Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 31.10.2010.
Jedna obavijest za sve knjigoljupce
Draga kolegica koju sam upoznala… paaa, ima tome već četiri godine (zar ne?) upozorila me kako izdavačka kuća Aora čija je idejna začetnica i vlasnica također draga prijateljica ima prodajnu akciju knjiga iz njihove naklade. Kako sam četvero autora imala prilike vidjeti i uživo se osvjedočiti u njihove spisateljske talente (Vlatku Jurić, Aidu Bagić, Natašu Skazlić i Nenada Veličkovića), njihove vam knjige mogu i osobno preporučiti kao krasan božićni poklon: isto tako, čitala sam Daniela Kehlmanna i Lydiu Salvayre pa su to moji osobni favoriti. Pogledajte i izaberite nešto lijepo za sebe.
Prodajna akcija - Mjesec Aorinih knjiga.
U posebnoj ponudi možete izabrati svoje favorite između dvadeset objavljenih naslova izdavačke kuće Aora te ih kupiti po sniženim cijenama. Više o naslovima pogledajte na www.aora.hr , izaberite i nazovite predragu Petru na ++385 1 3666 399.
Sav prihod od prodaje namijenjen je liječenju glavne urednice Aore Nele Milijić (Kolibre)
"Bez iznenadnih radosti molim" Mihaela Gašpar 2010. 60.00
"Može i kaktus, samo neka bode" Asja Bakić 2010. 50.00
"Duše od gume" Dora Kinert Bučan 2009. 70.00
"Magična riječ i druge pripovijesti" Rui Zink 2009. 70.00
"Zadirivalište" Igor Rajki 2009. 90.00
"100 zmajeva" Nenad Veličković 2009. 95.00
"Dupini za vjenčanja i sprovode" Rudolf Lokas 2009. 60.00
"Kičma" Dorta Jagić 2009. 70.00
"Time Code" Nenad Milošević 2009. 60.00
"Ludnice" Regis Jauffret 2008. 70.00
"Moć muha" Lydie Salvayre 2008. 70.00
"Slučajni bestijarij; Meteor je pao na zemlju" Ljubo Pauzin 2008. 80.00
"Ja i Kaminski" Daniel Kehlmann 2008. 70.00
"Cirkular" Hrvoje Tutek 2008. 50.00
"Bdjenje" Kruno Čudina 2008. 65.00
"O punom i praznom" Vlatka Jurić 2008. 60.00
"Oni: humani bestijarij" Nataša Skazlić 2008. 70.00
"Prosinačke priče" Peter Bichsel 2008. 70.00
"Zvijer koje nema; Bestijarij" Said 2007. 65.00
"Ako se zovem Sylvia" Aida Bagić 2007. 50.00
petak, 29.10.2010.
Vi ste kul, vi ste Milenijanci
Pisala sam tekstić za Rozukozu na temu knjige “Cool generacija” autora Jean Lammiman i Michela Syretta. Nije mi bilo to loše pročitati jer sam se počela osjećati baš šugavo i jadno, a ovo mi je vratilo vjeru u činjenicu da smo mi generacija koja svakodnevne rizike gleda kao izazov, a ne kao izvor svakodnevnih frustracija. Pa sam činjenicu da sam friško nezaposlena (bila se prvi put prijaviti na biro, popularnu berzu rada – ja i ostalih tristo tisuća besprizornih, bilo je superjadno i jedva sam čekala da dođem doma i da saperem sa sebe osjećaj nemoći) i da unatoč diplomi ne mogu raditi u struci, da mi se nude samo poslovi za honorarce (neki od njih manje, a drugi više ponižavajući) o kakvom sam vam pisala i u prošlom postu – odlučila sam to promatrati kao izazov. Ja ću preživjeti i preživjet ću u Hrvatskoj. Neću nazadovati i neću stagnirati. Neću se kompromitirati: mitom, ulaskom u političku stranku ili ulizivanjem nekim guzičarima. Neću se sramotiti. Neću izgubiti optimizam i želju da se borim svim sredstvima koja mi moja savjest stavlja na raspolaganje.
Dok se ja utapam u pravedničkom gnjevu i odlučnosti, pročitajte tekst koji sam napisala za Rozukozu.
Osjećate li se milenijski i kul?
ponedjeljak, 25.10.2010.
BRAINSTORMING: kako proda(va)ti knjige?
Trebam pomoć od vas, dragi kolege blogeri i drage kolegice blogerice. Naime, dobila sam ponudu od jedne ozbiljne nakladničke kuće (jedne od najvećih u regiji) da se pridružim njihovom novoosnovanom odjelu direktne prodaje. Kako imam četverogodišnje iskustvo u direktnoj prodaji (doduše, u prodaji osiguranja), učinilo im se da sam prikladna agentica. Inače, ta izdavačka kuća izdaje sve redom – od udžbenika, književnosti, preko bestselera i stručne literature (ako bi vam pri brainstormanju pomoglo da znate o kojoj se točno kući radi, oko toga ćemo se čuti mailom).
Stvar je u sljedećem: u prijašnjoj tvrtki sam imala određena ograničenja u radu, sustave koje sam morala slijediti pri prodaji, izvještaje koje sam morala pisati i planove koje sam morala ispunjavati. Iz izdavačke kuće mi doslovce nude da budem slobodni radikal – “radite kako želite, kojim god sustavom želite, dok god prodaja ide. Sami ćete si naći sustav prodaje koji vam funkcionira.”
Ni u prijašnjoj tvrtki, a ni sada nisam podlegla masovnom ludilu za direktnom prodajom na način na koji se prodaju metle ili čudesne krpe i ne mislim da je to način na koji ću moći prodavati knjige. Dakle, to je moje jedino osobno ograničenje. Inače, nekakve ideje već imam, ali neću vam ih još iznositi da vam ne kontaminiram tijek misli.
