Velimir Srića: "Inventivni menadžer u 100 lekcija" I.
Kad sam bila dijete, dobila sam knjigu “Bonton” Zvonimira Baloga (s maštovitim ilustracijama Zlatka Boureka i Ninoslava Kunca). Ta je knjiga bila podnaslovljena sa “kako da ne postanem klipan-ica u sto lekcijica”. “Inventivni menadžer u 100 lekcija” (podnaslovljena “Kako postati i ostati pobjednik”) na tragu je Zvonimira Baloga, i to doista ne mislim u podcjenjivačkom ili uvredljivom smislu – pisana je jednostavnim jezikom, donosi “friške” teme iz područja menadžmenta o kojemu u Hrvatskoj nije napisano puno knjiga (a pogotovo o tome nisu znali pisati hrvatski autori) koja još uvijek, iako je objavljena 2004. godine, sasvim precizno oslikava stanje hrvatskog gospodarstva u Godini Gospodnjoj 2010. I naravno, pisana je u 100 lekcijica.
Plan rada za ovaj post: neću ići citirati redom sve stvari koje su me fascinirale, već ću vam za početak reći sve što profesor Srića misli o Hrvatskoj, njezinoj misiji, strategiji i viziji koja se tiče gospodarstva, kapitalizma i općenitog društvenog uspjeha.
“Hrvatska već dugo sliči regionalnoj Snjeguljici. Svi znaju da je mlada, lijepa i perspektivna, ali je zagrizla nekakvu otrovnu političko-razvojnu jabuku, pa zaspala. Nema pravih vođa, nema mudrih vizija i strategija, nema međunarodnog imidža koji bi privukao lijepog princa kapitala i znanja da je poljupcem probudi i pokrene njezine usnule resurse. Kao zemlja i kao gospodarstvo u središtu smo dugotrajne ekonomske, političke i mentalne tranzicije, za mnoge konfuzije, kojom nije lako upravljati.”
Nadalje, o lokalnom monopolu:
“Hrvatska poslovna kultura i okruženje u pravilu pate od skromnih ciljeva. Većina poduzetnika i menadžera zadovoljava se lokalnom pozicijom na tržištu, još bolje ako je to lokalni monopol, usmjerena je preživljavanju i smatra uspjehom sam opstanak na poslovnoj sceni, pa ne očekuje i ne planira veliki rast i dinamični razvoj. Nedostaje nam samosvijesti, hrabrosti i spremnosti na globalne projekte te pobjedničkog duha uz koji bismo mogli postići globalne uspjehe.”
Zatim, o mentalitetu oskudice koji tjera one koji se domognu vlasti da kradu:
“Naše kulturno okruženje najbolje opisuje sociološki pojam teorije ograničenog dobra. To znači da prosječni stanovnik Lijepe Naše doživljava svu imovinu oko sebe kao konačnu i ograničenu. Gleda na nju kao na kolač koji se može podijeliti na određeni broj komadića. Tko god nešto posjeduje, tko god je stekao ikakav imetak, unaprijed mi je neprijatelj, jer je vlasnik komadića kolača koji zato ja ne mogu imati. Tko god, dakle, nešto ima, kao da je meni uzeo.”
Kako u Hrvatskoj stupiti na dužnost:
“Osobni stav većine novoimenovanih menadžera jest da su “prije njih neke budale upropastile poduzeće, organizaciju, sustav” i sada je njihov zadatak “sve to srediti”. Takav pristup stavlja ih u nepotreban sukob sa svima “bivšima” čiji “minuli rad” se doživljava kao promašaj i pogreška, a oni se osjećaju napadnuti i povrijeđeni. Tada će njihova prirodna reakcija biti negativan stav prema novom menadžeru, njegovim ljudima, idejama, prijedlozima i akcijama.”
Ne možemo izbjeći govoriti o utjecaju politike na gospodarstvo u Hrvatskoj:
“U demokratski slabije razvijenim zemljama politički život ima značajan utjecaj na privredne aktivnosti. Državni i lokalni politički moćnici nerijetko imaju snažan upliv na poslovanje i razvoj gospodarskih sustava. Politički angažman menadžera može donijeti uspjeh ili propast poduzeću, utjecati na uvjete privređivanja, stvarati monopole i uzrokovati nepravednu raspodjelu ostvarenih vrijednosti. Iako je u Hrvatskoj utjecaj politike na gospodarstvo oduvijek nedopustivo velik, nećemo se njime posebno baviti, u nadi da će s vremenom, razvitkom tržišta i demokratskih institucija ovaj utjecaj izblijedjeti.”
Tema koja meni u posljednje vrijeme uzrokuje pulsiranje žile na čelu: zapošljavanje u Hrvatskoj.
“U nas se utvrđivanje kvalitete ljudi koje zapošljavamo još nije nametnulo kao presudno važan zadatak. Našu praksu na žalost još uvijek karakterizira površnost pri izboru ljudi, prerijetko korištenje head-hunting agencija za pronalaženje strateški važnih menadžera i stručnjaka te pojave kao što je nepotizam, preporuke po logici “zemljaka” i prijatelja i protežiranje poznatih umjesto najboljih.”
