Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 04.11.2010.
Henryk Sienkiewicz: "Kroz pustinju i prašumu"
Moram priznati da mi je sad već malo dosta stručne literature koja govori o karijeri, ekonomiji i poduzetništvu (osim onoga o čemu sam vama pisala, čitala sam i “Najbolje marketinške alate za male poduzetnike”, “Uspjeh – najbolji vodič za napredovanje u karijeri”, a pokušala sam čitati i “Kako postati bolji stvaralac vrijednosti” i “Poduzetničke tehnike” – sve su to knjige koje morate rabiti kao priručnike, u stvarnoj situaciji i na pravom primjeru, pa je meni sve to bilo suhoparno). Počela sam se osjećati tjeskobno, kao da ništa ne mogu (knjige mi to nekad znaju napraviti, kad sam sasvim tumplekasta, stvari obično ispadaju bolje nego što sam se nadala, ali kad sam u potpunosti informirana, znam što se sve može dogoditi pa strepim da će se dogoditi najgori scenarij). Tjeskoba me toliko prala krajem prošlog tjedna da je jedino što je još pomagalo bilo listanje i gledanje slika u knjigama recepata (a imam ih doista krasnih, od “Vaši kolači – Vaš ponos” iz izdanja Dr. Oetkera koju mi je poklonila baka, a koju su joj kupile kolegice prije sto godina dok je još radila i dok su još prodavači knjiga hodali po firmama, do “Cookie&Biscuit Bible” koju sam dobila na poklon. Inače, knjige tog formata i te razine slikovitosti nisu uopće skupe, a možete ih naći na najgornjem katu Profila u Zagrebu, poput one o meksičkoj ili o vegetarijanskoj kuhinji). No dobro, dosta smo pričali o meni, pričajmo sad malo o mom batmobilu.
Zato se barem do kraja godine vraćam svojoj pravoj ljubavi – književnosti. Počela sam s knjigom kojoj se želim vratiti već niz godina, zato u svojoj kolekciji imam ne jedno nego dva izdanja te knjige, radi se o knjizi iz naslova ovog posta – dakako, to je “Kroz pustinju i prašumu” poljskog književnika Henryka Sienkiewicza. Što reći o tom autoru, a da to već ne znamo? (kao prvo, strašan gaf u bilješci o piscu u mojoj knjizi iz Biblioteke Jelen – Sienkiewicz je doista rođen 1846., ali nije umro 1876. godine kao što oni pišu, već 1916., tako da je stigao predhumno, ako me razumijete, dobiti Nobelovu nagradu za “Quo vadis”). Pisao je pretežno povijesne romane, puno je putovao (po Engleskoj, SAD-u, Francskoj i Italiji), a s putovanja je dobivao inspiraciju za svoja “Pisma s putovanja” te kritički najoštrije pripovijetke koje su se bazirale na usporedbi američkih i poljskih prilika (bio je u strahu od kapitalizma – sasvim opravdano, moram dodati). U Poljskoj je najpopularniji po svojoj trilogiji povijesnih romana iz poljske povijesti: “Ognjem i mačem”, “Potop” i “Gospodin Volodjovski”.
Evo, sad kad smo nešto i naučili, predlažem da se dotaknemo i mojih impresija: ja sam od glave do pete zaboravila što se događalo u tom romanu, ali sam uživala. Dakle, imamo tu djecu, četrnaestogodišnjeg Stasija (skraćeno od Stanislav, Stanislav Tarkowski) i tu malu, osmogodišnju Nellu, kćer inžinjera Rawlisona. Oci oboje djece su udovci i rade kao inžinjeri u Egiptu. U središnjoj Africi pak bjesne građanski nemiri – izvjesni Mahdi je digao na noge pobunjenike koji žele osvojiti čitavu Afriku, pa i svijet, ali za početak žele osloboditi Sudan od egipatske vlasti (a Egipat ga je osvojio na nagovor kolonijalističke Engleske). U tom neredu djeca bivaju oteta kao zamjena za ženu i djecu Mahdijeva zapovjednika Smaina. OK, ne smije im ni vlas pasti s glave, ali ipak neugodno putuju kroz pustinju i prašumu, kako i samo ime kaže, a mala je Nella boležljiva i u šugavoj, neopranoj Africi svako malo je u opasnosti da pokupi neku groznicu. Stasio je junačan dječak (i to je možda najneuvjerljiviji moment u knjizi, taj dječak koji sve može) – on puca iz puške, zna sve jezike koji se govore u Africi, izvrstan je pregovarač i ratni taktičar, a najviše od svega voli svoju malu posestrimu Nellu.
(SPOILER ALERT: naravno da se nakon mukotrpnog putovanja oni uspiju izvući iz ruku otmičara, pobjeći u prašumu, pripitomiti slona i još nekoliko životinja te predstaviti Nellu kao božanstvo tada još neotkrivenim narodima Afrike. U biti, najganutljiviji dio je kad se dvoje djece, neozlijeđeno i veselo ponovno nađe sa svojim očevima.)
Što reći? Ja sam oduvijek bila fan pustolovnih romana, a moram vam priznati kako se ovih dana nalazim u velikoj raspravi s bliskom osobom koja me optužila da sam malo prenapeta i da sam se slijedom događanja zaboravila zabavljati, što jest istina – ja sam jedna velika baba i treba me zatuć lopatom prije idućeg izvlačenja Binga. Ili ću se morati podsjetiti stare sebe (ako je takva ikad postojala) i pustolovnih romana koje sam nekad voljela. Jules Verne, here I come!