Kakvi su vaši prijedlozi? (pitam vas stoga zato što: a) više ljudi više zna, i zajedno možemo doći do ideja na koje ja sama ili u razgovoru s bližnjima ne bih došla, i b) zato što ste i sami, uostalom, kupci knjiga, i vi ćete najbolje znati kako biste voljeli da vam prodavač pristupi). Stoga, brainstorm away!
P.S. Imate vremena, ovaj post će stajati do petka, a onda ćemo vidjeti do kojih smo zaključaka došli :) Hvala još jednom na mentalnom naporu koji ulažete da mi pomognete.
subota, 23.10.2010.
Agatha je mrzila Herculea?! Šokirana sam!!
Jutarnji list, uz svo drugo žutilo i senzacionalizam kojim se sklon baviti, za mene je tekstom od prije par dana stvarno prevršio svaku mjeru (“I will take my newspaper business elsewhere!”) jer su objavili takvu grozomornu laž da živ čovjek ne može povjerovati njihovoj bestidnosti!
Naime, izjavili su kako Agatha Christie nije mogla podnijeti svog najproslavljenijeg glavnog lika, mini-Belgijanca Herculea Poirota! Možete li zamisliti takvo što? Uostalom, uvjerite se sami.
Agatha Christie mrzila je Herculea Poirota
Srećom, danas vam imam reći i jednu lijepu stvar: postoje ljudi koji i dalje vole čitati i fascinirani su svojom fascinacijom knjigom (ako me kužite). Jedna od takvih blogerica je i ona koja vodi blog 1000 genijalnih stvari (kojega i općenito vrlo rado čitam jer je afirmativan i nabijen pozitivnom energijom. Gotovo svakodnevno nas ta blogerica podsjeća na male stvari na kojima zaboravljamo biti zahvalni).
Knjige koje ne možeš ispustiti iz ruke
A blogerica Bookmarkerica za sebe je davno razriješila problem od kojega ja nikako da odustanem: zna da vjerojatno nikad neće pročitati niz knjiga koje na popisu ima “svaki pošteni knjigoljubac”. Zato ona odustaje od brojnih velikana svjetske književnosti da bi se vratila čitanju svoje književne ljubavi, Danila Kiša.
Danilo Kiš – Lauta i ožiljci
srijeda, 20.10.2010.
Kjell A Nordstrőm – Jonas Ridderstrale: “Funky Business zauvijek”
“Nakon pada komunizma, uspona i pada dot-komunizma, a ponekad i nasilna propitivanja kapitalizma, dominantni izam koji je preživio jest individualizam.” (Kjell A Nordstrom – Jonas Ridderstrale: “Funky Business zauvijek”)
(dobro sam se naznojila dok sam naslovila ovaj post) Podnaslovljena kao “Kako uživati kapitalizam” ova je knjiga prije ravno deset godina podigla silnu prašinu u poslovnom svijetu predstavivši nešto novo, nešto divlje – nov način sagledavanja na makroekonomske procese i načine na koji ti procesi utječu na utjecaj multinacionalnih kompanija, njihov rast i razvoj njihovih potencijala.
Laički rečeno – Nordstrom i Ridderstrale su već prije 10 godina znali da će Google i Facebook biti novi najpropulzivniji poslovni pothvati (vidjeli su to na kompanijama poput GE i Amazona), znali su da će kompanije težište staviti na individualizam, na cjeloživotno učenje i na funk svake pojedine ličnosti. Naime, prije su kompanije svojim proizvodima oblikovale ukuse potrošača. Danas imamo toliko mogućnosti da smo mi potrošači carevi – i mi oblikujemo kreativne umove koji proizvode artikle točno po našoj mjeri.
Danas, deset godina poslije, ovi ćelavi Šveđani napadaju ponovno: nakon knjige “Karaoke kapitalizam” vraćaju se provjeravanju što su u svojoj prijašnjoj knjizi “Funky Business: kapital pleše samo s darovitima” točno predvidjeli, a koja njihova prognoza je ispala vrijedna dopune. Tako je nastala knjiga “Funky Business zauvijek”. No ipak, to su bolje rekli sami autori u predgovoru hrvatskom izdanju (inače, knjigu je objavila naša izdavačka kuća Differo kojoj je misija promicanje novog načina poslovanja, čak do te mjere da im možete predložiti naslov i autora kojeg želite čitati u njihovoj nakladi i na taj način osvojiti vrijedne nagrade – uostalom, provjerite OVDJE).
Nordstrom i Ridderstrale tvrde kako je danas glavni pokretač promjena (u ovom svijetu demokratskog kolanja, čak preobilja informacija) – tehnologija.
U tome se sastoji posljednja ekonomska revolucija. Kao kupac, mi smo glavni. Kao proizvođač/prodavač – jao si ga nama, jer teško je zadovoljiti ovako zahtjevnog kupca. No ono što predlažu autori Funky Businessa je sljedeće: vi ste kupac. Napravite proizvod kakav biste željeli koristiti (ovo je totalno loosely based na njihovoj teoriji, zapravo se temelji na nečemu o čemu sam razmišljala dok sam čitala ovu knjigu. Kad bih ja pokretala posao…). Vi kao individua, sasvim različiti od sviju drugih, sigurno imate nešto novo i drugačije što biste mogli ponuditi svijetu. Moguće je da se radi o proizvodu koji i jest potreban samo vama kao individui, sasvim različitoj od svih drugih, ali je moguće i da imate skupinu istomišljenika koji će također vidjeti korisne strane tog proizvoda. Ono što želim reći jest – svaka roba ima svog kupca. Nekad su taj kupac žene, nekad samci, nekad urbani profesionalci, a nekad fetišisti na ženska stopala (tako časopis Legshow ima globalnu nakladu kojoj ne bi povjerovala većina hrvatskih mainstream časopisa).
