«Hranu ljubavi» sam čitala prije sto godina, čak je imam negdje na svojim policama. Od ove me pak knjige neprestano odbijao naslov, iz nekog razloga. Časnik za vjenčanja, kako to dosadno zvuči! Ipak, pročitala sam je proteklog vikenda, u vrlo kratkom roku i uživajući cijelim putem u strasti kojom Anthony Capella, poznati italofil (kako kaže bilješka o piscu) govori o talijanskoj domaćoj hrani – o mozzarelli, o različitim vrstama tjestenine, o burrati, o rajčicama dozrelima na talijanskom suncu... Da već ranije nisam voljela muvanje po kuhinji, definitivno bi me zainteresirao.
Livia Pertini, kuharica obiteljske osterie (ja bih to prevela kao konobu, ako se mene pita), samo se jednom zaljubila u životu. Za Enza se udala pred sam početak Drugog svjetskog rata, a potom je on otišao. James Gould, britanski vojnik koji je premješten u Napulj, nikad nije osjetio pravu strast, iako ga je njegova prethodna zaručnica ostavila dok je s trupama boravio u Africi. James je, naime, pravi Britanac (dovoljno je da Britanac samo navrati u Italiju pa da mu krv uzavre – u tom ni Shakespeare nije bio blesav kad je svoje tragične ljubavnike smjestio u Veronu radije nego negdje u Essex) – hladnokrvan, sklon slijediti zapovijedi i moralan all the way. On je došao u službu u Napulj kao «časnik za vjenčanja» - njegov je jedini zadatak spriječiti da se saveznički vojnici ožene napuljskim djevojkama (koje su mahom bile prisiljene postati prostitutke jer u Napulju u jeku rata više doista nema posla). U takvom se gradu zatekne i Livia, naravno, jer što bi ljubavni roman bio bez slučajnosti koje život znače?
Dogodila se zapravo zanimljiva stvar: prostitutke su prenosile sifilis, a nad zalihama penicilina rasprostrli su se pipci talijanske mafije. Stoga su saveznički taktičari odlučili igrati prljavo: slali su kontingente (ako se smijem poslužiti tom neprimjerenom riječju) napuljskih prostitutki iza neprijateljskih linija kako bi zarazile što više njemačkih vojnika spolnom bolešću. Igrom slučaja se među njima našla i Livia koja je o tome razmišljala ovako:
«Sad je vidjela da je ovaj rat, za koji je mislila da se vodi između fašista i demokratskih snaga, zapravo bio cijeli niz različitih sukoba. Postojao je sukob između onih koji su željeli da žene ostanu kod kuće i onih koji su smatrali da bi žene trebale biti zaposlene izvan kuće. Sukob između onih koji su željeli da mladež pokazuje više poštovanja i onih koji su željeli da stariji ljudi imaju više tolerancije. Sukob između onih koji su podržavali Amerikance, s njihovim filmovima, žargonom, gangsterima i plesom jive, i onih koji su željeli da Europa bude više europska. Sukob između onih koji su mislili da bi obični ljudi trebali znati gdje im je mjesto i onih koji su mislili da obični ljudi moraju biti oslobođeni. Sukob između onih koji su mislili da vlada treba biti u službi javnosti i onih koji su mislili da bi vlada morala imati više moći. Ali prije svega, postojao je sukob između onih koji su htjeli da sve bude onako kako je bilo prije rata i onih koji su htjeli da se sve promijeni, a u tom sukobu – sukobu čije su se bitke tek trebale dogoditi i čije su vojske još okupljale svoje vojnike – ona je znala na kojoj će strani biti.»
Inače, Talijani nisu poznati po tome da previše drže do svojih žena, bar to nije bilo tako prije rata (iako tako možda ne biste pomislili, oni rado obožavaju žene zbog njihovog vanjskog izgleda, što doista nije čudo jer su Talijanke prekrasne žene, ali skupljaju ih poput trofeja – jednom kad takav trofej uspiju osvojiti, odlože ga na policu i zaborave na njega).
Konačno, moram vam reći nešto što sam saznala iz ove knjige – jeste li se ikad zapitali što znači Spandau Ballet (što je ime onog novoromantičarskog benda koji je bio u Hrvatskoj početkom godine)? Naime, za vrijeme Drugog svjetskog rata postojala je tzv. Spandau strojnica. Počujte:
"Malo poslije, James je ugledao muškarce ispred sebe kako su odjednom počeli tresti nogama i plesati, mahati rukama u zraku kao krpene lutke i vrtjeti se oko sebe kao u narodnom plesu. Prošao je dovoljno ratovanja da je znao što to znači: negdje se nalazila Spandau strojnica, čiji su meci vrtjeli vojnike dok su umirali na nogama. Zvali su to spandau balet.»