Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
petak, 12.11.2010.
Postaju li klinci gluplji ili pametniji?
Prije sam zagovarala tezu da je nevjerojatno da klinci su klinci postajali sve gluplji dok je znanje postajalo sve dostupnije, jer mi se činilo da su klinci oko nas mutavi, nezainteresirani i nemotivirani. Što god ih pitaš, oni slegnu ramenima i kažu: “Whatever…”, na što ih god pokušaš nagovoriti, oni se ne daju. Jednostavno, generacija koju možeš zgužvati i baciti u koš.
Nekoliko događaja od prošlih par tjedana me natjeralo da duboko, duboko u sebi priznam da sam možda gajila predrasude prema suvremenim klincima (ipak sam ja mala snobica i elitistica).
U prvom redu, razgovarala sam sa svojom profesoricom hrvatskog jezika i književnosti iz osnovne škole. Žena je generacija mojih roditelja, uvijek je bila strašno inventivna i kreativna (iako su je klinci često znali nazivati uštogljenom jer se uvijek elegantno odijevala) i imala je neki način na koji je mogla natjerati klince da rade bilo što što joj je palo na pamet u dramskoj skupini (pa su tako kul osmaši jedne godine radili mjuzikl za Lidrano, jednom su snimali film, radili su skečeve, igrokaze, recitale, klasične tekstove, moderne tekstove,… što god zamislite). Moja sestrica je prošle godine bila u njezinom razredu, pa smo pričale i o tome. Profesorica kaže kako su joj Nacionalni kurikulum i HNOS (iako su na početku profesori strašno teško to prihvatili) zapravo olakšali posao jer su uveli standardizaciju i novine koje ona osobno i koje svaki drugi profesor ne bi imali vremena niti stručnosti provesti. Tako se sad pišu ispiti iz lektire, koji su sjajni, kaže ona. Filmići, prezentacije, slajdovi, radni listići, sve to uspijeva zaokupiti pažnju današnjih učenika bolje nego ex catedra predavanje. Mislim da je to prvi put da se netko pozitivno očitovao o reformi školstva.
Također, rekla je kako su ovi učenici, nakon nekoliko loših generacija, ponovno sjajni. Lako pamte, lako reproduciraju i shvaćaju zašto je učenje važno. Imaju pozitivni natjecateljski duh i uživaju u svom znanju, radije nego u neznanju.
Drugi primjer dolazi od mog kolege koji je apsolvent hrvatskog jezika i književnosti i knjižničarstva. Neki je dan načuo mlađe kolege studente kako komentiraju da imaju šest kolegija u ovom semestru. “Ali to uopće ne piše u izvedbenom programu”, usprotivio se jedan od njih. Znači, kaže mi kolega, oni ne samo da su se uspjeli upisati na taj fakultet i informirati se kad imaju predavanja, oni su čak skinuli i .pdf document od 15-20 stranica i pročitali ga kako bi znali što će ih čekati u čitavoj akademskoj godini. Kad bismo mi to napravili (naša generacija, op.a.), bili smo sretni da znamo kad su predavanja i gdje se moramo pojaviti.
Treći primjer koji govori u prilog da se rađaju i odgajaju neki novi klinci naspram kojih se i sama osjećam pomalo kao dinosaur, je link s Rozekoze od neki dan, koji vodi na tekst jedne majke koja se može ponositi svojom djecom jer unatoč tome što je ratovala s njima svaki dan oko toga koliko dugo smiju sjediti za računalom (a oni su pravila svakodnevno zaobilazili), a kasnije od toga odustala – dobila je krasne sinove.
Moj sin može koristiti Internet koliko god hoće