Ono što sam vam ja oduvijek govorila pokazalo se istinitim u današnjem poslovnom svijetu: pobijedit će fanatici znanja. Ljudi koji ne uče zbog ocjena, prestiža, diplome ili da otaljigaju roditelje s vrata, već ljudi koji doista uče jer žele znati (više). Pobijedit će svi Bill Gatesi ovog svijeta, pobijedit će geekovi i štreberi. Stjecanje znanja nije više rezervirano samo za određeni period života niti je vezano isključivo za školske klupe. Uči se svakoga dana u životu (neke multinacionalne kompanije imaju propisano godišnje vrijeme koje zaposlenik mora provesti obrazujući se), i to odlascima na putovanja, na izlaske, čitanjem knjiga (sic!), gledanjem filmova ili druženjem s ljudima. To zapamtite: svaki trenutak u vašem životu je potencijalno iskoristiv.
No evo još jednog momenta po kojem se nova ekonomija razlikuje od stare:
Postoji samo jedan izlaz. On može i zavarati s obzirom na to koliko je jednostavan – radite nešto drugo; radite nešto što još nitko nije vidio. Osmišljavajte nove stvari kako biste mogli, barem na trenutak, biti jedinstveni i jedinstveno konkurentni.”
I to na nove načine, kažu Nordstrom i Ridderstrale (ja kažem da ta različitost uvijek izvire iz ličnosti – stoga ono što je različito u vama svakako njegujte: upravo bi vas taj dio vaše ličnosti mogao obogatiti).
Evo još jednog dokaza iz knjige koji kaže kako se tvrtke danas sve više baziraju (nažalost, ne i kod nas) na snazi ljudskih resursa koji im stoje na raspolaganju:
Zašto? Zato što mi zapravo ne kupujemo uporabni predmet, ne kupujemo proizvod već kupujemo ideju. Evo zgodnog primjera:
Uzmite malo vode, dodajte šećera, dobro zapržite i ulijte u neku posudu. Cijena takve smjese manja je od 25 centi. Napišite na posudi Coca-Cola i bez problema možete prodati stvar za puni dolar. Uzmite kartonsku kutiju, papirnatu knjižicu i CD-medij. To sve zajedno stoji 5 dolara. Napišite na to MS Office i možete tražiti 200 dolara.”
Isto tako, zgodno je vidjeti što Šveđani (i ostatak svijeta) misle o nama Balkancima i našem ekonomskom potencijalu:
No ovo nam ide u prilog – možemo samo prema gore, jedino bismo trebali usvojiti drugačije navike.
Znači, nade ima. Samo treba stegnuti remen i krenuti u veseliju budućnost!
ponedjeljak, 18.10.2010.
Što vam nudim ovog krasnog ponedjeljka?
Jedan link. Proslijeđen meni od strane jednog krasnog mladog gospodina. Jeste li htjeli znati kako glasi 100 najboljih prvih rečenica u romanima?
100 Best First Lines in Novels
Obvezno obratite pozornost na sljedeće:
“It is a truth universally acknowledged, that a single man in possession of a good fortune, must be in want of a wife.” —Jane Austen, Pride and Prejudice (1813)
Primijenjeno na sponzoruše: “It is a truth universally acknowledged, that a single girl in possession of nice legs and no formal education, must be in a want of a husband.” --Bookeraj, Što vam nudim ovog krasnog ponedjeljka (2010)
Nadalje, pogledajte ovo:
“You are about to begin reading Italo Calvino's new novel, If on a winter's night a traveler.” —Italo Calvino, If on a winter's night a traveler (1979; trans. William Weaver)
Govoreći o našoj političkoj sceni, apsolutno je primjenjiva ova rečenica:
“The sun shone, having no alternative, on the nothing new.” —Samuel Beckett, Murphy (1938)
Moj loš smisao za humor, na kraju, vjerojatno se može zahvaliti ovome:
“Dr. Weiss, at forty, knew that her life had been ruined by literature.” —Anita Brookner, The Debut (1981)
P. S. Zaboravila sam vam reći, kao Bookoza sam sudjelovala u projektu Rozekoze ovaj mjesec pa sam pisala pismo petnaestogodišnjoj sebi. Pogledajte OVDJE.
nedjelja, 17.10.2010.
Loši šefovi i kako se boriti protiv njih
Za Rozukozu sam ovaj tjedan napisala tekst o “Vodiču za preživljavanje na poslu s lošim šefovima” autorice Gini Graham Scott. Svi smo imali iskustva sa šefovima s kojima jednostavno nismo mogli na zelenu granu, bilo da su bili agresivni, seksualni manijaci, kontrol-frikovi ili neznalice.
Vodič kroz loše šefove
Moji su konkretno bili relativno dobri (osim šefa br.2), samo što su se prečesto mijenjali da bi se čovjek mogao naviknuti na njih i na njihov način rada, a i nisam ih previše često viđala. Šefica br. 1 me uvela u posao, utješila me i rekla mi da se ne brinem kad sam na početku razmišljala hoću li ja moći raditi taj posao. No za dva mjeseca otišla je na porodiljni, potom je našla bolji posao u svojoj struci i nestala s tvrtkinog organigrama. Šef br. 2 je došao iz reda nas prodavača, ali nije bio previše kompetentan, njemu je sve bilo ležerno, nikad mu nije bila frka, uvijek je davao krive informacije i to prekasno tako da sam par puta i financijski kažnjena zbog njegovih gluposti (mislim da mi zbog toga najviše nije bio drag). Dobio je otkaz zbog odavanja poslovnih tajni i gospodarske špijunaže. Treći šef je bio najdulje moj šef i nekako sam se s njim i najbolje složila. Čovjek mekan ko putar, bilo mu je strašno teško provoditi odluke uprave koje su imale negativan utjecaj na zaposlenike i vrlo se loše osjećao oko toga. Od svih mojih šefova bio je najkompetentniji kao izvor potrebnih informacija i znao je riješiti svaku problematičnu situaciju koju nisam mogla riješiti sama. Brzo je napredovao na odgovorniju poziciju. Šeficu br. 4 nisam stigla pretjerano upoznati jer je u međuvremenu došlo do prekida radnog odnosa. Prvi dojmovi su: nastoji ostati pozitivna i konstruktivna i u vrijeme krize pa ostavlja dosta dobru vibru, neprestano dolazi s idejama (od kojih su neke dobre, ali ima i loših), ali još uvijek se zbog toga što je nova i što je došla izvana ne usudi preuzeti značajniju inicijativu. I posljednje (ovo doista nije bitno pa ignorirajte ako mislite da sam neumjesna), glede nje mi je totalno proradio gaydar.