Poglavlje “Cijena okruženja” (lekcija 85) čitava je posvećena vanjskim okolnostima koje utječu na uspjeh nekog gospodarskog pothvata. Ovo je posljedica hrvatskih okolnosti:
“Tipična je hrvatska priča: Ne mogu uspjeti u domovini, ali kad odem van, procvjetam. Naši su građevinski radnici odlično prihvaćeni u Njemačkoj, turistički radnici u Italiji, naše studentice su uzorne dadilje djeci Londona ili New Yorka, naši elektrotehničari grade blistave karijere širom svijeta, od Amerike do Švedske, naši nogometaši bili su neko vrijeme, uz košarkaše i rukometaše, najbolji izvozni proizvod Hrvatske.”
A posljedica je to ovakve poslovne kulture:
“>Zaposleni nedovoljno participiraju u odlučivanju i ne pokazuju dovoljno inicijative.
>Zaposleni su neaktivni, fluktuiraju ili izostaju s posla, posebno u državnim poduzećima.
>Odnos između menadžmenta i radnika loš je i s vremenom se sve više pogoršava.
>Prevladava kratkoročno razmišljanje i tradicionalni pristup u definiranju strateških ciljeva poduzeća i kadrovske politike.
>Upravljanje kvalitetom uglavnom je zanemareno, pa je odnos cijene i kvalitete domaćih proizvoda u odnosu na međunarodnu konkurenciju izrazito nepovoljan.
>Menadžeri i poduzeća često se ponašaju neodgovorno, posebno glede ekoloških pitanja ili korištenja prirodnih resursa.”
Sad kad smo dijagnosticirali stanje u Hrvata, možemo prijeći i na mijenjanje poslovne (ne)kulture i na lekcije o poslovnom bontonu kakav vlada u civiliziranom poslovnom svijetu. Za hrvatski poslovni uspjeh trebamo i novu vrstu menadžera – inventivnog menadžera. Kakav je to lik?
“Uz sve što smo dosad rekli, inventivni menadžer je, prema teorijskim spoznajama i analizama najboljih svjetskih rukovoditelja, originalan, sposoban proizvoditi mnogo različitih ideja, u stanju odijeliti izvor i sadržaj neke korisne informacije, uporan i predan pri rješavanju problema, sposoban da se ne opredjeljuje dok još ne zna dovoljno, neovisnog prosuđivanja, nesklon autoritetima, nekonformist i obdaren natprosječnom maštovitošću.
Inventivnog menadžera može se prepoznati i po tome što je otvoren, brzo misli, pomalo je egoističan, impulzivan, uvjerljiv, zahtjevan, odan poslu, intelektualno znatiželjan, uvjeren u svoje sposobnosti, sklon estetici, fleksibilan, emotivno nabijen i osjetljiv, radikalan, dominantan, sa smislom za humor, inicijativan, okrenut budućnosti i tolerantan. Ova mješavina osobina različito se doživljava od okoline u kojoj menadžer djeluje. U nekim je kulturama lakše, a u drugima teže odgojiti i razvijati spomenute osobine.”
Dodajem još da je po klasičnoj menadžerskoj teoriji za dobrog menadžera (pa i inventivnog) bitno sedam osobina – inteligencija, dominantnost, interpersonalna osjetljivost, samopouzdanje i sigurnost, otvorenost, fleksibilnost i inicijativnost.
Inventivni menadžer, taj superjunak poslovnog svijeta (možemo li uopće zamisliti takvu osobu u našem poslovnom okruženju, osim eventualno Emila Tedeschija?) izbjegava pogreške koje možemo pripisati klasičnom menadžeru:
“Posljednja metafora s naše liste ukazuje na to da je klasični rukovoditelj zaljubljen u brojke, ali ne voli ljude. U tome je nalik “računovođi” koji misli kratkoročno, a ne dugoročno, koji uvijek više voli i cijeni lijepu bilancu, pa makar i “friziranu”, nego se trudi da mu suradnici budu sretni, zadovoljni, da se razmišlja dugoročno, stavljajući u prvi plan sklad međuljuskih odnosa pa i po cijenu trenutačnih efekata na tržištu.”
(rukovoditelj koji je mene otpustio je upravo taj tip: radije je bacio niz rijeku sve što je firma uložila u moju edukaciju i stručnost nego da se mora odreći svojih službenih automobila, imidža i sponzorstava sportskih klubova. Ja sam odbila frizirati svoje brojke, od čega se kolege ne skanjuju. Oni, dakako, nisu dobili otkaz.)
I inače sam uspjela kroz ovu knjigu testirati sebe kao (bivšeg) zaposlenika. Evo koji su sve preduvjeti da biste bili uspješni u svom poslu, testirajte se!
“>Znam što se od mene očekuje na poslu.
> Imam sav materijal i opremu koji su mi potrebni.
> Proteklog tjedna dobio sam pohvalu zbog dobro urađenog posla.
> Moj šef brine o meni kao osobi.
> Netko na poslu stalno ohrabruje moj napredak.
> Imam na poslu priliku raditi ono u čemu sam najbolji.”