Danas malo o tekstovima drugih blogera koje sam zamijetila u bespućima blogosfere (vidite me kako odlučno prelazim na stvar, nema tu puno minglanja, puno ćaskanja…). U prvom redu tu je tekst Knjiškog moljca koji se pod naslovom “Razmišljanja nakon čitanja Perišićevog teksta” osvrnuo na tekst kojega je za Globus napisao naš pisac Robert Perišić o potrebi da se književnike oslobodi zakona tržišta da bi mogli nesmetano stvarati (treba im, kaže Perišić, dati stipendije, a ne da siroti moraju raditi još jedan posao da bi pisali gotovo kao hobisti, a ne kao profesionalci).
Razmišljanja nakon čitanja Perišićeva teksta
Moljca je u tom smislu najviše zasmetalo što je Perišić iznio jednu neistinu: naime, Perišić je u svom tekstu tvrdio kako VEĆINA književnih časopisa u Hrvatskoj ne isplaćuje honorare za tekstove. Moljac pak ima iskustvo kako većina književnih časopisa – a on je s brojnima i ostvario suradnju - isplaćuje honorare (nažalost, tu je došlo do nepreciznosti: Perišić nije naveo radi li se o književnim ili publicističkim tekstovima; ja također imam iskustva s objavljivanjem publicističkih tekstova u časopisima i mogu također reći da isplaćuju – to nisu veliki honorari, niti su redoviti, ali ih ima – za razliku od književnih tekstova koje barem meni nitko nikad nije platio).
Mene više smeta cijela premisa na kojoj počiva Perišićeva teza: po njemu, pisac je profesionalac ako dobiva za to stipendiju od države. Po meni, pisac je profesionalac ako se uspijeva sam uzdržavati od onoga što napiše (bez pomoći države). Dakle, ja ne da zagovaram da pisac bude ispričan i izoliran od zakona tržišta, već želim da on to bude i više. Nijedna ni druga opcija ne jamče kvalitetu: ako je pisac podvrgnut zakonima tržišta, postoji opasnost od hiperprodukcije jer će željeti objavljivati više da bi zaradio više, to je logično. No s druge strane, pisac na državnim jaslama em je glasilo režima na dvije noge (dakle, definitivno neslobodni umjetnik), em uopće nema poticaja pisati i objavljivati kvalitetno kad će se ionako napojiti na državnoj sisi: takav sustav potiče lijenost i urođeni “ne može mene nitko tako malo platit’ koliko ja mogu malo radit’” mentalitet našega naroda (a i da budem iskrena, ja sam već malo sita svih koji iz ovog ili onog razloga zahtijevaju da se država pobrine za njih. Ako nisu shvatili, za njih se zapravo ne brine država, već se brinem ja i drugi porezni obveznici. Gospodine Perišiću, kad već kroz svoj nesubvencionirani rad na svom prvom, drugom, trećem i četvrtom poslu uzdržavam vaše pisanje – da, mi jadnici koji nismo uzvišeni pisci imamo i više od dva posla – zašto me onda tjerate da u knjižarama kupujem vaše knjige, poklonite mi ih besplatno! I uopće, ako želite biti izuzeti od zakona tržišta u trenutcima kad pišete svoju knjigu, zašto se tako jako trpate na tržište u trenutcima kad je želite prodati?)
Zašto ja zagovaram tržišno orijentiranu književnost? Zato što je ova subvencionirana netalentirana i dosadna kao uš (ako pročitam još nešto neinspirirano, zakukuljeno i anakrono što je pisano hrvatskim jezikom…). Značajna je činjenica da najveću zanimljivost svojih knjiga uspijevaju postići tek rijetki “tržišni pisci” kod nas – Tomić i Jergović, recimo. Isto tako, slažem se s tim da pisci koji su čitani za života imaju vrlo malenu šansu da budu čitani za sto godina. Pisci koji nisu čitani ni za života – realno, imaju još manju šansu.
U svakom slučaju, nije ovo prvi put da Perišić promovira tu svoju ideju putem medija (kako zanimljivo, spominje drugim piscima njihov tržišni položaj, a i sam je kolumnist u jednom časopisu. Da toliko vjeruje u svoju ideju, bi li se odrekao honorara iz Globusa?), Ante Tomić je jednom zgodom poludio na njega kad se Perišić dotakao bosanskog humorista Emira Imamovića Pirkea, pomalo ga svisoka nazvavši “književnim amaterom”. Evo linka.
Sponzoruše među piscima
(s Tomićem se ja zapravo slažem: ne vidim zašto bi pisci bili izuzeti od zakona tržišta – rada, umjetnosti, izdavaštva, čega već – kad to nije nitko od nas).
Nadalje, o pokondirenim tikvama o kojima je i na naslovnici objavljeno da je pisala Missillusion. Tekst počinje objašnjenjem neposrednog povoda naslova. Naime, “Pokondirena tikva” je drama srpskog dramatičara Jovana Sterije Popovića o ljudima koji se bez nužno potrebnih preduvjeta u vidu obrazovanja, uglađenosti i kulture nastoje uzdići u viši stalež, smatrajući da je samo to važno.
Pokondirene tikve
Ovo je socijalno angažiran tekst (Missillusion je dosad po mom dojmu pisala većinom introspektivne tekstove, pa je ovo pomalo i iznenađenje) – govori o trenutnom plićaku vrijednosti i osobnosti kakav je zavladao u Hrvatskoj: mediji nam serviraju sliku o sebi kakvu bismo trebali imati što se nalazi u velikoj suprotnosti s našim odgojem i našim stavovima o tome što je doista ispravno i važno. Čitajte Missillussion i razmislite o tome.
Post je objavljen 10.10.2010. u 12:41 sati.