Ova knjiga može pomoći da čovjek osvijesti međuljudske odnose u svom radnom okruženju, ali nije čudotvorni lijek (pogotovo ne za krizu – naravno da su svi nervozni i da nedostatak novca izvlači najgore iz ljudi). Stoga, čitajte cum grano salis.
Nego (trač-tajm!), jeste li vi imali kakvih iskustava s lošim šefovima?
petak, 15.10.2010.
Velimir Srića: “Upravljanje kreativnošću”
Kad sam već u čitateljskom zamahu, moram vam predstaviti i knjigu “Upravljanje kreativnošću” Velimira Sriće, hrvatskog autora o kojemu sam već pisala prije nekoliko dana kad sam predstavljala njegovu knjigu “Inventivni menadžer u 100 lekcija”. Velimir Srića profesor je na Ekonomskom fakultetu i UCLA, ako sam dobro zapamtila te voditelj jedne poslovne škole (da ne ispadne da je on zapravo samo dobar teoretičar, a loš praktičar), pa vrijedi poslušati što on ima reći glede upravljanja i vođenja.
Kad sam kupovala ovu knjigu, imala sam želju kupiti nešto sasvim drugačije: naime, trebao mi je priručnik za vježbanje kreativnosti s praktičnim zadatcima i vježbanja za razvoj individualne kreativnosti. Ova knjiga to nije (no to joj nije mana, to je jednostavno primjer moje neupućenosti). Radi se zapravo o knjizi koja je davne 1994. godine udarila temelje novom promišljanju o menadžmentu u Hrvatskoj kad je jedino što se toleriralo bila čvrsta direktorska ruka i tradicionalan pristup upravljanju. Pročitavši ovu knjigu morala sam priznati da sam u krivu kad sam od nje tražila da bude čisti priručnik za razvijanje kreativnosti, kad je to zapravo cijelo vrijeme bio priručnik za razvijanje kreativnosti unutar organizacije (gospodarske ili ine).
Društvo kakvo se dosad trebalo razviti u Hrvatskoj je svakako inovacijsko društvo ili bar imitativno (za razliku od lošeg neinventivnog).
No na pitanje što je kreativnost vrlo je teško odgovoriti. Na to pitanje nastojao je odgovoriti i Velimir Srića slikovito izrazivši pet temeljnih principa pomoću kojih se može slikovito objasniti kreativnost (to su mentalne kutije, šifre, kopče, asocijacije i pitanja).
Što zapravo utječe na kreativnost, pitate se. Evo odgovora:
a) mikročimbenici, koji djeluju unutar organizacija,
b) makročimbenici, koji izviru iz društvenog okruženja.
Glavni su mikročimbenici motivacija za stvaralački rad, kadrovska struktura i kvaliteta inovacijskog potencijala, način vođenja organizacije, primjena modernih tehnika menedžmenta, poticanje stvaralačkog mišljenja i slično.
Makroklimu kreativnosti neke zemlje čini cijeli sklop političkih i ekonomskih značajki njezina prostora. Prije svega, riječ je o stupnju demokratizacije, slobodi iskazivanja misli, stabilnosti zakonodavnog sustava i pravila pravne države te o kvaliteti infrastrukture (komunikacijske, znanstvene, financijske, prometne ili obrazovne).”
Glavne značajke kreativnosti su da je njezin glavni kriterij originalnost, da ona zapravo nema veze s inteligencijom (tj. ne ovisi izravno o znanju), obrnuto je proporcionalna redu i disciplini, povezana je s humorom, tj. duhovitošću, a kreativni mislilac je najčešće emotivno osjetljiv i non-konformist. On misli više desnom stranom mozga, dok analitičar ili računovođa više koristi lijevu stranu mozga, kaže teorija.
Dobro mi je bilo saznati i neke informacije o “organizaciji koja uči” (Learning Organisation – 1994. godine je to bio relativno nov koncept upotrebom kojega se između ostalog proslavio i Jack Welch u General Electricsu, ali danas se o tome prilično govori): principi na kojima se takva organizacija temelji su: primjena sistemskog mišljenja (znači sistemski pristup rješavanju problema kroz suradnju), stalna volja za učenjem, prihvaćanje novih mentalnih modela, okrenutost budućnosti te timsko učenje i rad u grupi.
Zanimljivo je i važno reći o kreativnosti kako nas se kao djecu od kreativnosti odučava, umjesto da se njoj učimo. Zašto je tome tako?
(isto tako, poznato je da rijetko ima pojave kreativnosti u totalitarnim društvima jer kreativno mišljenje ne može se programirati i proizvesti po zapovijedi.)
Ako ćete u bilo kojem dijelu iskoristiti ovu knjigu, neka to bude radi poglavlja 5. naslovljenog kao Tehnike kreativnog mišljenja (zbog takvih stvari sam je uostalom i pribavila, iako je tehnika kreativnog mišljenja praktično bezbroj). Kako upotrijebiti brainstorming ili brainwriting u organizaciji, kako primijeniti delfi – metodu, slobodne asocijacije ili liste pitanja, sve to možete saznati ukoliko pročitate knjigu Velimira Sriće naslovljenu kao “Upravljanje kreativnošću”.
srijeda, 13.10.2010.
