Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
srijeda, 17.11.2010.
Anthony Capella: "Časnik za vjenčanja"
«Hranu ljubavi» sam čitala prije sto godina, čak je imam negdje na svojim policama. Od ove me pak knjige neprestano odbijao naslov, iz nekog razloga. Časnik za vjenčanja, kako to dosadno zvuči! Ipak, pročitala sam je proteklog vikenda, u vrlo kratkom roku i uživajući cijelim putem u strasti kojom Anthony Capella, poznati italofil (kako kaže bilješka o piscu) govori o talijanskoj domaćoj hrani – o mozzarelli, o različitim vrstama tjestenine, o burrati, o rajčicama dozrelima na talijanskom suncu... Da već ranije nisam voljela muvanje po kuhinji, definitivno bi me zainteresirao.
Livia Pertini, kuharica obiteljske osterie (ja bih to prevela kao konobu, ako se mene pita), samo se jednom zaljubila u životu. Za Enza se udala pred sam početak Drugog svjetskog rata, a potom je on otišao. James Gould, britanski vojnik koji je premješten u Napulj, nikad nije osjetio pravu strast, iako ga je njegova prethodna zaručnica ostavila dok je s trupama boravio u Africi. James je, naime, pravi Britanac (dovoljno je da Britanac samo navrati u Italiju pa da mu krv uzavre – u tom ni Shakespeare nije bio blesav kad je svoje tragične ljubavnike smjestio u Veronu radije nego negdje u Essex) – hladnokrvan, sklon slijediti zapovijedi i moralan all the way. On je došao u službu u Napulj kao «časnik za vjenčanja» - njegov je jedini zadatak spriječiti da se saveznički vojnici ožene napuljskim djevojkama (koje su mahom bile prisiljene postati prostitutke jer u Napulju u jeku rata više doista nema posla). U takvom se gradu zatekne i Livia, naravno, jer što bi ljubavni roman bio bez slučajnosti koje život znače?
Dogodila se zapravo zanimljiva stvar: prostitutke su prenosile sifilis, a nad zalihama penicilina rasprostrli su se pipci talijanske mafije. Stoga su saveznički taktičari odlučili igrati prljavo: slali su kontingente (ako se smijem poslužiti tom neprimjerenom riječju) napuljskih prostitutki iza neprijateljskih linija kako bi zarazile što više njemačkih vojnika spolnom bolešću. Igrom slučaja se među njima našla i Livia koja je o tome razmišljala ovako:
Inače, Talijani nisu poznati po tome da previše drže do svojih žena, bar to nije bilo tako prije rata (iako tako možda ne biste pomislili, oni rado obožavaju žene zbog njihovog vanjskog izgleda, što doista nije čudo jer su Talijanke prekrasne žene, ali skupljaju ih poput trofeja – jednom kad takav trofej uspiju osvojiti, odlože ga na policu i zaborave na njega).
Konačno, moram vam reći nešto što sam saznala iz ove knjige – jeste li se ikad zapitali što znači Spandau Ballet (što je ime onog novoromantičarskog benda koji je bio u Hrvatskoj početkom godine)? Naime, za vrijeme Drugog svjetskog rata postojala je tzv. Spandau strojnica. Počujte:
Jezivo, ne?
