). No neke ideje koje sam dobila su zapravo izvrsne.
Zlica je predložila štand na tržnici. Morat ću to malo modificirati (s obzirom da mi je preveliko početno ulaganje plaćati tezgarinu), ali doista, imat ću zalihe s kojima mogu raditi “štandovski” – na sajmovima, kirbajima i izvjesnim drugim okupljanjima.
“Budući teren dogovaran na aktualnom terenu”, kaže Neverin. I u pravu je, većina posla u direktnoj prodaji zasnovana je na preporukama. Napravio prodavač prodaju kod vas ili ne, dobar prodavač će vas uvijek pitati poznajete li nekoga tko bi volio poslušati njegovu prezentaciju ili kome treba njegov proizvod. Na taj način, on će se pozvati na ime osobe koja ga je preporučila i na taj način lakše ostvariti kontakt. Internetska poznanstva – moram to malo bolje promisliti: kako napraviti direktnu prodaju internetom. U svakom slučaju, vidim da ću morati raditi na nekoliko fronti istodobno kako bi došla do barem 2000 kuna koliko mi je potrebno da preživim (za vašu usporedbu, od idućeg mjeseca moja su primanja ravna nuli. Pokušajte me razumjeti).
Bookmarkerica mi je predložila online – aukcije i mislim da ću pokušati i na taj način.
Elle Woods je predložila “klasične načine” na koje su prodavači knjiga oduvijek radili – odlascima u tvrtke, bolnice i školske zbornice (dobila sam informaciju od jedne profesorice hrvatskog jezika koju jako volim kako već dugo nije vidjela prodavača knjiga u zbornici i kako je posljednji put kupila krasna ilustrirana izdanja za svoje unuke. Ima, dakle, ljudi, koji će kupiti knjige i na taj način, no ja bih ga, ako ikako mogu, radije izbjegla, da ne bi, kao što kaže Elle, od mene ljudi bježali kao od herbalifesa).
E da, dobila sam i jednu ideju mailom, koja je varijacija moje ideje o suradnji s maticama umirovljenika i staračkim domovima. Naime, u suradnji s knjižnicama ili kulturnim udrugama valjalo bi organizirati klubove čitatelja čiji članovi dobivaju knjige uz popust, o knjigama se raspravlja, a rezultati rasprave i dogovori o idućoj knjizi za raspravu odvijaju se na blogu ili na društvenim mrežama. Super ideja (ne zato što je slična mojoj :)
Sjetila sam se još nečega što me uvijek sekiralo. Manja mjesta nemaju seoske knjižnice, stoga bi bilo dobro ponuditi lokalnim kulturnim udrugama da ćete im opremiti neformalnu knjižnicu za njihove članove i sve zainteresirane (imam kolegu koji je knjižničar i koji bi mi mogao dati savjete za katalogizaciju malih knjižnica) na bazi nekoliko mjeseci ili nekoliko godina.
Zašto sam ja tako zapela za svoju ideju iako mi vi tvrdite kako je nefer i podlo pokušavati prodati nešto “jadnim penzićima” koji koricu kruha nemaju? Kao prvo, to odgovara mojoj težnji ka promociji čitanja. Ne želim samo uvaliti knjigu, željela bih da se ta knjiga i pročita, da se uz nju zabavi i da se s njom nešto i nauči (ovisno o tome kakva je knjiga). Penzioneri ipak imaju kakve-takve temelje i čitali su u dobu prije interneta i opće seljačije (bih li isto mogla postići s našim tinejdžerima? Malo se bojim toga.) Penzionerima ostaje zaliha knjiga koju mogu prenijeti svojim unucima, posuđivati prijateljima i time širiti ozračje dobre volje i pozitive koja se javlja uvijek kada mi u mom društvu raspravljamo o knjigama i čitanju. Pritom ne moram knjige “uvaljivati”, ne moram hodati s torbom (omčom) oko vrata i pitati se na koji će me sve način ljudi izgurati iz stana i kako će me izvrijeđati. Ideja je relativno originalna i pretpostavljam da je se nijedan prodavač još nije sjetio.
Hvala svima na pomoći. Ono što moram reći jest da ne mogu ništa tvrditi prije nego što pokušam, a iz moje osobne financijske balance razvidno je da nemam izbora – moram pokušati.