Gomilanje znanja - kako preživjeti
“Cjelokupno ljudsko znanje u suvremenom svijetu znanstveno-tehnološke revolucije udvostručava se svakih pet do osam godina. Dakle, ukupni broj inovacija, patenata, monografija, članaka i drugih pisanih proizvoda ljudskog uma količinski se povećava nevjerojatnom brzinom po eksponencijalnoj krivulji, s vremenom udvostručenja koje je sve kraće.”
(Velimir Srića: “Upravljanje kreativnošću”)
Nedavno je Babl u tekstu “Transformacija filmofila/ Posljednja zagonetka” napisao stvar koja me duboko potresla: naime, on se pomirio s time da za svoga života neće pogledati sve dobre filmove, pročitati sve dobre knjige i potucati sve dobre ženske. Naravno, vi shvaćate da sam izrazito zabrinuta zbog ove posljednje tvrdnje jer ako ne potucam sve dobre ženske...
Transformacija filmofila/Posljednja zagonetka
Što ako konačno spoznam da neću stići pročitati sve knjige koje sam planirala? Ili uopće, neke knjige koje sam planirala? Hoću li se opustiti po pitanju čitanja? I je li uopće bedasta ta ideja o manijakalnom čitanju? Naime, i ja sam prilično svjesna kako se količina objavljenog pisanog materijala sve više povećava (danas evo dobivam na kiosku besplatni časopis u kojem se nalaze kuponi – ni kuponi više ne dolaze u običnoj knjižici kupona!). Jedino rješenje kojemu valja pribjeći je da se čovjek okrene prokušanim knjigama, klasicima i bestselerima s vrhova uglednih top-lista. No i tu se može dogoditi velik problem. Uzmimo recimo “Korekcije” Jonathana Frantzena (u čiju se umjetničku vrijednost između ostalih kune i Jelena Veljača) koje su mi tako snažno išle na jetru da nisam čak sigurna jesam li tu knjigu do kraja pročitala, a nemam blage veze što se u njoj događa. Uzmimo “Zovem se Crvena” Orhana Pamuka, za koju mi je trebalo dva početka i nekoliko mjeseci razmaka da se oporavim. Uzmimo “Igru staklenim perlama” koju ću jednog od ovih dana sigurno ponovno započeti. Uzmimo “Uliksa”… sve su to knjige koje bi radi vlastitog obrazovanja i intelektualne spoznaje valjalo pročitati. Međutim, ako vam je do spoznaja, valja samo razmišljati, zaključak ćete izvući i iz čitanja zgoda vidovnjakinje Abby Cooper.
Ja nemam problema u izboru knjige – ja meljem sve kao smetlarski kamion. Za razliku od mene, blogerica Champs-Elysees ima niz specifičnih zahtjeva za knjige koje bira u knjižnici i u posljednje vrijeme kao da uvijek pogriješi. Voljela bih joj pomoći, međutim, po knjigama koje je navela naučila sam jedino što ne voli (krv, seksualne devijacije i Frederica Beigbedera), ali iz toga ne mogu zaključiti što voli. Evo, ako vi možete pomoći…
Nikako odabrati pravu knjigu
Konačno, Neverin se prije nekog vremena bacio na promoviranje niza romana Luhera Blissetta (radi s o pseudonimu kojim se koristi niz autora, a koji objavljuju u kolijevci akademizma, talijanskoj Bologni), od kojih svakako preporučuje roman “Q”, pa pročitajte.
Q
nedjelja, 10.10.2010.
Razmišljanja o razmišljanju (o razmišljanju o razmišljanju)
Danas malo o tekstovima drugih blogera koje sam zamijetila u bespućima blogosfere (vidite me kako odlučno prelazim na stvar, nema tu puno minglanja, puno ćaskanja…). U prvom redu tu je tekst Knjiškog moljca koji se pod naslovom “Razmišljanja nakon čitanja Perišićevog teksta” osvrnuo na tekst kojega je za Globus napisao naš pisac Robert Perišić o potrebi da se književnike oslobodi zakona tržišta da bi mogli nesmetano stvarati (treba im, kaže Perišić, dati stipendije, a ne da siroti moraju raditi još jedan posao da bi pisali gotovo kao hobisti, a ne kao profesionalci).
Razmišljanja nakon čitanja Perišićeva teksta
Moljca je u tom smislu najviše zasmetalo što je Perišić iznio jednu neistinu: naime, Perišić je u svom tekstu tvrdio kako VEĆINA književnih časopisa u Hrvatskoj ne isplaćuje honorare za tekstove. Moljac pak ima iskustvo kako većina književnih časopisa – a on je s brojnima i ostvario suradnju - isplaćuje honorare (nažalost, tu je došlo do nepreciznosti: Perišić nije naveo radi li se o književnim ili publicističkim tekstovima; ja također imam iskustva s objavljivanjem publicističkih tekstova u časopisima i mogu također reći da isplaćuju – to nisu veliki honorari, niti su redoviti, ali ih ima – za razliku od književnih tekstova koje barem meni nitko nikad nije platio).
