Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 19.11.2010.
Jeanette Winterson: "Težina"
Ne znam pratite li Biblioteku Mitovi kojoj je kao glavna ideja stavljanje mitova i legendi u novo ruho iz pera suvremenih pisaca. Ja sam dosad pročitala «Angusa sanjara» Alexandra McCall-Smitha i «Baba Jaga je snijela jaje» Dubravke Ugrešić. Tako je «Težina» treća knjiga iz te biblioteke kojoj sam se posvetila. Jeanette Winterson nije dvojila koju priču iz mitologije treba izabrati – to je priča o Atlasu (koji drži Zemlju na svojim plećima) i Heraklu. Privatni glas ove autorice (od koje se ne mogu sjetiti jesam li što čitala, ali imam jak dojam da nisam) mi se jako svidio (živ, prisan i uvjerljiv) – njezina motivacija i njezina konciznost.
«Kad su me zamolili da izaberem mit o kojem ću pisati, shvatila sam da sam već izabrala. Još prije nego što je završio telefonski razgovor, imala sam u glavi mit o Atlasu kako nosi svijet na leđima. Da nije bilo tog poziva, možda nikad ne bih napisala tu priču, ali kako ga je bilo, priča je samo čekala da je napišem...
Ponovno napišem. Jezični lajtmotiv «Težine» je: «Želim ponovno ispričati tu priču.»»
Ponovno napišem. Jezični lajtmotiv «Težine» je: «Želim ponovno ispričati tu priču.»»
Ostatak knjige... nije mi se previše svidio, moram priznati. Osim dijela s kraja knjige koji je prema mom mišljenju morao biti jači, upečatljiviji... riječ je o samoj autorici: Jeanette Winterson je posvojena odmah nakon rođenja i ovim putem je htjela prenijeti tu težinu, to breme nasljeđa koje joj je čak i nepoznato, težinu kakvu svi mi osjećamo u odnosu na roditelje, braću i sestre, domovinu, zavičaj, dom – a koju ona nema razloga osjećati.
«Ovako sagnut pod svijetom čujem sve čime se ljudi bave, i što ih više slušam kako preispituju svoju sudbinu, sve mi je jasnije kako je to jalovo. Čujem ih kako prave planove za sutra, a već iste noći umru. Čujem kako žena jauče u trudovima, a dijete se rodi mrtvo. Čujem kako zarobljenik strahuje, a odjednom ga puste na slobodu. Čujem kako trgovac sa svojom robom putuje kući s morske obale, ali ga napadnu razbojnici i sve mu otmu. Nema nikakvog zašto. Postoji samo volja bogova i čovjekova sudbina.»
Heraklo je pak s druge strane prevelik drkadžija za jednu tako ozbiljnu temu (nemojte me pitati što to znači ako planirate čitati knjigu).
Općeniti dojam: iz nekog me razloga strašno podsjetilo na dojam koji sam imala dok sam čitala «Mor» Đure Sudete u osnovnoj školi. Iako se danas ne mogu točno sjetiti o čemu je «Mor» govorio, sjećam se samo tog neodređenog osjećaja nelagode.
