Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 22.11.2010.
Is it me...
... ili su ljubavni romani iz novina doista postali retardiraniji nego što ih se sjećam?
(Danas, dame i gospodo blogeri, pričamo o prljavim malim tajnama i sto evo moje: da, kad god se bez kompromitiranja svoje reputacije i statusa u društvu mogu domoći ljubavnih romana iz Glorije, Jutarnjeg ili 24sata, vrlo ih rado pročitam*)
Nedavno sam uzela dva izdanja ljubavnih romana iz 24sata (Neli Ukić: «Volim te!» i Katarina Mich: «Zabranjena ljubav») i zgrozila se koliko su loši. Imam dugogodišnje iskustvo čitanja svega čiji jezik i pismo poznajem i vrlo dobro znam kako su jeftini ljubavni romani kičasti – ona je uvijek mlada, lijepa i ima bujnu kosu crn/plave/zlatne/_________ (nadopuni prazninu) boje; on je uvijek zgodan, muževan i malo problematičan. Tu uvijek postoji sukob koji bi valjalo riješiti da bi oni došli do žuđenog ljubavnog sjedinjenja (aha, jeste li vidjeli, to je moje klasično «petparački ljubić» obrazovanje!). Međutim, ne sjećam se da su zapleti prije bili tako tanki, da je motivacija likova bila toliko neuvjerljiva i da je kompletna radnja bila toliko nelogična i retardirana (u «Volim te!» mlada farmaceutkinja daje otkaz i bježi u Hamburg roditeljima gastarbajterima jer ju je jedan prijatelj poljubio – koliko ti imaš godina, ženo? Istovremeno, u «Zabranjenoj ljubavi» mlada bogatašica angažira svog prijatelja da joj glumi dečka i predstavlja pravan za drugog dečka za kojeg pretpostavlja da ga njezini roditelji neće moći smisliti jer nije bogat**).
S tim u svezi, imam jedno pitanje za vas: što mislite, kako nastaju ti romani? (a do tog razmišljanja sam došla kad sam shvatila kako oba uratka imaju nevjerojatno puno nepotrebnih dijelova koje bi dobar urednik – ali zaludu u Hrvatskoj tražiti dobrog literarnog urednika u novinama – bez grižnje savjesti iskrižao, a da pritom nimalo ne naškodi kontinuitetu radnje) – naime, prije sam uvijek mislila da postoji jedna velika baza podataka u koju svi pisci ljubavnih romana trpaju svoje romane, pa kad uredniku nekih novina zatreba roman, on ode u tu bazu i izabere roman koji odgovara količini slobodnog prostora u novinama, po, jel, već nekim specifikacijama (jesam li bila naivno dijete ili što?) Danas mislim da urednici zadaju piscima ljubavnih romana da stvore romane koji udovoljavaju specifikacijama, što je mnogo manje romantično i puno više potire mit o inspiraciji pisca kao njegovom jedinom pogonskom gorivu.
____________
* Potječe to iz davnog doba mog djetinjstva kad sam gutala «istinite životne priče» iz «Moje tajne» ili «Moje sudbine» koje je kupovala moja baka, a rado su ih čitale baka, prabaka, teta i mama. I ja, naravno.
** Dakako, postoji debela mogućnost da su petparački romani uvijek bili tako očajni, ali da sam ja kao dijete bila «žena iz naroda», da bih se tek u posljednjih xy godina uzdigla do ove kule bjelokosne s vrha koje sad zgroženo propovijedam.