Mene više smeta cijela premisa na kojoj počiva Perišićeva teza: po njemu, pisac je profesionalac ako dobiva za to stipendiju od države. Po meni, pisac je profesionalac ako se uspijeva sam uzdržavati od onoga što napiše (bez pomoći države). Dakle, ja ne da zagovaram da pisac bude ispričan i izoliran od zakona tržišta, već želim da on to bude i više. Nijedna ni druga opcija ne jamče kvalitetu: ako je pisac podvrgnut zakonima tržišta, postoji opasnost od hiperprodukcije jer će željeti objavljivati više da bi zaradio više, to je logično. No s druge strane, pisac na državnim jaslama em je glasilo režima na dvije noge (dakle, definitivno neslobodni umjetnik), em uopće nema poticaja pisati i objavljivati kvalitetno kad će se ionako napojiti na državnoj sisi: takav sustav potiče lijenost i urođeni “ne može mene nitko tako malo platit’ koliko ja mogu malo radit’” mentalitet našega naroda (a i da budem iskrena, ja sam već malo sita svih koji iz ovog ili onog razloga zahtijevaju da se država pobrine za njih. Ako nisu shvatili, za njih se zapravo ne brine država, već se brinem ja i drugi porezni obveznici. Gospodine Perišiću, kad već kroz svoj nesubvencionirani rad na svom prvom, drugom, trećem i četvrtom poslu uzdržavam vaše pisanje – da, mi jadnici koji nismo uzvišeni pisci imamo i više od dva posla – zašto me onda tjerate da u knjižarama kupujem vaše knjige, poklonite mi ih besplatno! I uopće, ako želite biti izuzeti od zakona tržišta u trenutcima kad pišete svoju knjigu, zašto se tako jako trpate na tržište u trenutcima kad je želite prodati?)
Zašto ja zagovaram tržišno orijentiranu književnost? Zato što je ova subvencionirana netalentirana i dosadna kao uš (ako pročitam još nešto neinspirirano, zakukuljeno i anakrono što je pisano hrvatskim jezikom…). Značajna je činjenica da najveću zanimljivost svojih knjiga uspijevaju postići tek rijetki “tržišni pisci” kod nas – Tomić i Jergović, recimo. Isto tako, slažem se s tim da pisci koji su čitani za života imaju vrlo malenu šansu da budu čitani za sto godina. Pisci koji nisu čitani ni za života – realno, imaju još manju šansu.
U svakom slučaju, nije ovo prvi put da Perišić promovira tu svoju ideju putem medija (kako zanimljivo, spominje drugim piscima njihov tržišni položaj, a i sam je kolumnist u jednom časopisu. Da toliko vjeruje u svoju ideju, bi li se odrekao honorara iz Globusa?), Ante Tomić je jednom zgodom poludio na njega kad se Perišić dotakao bosanskog humorista Emira Imamovića Pirkea, pomalo ga svisoka nazvavši “književnim amaterom”. Evo linka.
Sponzoruše među piscima
(s Tomićem se ja zapravo slažem: ne vidim zašto bi pisci bili izuzeti od zakona tržišta – rada, umjetnosti, izdavaštva, čega već – kad to nije nitko od nas).
Nadalje, o pokondirenim tikvama o kojima je i na naslovnici objavljeno da je pisala Missillusion. Tekst počinje objašnjenjem neposrednog povoda naslova. Naime, “Pokondirena tikva” je drama srpskog dramatičara Jovana Sterije Popovića o ljudima koji se bez nužno potrebnih preduvjeta u vidu obrazovanja, uglađenosti i kulture nastoje uzdići u viši stalež, smatrajući da je samo to važno.
Pokondirene tikve
Ovo je socijalno angažiran tekst (Missillusion je dosad po mom dojmu pisala većinom introspektivne tekstove, pa je ovo pomalo i iznenađenje) – govori o trenutnom plićaku vrijednosti i osobnosti kakav je zavladao u Hrvatskoj: mediji nam serviraju sliku o sebi kakvu bismo trebali imati što se nalazi u velikoj suprotnosti s našim odgojem i našim stavovima o tome što je doista ispravno i važno. Čitajte Missillussion i razmislite o tome.
petak, 08.10.2010.
Emilio Calderon: "Stvoriteljeva karta"
Moram priznati da me baš ide s literaturom koja govori o nacizmu u posljednje vrijeme (sjećate se, prije otprilike tri tjedna na Rozojkozi sam pisala o «Dječaku u prugastoj pidžami» Johna Boynea), jer danas imamo još jedan naslov koji se dotiče nacizma i fašizma u Italiji. Riječ je o prvom djelu za odrasle koje je napisao španjolski pisac i povjesničar Emilio Calderon, pod naslovom «Stvoriteljeva karta». Roman sam pročitala u dahu u posljednja dva dana.
Isprva sam mislila da će biti mukotrpno jer knjiga obiluje detaljima, uvodi nove likove, imena i povijesne događaje na svakoj trećoj stranici, no za sve je nas važno da zapamtimo sljedeće: Jose Maria Hurtado, mladi španjolski arhitekt, zatekao se u Rimu nekoliko godina prije početka II. Svjetskog rata. Tamo upoznaje mladu izbjeglicu Monserrat Fabregas s kojom se upušta u špijunske akcije na štetu fašističkog režima koji sve više nagriza Europu. Međutim, ona gaji nježne osjećaje prema princu Juniju Viva Cimariniju, strastvenom poborniku nacizma, kako se na prvi pogled čini. Taj ljubavni trokut steže se nad troje mladih ljubavnika pod utjecajem društvenih oluja koje zahvaćaju Španjolsku, Italiju i ostatak Europe. Ljubavni trokut, dakle, prvi je sloj ovog luka od priče.
Daljnji sloj zasigurno je setting priče: Italija tijekom razdoblja od 1937. i 1950. godine. Papinska država Vatikan u sve je upletena preko glave. Spominju se i neka tajna društva te petljanje s okultizmom i ezoterijom u koje silno vjeruje nacistička vrhuška, opijena snovima o apsolutnoj svjetskoj dominaciji. Njima se suprotstavljaju savezničke sile koje upotrebljavaju posve obične i nevine ljude za svoje ciljeve. Papa također ima svoje špijune. U središtu te priče je svojevrsni «sveti predmet», relikvija zvana Stvoriteljeva karta koju je navodno stvorio sam Bog i u čije su postojanje i nadnaravne moći vjerovali i sami nacisti koji su taj predmet tražili (osobito je smiješno bilo izlaganje svećenika i špijuna papinske države koji parafrazirano kaže kako Crkva trenutno priznaje postojanje sljedećih relikvija: šezdeset prstiju Svetog Ivana Krstitelja, tri Isusova prepucija, tri pupkovine malog Isusa i oko 200 novčića koje je Juda dobio za izdaju). To je drugi sloj našeg luka
Treći sloj bi morao biti relativitet savjesti kojega čovjek zadobije baveći se špijunažom i kontrašpijunažom (vjerujem da bih se ja sama prilično pogubila) – kako poslije znaš što je ispravno i koju stranu ti zapravo zastupaš? I sam Jose Maria je u službi saveznika bio zaposlen kao arhitekt za fašistički režim u Italiji, kako? U konačnici, ispostavilo se kako je komunistička prijetnja jednako velika kao i nacistička i nakon rata su se stvari počele koturati u istom ciklusu.
U svakom slučaju, radi se o djelu koje se isplati čitati – ide brzo, čita se lako, ali nije petparačka literatura.
srijeda, 06.10.2010.
Velimir Srića: "Inventivni menadžer u 100 lekcija" II.
Danas nastavljam s lekcijama o tome kako postati inventivni “imidž i hit” menadžer kakav ste oduvijek sanjali postati, a sve to iz pera prof. dr. sc. Velimira Sriće, bivšeg ministra obrazovanja, znanosti i sporta i političkog dužnosnika, a danas voditelja Poslovne škole Dupin.
Njegova je preporuka da se ne udavite poslom (kod nekog blogera sam pročitala da nas u svakom danu bombardira preko 10 milijuna osjetilnih dojmova. Inventivni menadžer mora moći isključiti sve osim doista bitnih.), u čemu mnogo ljudi griješi. Treba raditi manje, a misliti više (odnosno: treba raditi pametnije, a ne uludo rasipati energiju).
O bitnom i nebitnom valja reći sljedeće (osim da ih treba znati razlučivati):
Da bi bio uspješan, menadžer mora biti uporan i strpljiv. Međutim, upornost bez pameti ne znači puno, kako ćemo saznati iz sljedećeg citata:
Naravno, da biste uspjeli, morate imati snažnu volju za učenjem , i ne smije vam biti teško priznati kolika ste zapravo neznalica (kod nas to nije uobičajeno i imam bezbroj primjera u kojima se studenti stide postaviti pitanje profesoru ili tražiti pojašnjenje). Ne znam zašto je tome tako, i zašto ljudi jedva čekaju da završe školu pa da više nikad ne moraju učiti (učenje je, kako sam ja saznala, puno zabavnije od rada i kad bih bila plaćena da svaki dan ponešto novo naučim, ja bih to jako voljela).
Naim, process učenja nema za cilj samo naučiti, već vječno istraživati novo i nepoznato. Moramo biti skromno prema onome što znamo, a znatiželjni i otvoreni prema onome što još ne znamo.”
Zabavna mi je bila i podjela tipova ljudi u organizacijama prema njihovoj motivaciji na psihološki tip (pokretan emocionalnim potrebana i težnjom da ukloni osjećaj nesigurnosti), racionalni tip (gleda samo vlastiti interes) i administrativni tip (svoje privatne ciljeve podređuje pravilima organizacije u kojoj radi). Inventivni menadžer znat će dobro procijeniti svoje podređene i motivirat će ih upravo onom nagradom koja njima najviše znači. Evo još jedne upute za inventivnog menadžera:
Također, ja kao i Velimir Srića držim da se jedino ispravno ponašanje u konačnici isplati. Jedino na pošten način čovjeku se neće dogoditi loša karma (“sve se vraća, sve se plaća” počelo je navirati na sve strane i u našim političkim vodama, svako malo pukne neka javna i sramotna afera)
A na dugi rok u toj svojoj utrci sigurno pobjeđuju.”
Inače, “inventivni menadžer” plod je novih teorija o menadžmentu, koji se više oslanja na “soft” problematiku poslovanja – produktivnost ljudskog potencijala ovisno o međuljudskim odnosima u organizaciji, “organizacije koje uče”, poslovnu emocionalnu inteligenciju i drugo. Evo nešto i o poslovnom povjerenju:
Ono što vam ja govorim, da nije da mi u Hrvatskoj imamo nekoliko trulih jabuka, nekoliko velikih kriminalaca među mahom poštenim narodom, već da je svatko od nas “poštenih” ćipnuo malo kolača, potvrđuje se i u ovoj statistici iz Amerike:
Koliko god mi frustrirani blogeri trubili o tome kako nema veze kakav ti je stav prema svijetu, ipak je negativno razmišljanje smrt za svaki trud i napor:
Zašto su danas djeca takva kakva jesu? (ništa im se ne da, oko ničega se ne žele potruditi, tupavi su, ravnodušni i bezvoljni)
Odgovor je lako pročitati iz motivacijskog ciklusa. Osoba čije se svako nezadovoljstvo lako i brzo ukloni bez njezina truda ili akcije, uskoro se navikne dobivati sve što poželi i više je ništa ne može motivirati.”
Jedan slučaj s kakvim sam i sama imala problem, glede procjene sposobnosti od strane nadređenih (kad sam pročitala ovo, osjetila sam se nekako lakše, jer sam dobila dojam da ne umišljam samo svoje navodne sposobnosti).
Što nas priječi u ostvarivanju svojih kreativnih potencijala? Velimir Srića kaže da su to odbojnost prema tuđim idejama (koju gaje sugovornici), strah od pogrešaka, birokracija, ograničeni resursi i preuska specijalizacija (fah-idiotizam).
Za kraj ove tirade u kojoj ću vas pozvati da se svi, osim ukoliko niste specijalisti poput liječnika, odvjetnika ili arhitekta, bacite u poduzetničke vode i učinite Hrvatsku poprištem dobre poslovne prakse, citirat ću vam staru irsku molitvu koja kaže da za sve treba vremena, pa i za to da Hrvatska postane lijepo mjesto za život.
Uzmi si vremena da razmišljaš, to je izvor snage.
Uzmi si vremena da se igraš, to je tajna vječne mladosti.
Uzmi si vremena da čitaš, to je temelj mudrosti.
Uzmi si vremena da budeš ljubazan, to je put ka sreći.
Uzmi si vremena da ljubiš i da budeš ljubljen, to je povlastica bogova.
Uzmi si vremena da se smiješ, to je glazba duše.”
ponedjeljak, 04.10.2010.
Velimir Srića: "Inventivni menadžer u 100 lekcija" I.
Kad sam bila dijete, dobila sam knjigu “Bonton” Zvonimira Baloga (s maštovitim ilustracijama Zlatka Boureka i Ninoslava Kunca). Ta je knjiga bila podnaslovljena sa “kako da ne postanem klipan-ica u sto lekcijica”. “Inventivni menadžer u 100 lekcija” (podnaslovljena “Kako postati i ostati pobjednik”) na tragu je Zvonimira Baloga, i to doista ne mislim u podcjenjivačkom ili uvredljivom smislu – pisana je jednostavnim jezikom, donosi “friške” teme iz područja menadžmenta o kojemu u Hrvatskoj nije napisano puno knjiga (a pogotovo o tome nisu znali pisati hrvatski autori) koja još uvijek, iako je objavljena 2004. godine, sasvim precizno oslikava stanje hrvatskog gospodarstva u Godini Gospodnjoj 2010. I naravno, pisana je u 100 lekcijica.
Plan rada za ovaj post: neću ići citirati redom sve stvari koje su me fascinirale, već ću vam za početak reći sve što profesor Srića misli o Hrvatskoj, njezinoj misiji, strategiji i viziji koja se tiče gospodarstva, kapitalizma i općenitog društvenog uspjeha.
Nadalje, o lokalnom monopolu:
Zatim, o mentalitetu oskudice koji tjera one koji se domognu vlasti da kradu:
Kako u Hrvatskoj stupiti na dužnost:
Ne možemo izbjeći govoriti o utjecaju politike na gospodarstvo u Hrvatskoj:
Tema koja meni u posljednje vrijeme uzrokuje pulsiranje žile na čelu: zapošljavanje u Hrvatskoj.
Poglavlje “Cijena okruženja” (lekcija 85) čitava je posvećena vanjskim okolnostima koje utječu na uspjeh nekog gospodarskog pothvata. Ovo je posljedica hrvatskih okolnosti:
A posljedica je to ovakve poslovne kulture:
>Zaposleni su neaktivni, fluktuiraju ili izostaju s posla, posebno u državnim poduzećima.
>Odnos između menadžmenta i radnika loš je i s vremenom se sve više pogoršava.
>Prevladava kratkoročno razmišljanje i tradicionalni pristup u definiranju strateških ciljeva poduzeća i kadrovske politike.
>Upravljanje kvalitetom uglavnom je zanemareno, pa je odnos cijene i kvalitete domaćih proizvoda u odnosu na međunarodnu konkurenciju izrazito nepovoljan.
>Menadžeri i poduzeća često se ponašaju neodgovorno, posebno glede ekoloških pitanja ili korištenja prirodnih resursa.”
Sad kad smo dijagnosticirali stanje u Hrvata, možemo prijeći i na mijenjanje poslovne (ne)kulture i na lekcije o poslovnom bontonu kakav vlada u civiliziranom poslovnom svijetu. Za hrvatski poslovni uspjeh trebamo i novu vrstu menadžera – inventivnog menadžera. Kakav je to lik?
Inventivnog menadžera može se prepoznati i po tome što je otvoren, brzo misli, pomalo je egoističan, impulzivan, uvjerljiv, zahtjevan, odan poslu, intelektualno znatiželjan, uvjeren u svoje sposobnosti, sklon estetici, fleksibilan, emotivno nabijen i osjetljiv, radikalan, dominantan, sa smislom za humor, inicijativan, okrenut budućnosti i tolerantan. Ova mješavina osobina različito se doživljava od okoline u kojoj menadžer djeluje. U nekim je kulturama lakše, a u drugima teže odgojiti i razvijati spomenute osobine.”
Dodajem još da je po klasičnoj menadžerskoj teoriji za dobrog menadžera (pa i inventivnog) bitno sedam osobina – inteligencija, dominantnost, interpersonalna osjetljivost, samopouzdanje i sigurnost, otvorenost, fleksibilnost i inicijativnost.
Inventivni menadžer, taj superjunak poslovnog svijeta (možemo li uopće zamisliti takvu osobu u našem poslovnom okruženju, osim eventualno Emila Tedeschija?) izbjegava pogreške koje možemo pripisati klasičnom menadžeru:
(rukovoditelj koji je mene otpustio je upravo taj tip: radije je bacio niz rijeku sve što je firma uložila u moju edukaciju i stručnost nego da se mora odreći svojih službenih automobila, imidža i sponzorstava sportskih klubova. Ja sam odbila frizirati svoje brojke, od čega se kolege ne skanjuju. Oni, dakako, nisu dobili otkaz.)
I inače sam uspjela kroz ovu knjigu testirati sebe kao (bivšeg) zaposlenika. Evo koji su sve preduvjeti da biste bili uspješni u svom poslu, testirajte se!
> Imam sav materijal i opremu koji su mi potrebni.
> Proteklog tjedna dobio sam pohvalu zbog dobro urađenog posla.
> Moj šef brine o meni kao osobi.
> Netko na poslu stalno ohrabruje moj napredak.
> Imam na poslu priliku raditi ono u čemu sam najbolji.”
U idućem tekstu nastavljamo!
petak, 01.10.2010.
Geraldine Brooks: "Obitelj March"
Nažalost, ne ovdje nego na Rozojkozi. E jesam vas zeznila!
(inače, super knjiga, preporučujem kao toplu juhu na hladan jesenji dan)
