Kad sam prije otprilike šest ili čak devet mjeseci čitala «Diktatora i visaljku» Daniela Pennaca, francuskog pisca rođenog 1944. godine u Casablanci, nisam na prvu odmah shvatila oko čega takva pompa i halabuka: «Diktator i visaljka» nije njegovo ponajbolje djelo, čak je pomalo i dosadnjikavo. No već sam tada čula o slavnoj «Djevojčici s knjižicama», za koju sam daljnjim propitkivanjem saznala da je zapravo treći dio tetralogije o Žrtvenom Jarcu i njegovoj obitelji.
Ukratko, u tri dana pročitala sam tri knjige (četvrti dio te tetralogije još nije preveden kod nas, koliko saznajem, iako imam malo muke s različitim prijevodima naslova na engleski i hrvatski jezik – izvornik je, dakako, na francuskom, tako da zapravo ne znam kako bi bio naslovljen četvrti dio, jer prema Wikipediji, Saga Malaussene, tj. saga o Žrtvenom Jarcu ima sedam naslova, a ne četiri).
Prvo sam pročitala prvi dio tetralogije, «Raj za ljudoždere» (u izvorniku «Au bonheur des ogres», u engleskom prijevodu «The Scapegoat» odnosno doslovce prevedeno «Žrtveni jarac»). Priča je to (za one koji se nisu susretali) o Benjaminu Malausseneu, čovjeku kojega zatječemo u trenutku dok u Dućanu u kojemu radi kao «tehnički kontrolor robe» počnu eksplodirati bombe, a počinitelj ostaje nepoznat. No prvo razjasnimo tko je Benjamin i što zapravo radi u tom trgovačkom centru (vidjeli ste kako sam mudro stavila navodnike na «tehničkog kontrolora robe»?)
Najdraža stvar glede ove knjige jest ta što mi nije potvrdila samo određene opservacije o knjigama i čitanju, već i o životu općenito, stoga mi je vjerojatno najdraži citat iz knjige «Od korica do korica» upravo ovaj:
Konačno sam se domogla knjige koja je bila na usnama mnogih strastvenih čitatelja i koja je bila predmet brojnih preporuka od trenutka kad sam otvorila ovaj blog. Jasno je da sam, kao i svi, prilično oduševljena svime što je Pennac namjeravao reći o knjigama i užitku čitanja (tako da će ovaj tekst vjerojatno prijeći i u sutrašnji post, jer ne mogu odjednom reći sve što sam namjeravala), a njegovih deset prava čitatelja ušli su u sve knjižničke brošure koje na ovaj ili onaj način preporučuju čitanje za sve dobne skupine. Mislim da bi svaka dokona gospođa prije nego što otvori klub ljubitelja knjige za svoje prijateljice trebala pročitati ovu knjigu. Svaki bi učitelj trebao pročitati Pennacova razmišljanja o nadahnjujućim učiteljima koji su pobudili u djeci zaboravljeni užitak čitanja i svaki roditelj bi trebao vidjeti što Pennac misli o prisiljavanju djece na čitanje.
U prvom dijelu knjige Daniel Pennac postavlja tezu da su u njegovo/ njihovo/ nečije doba knjige djeci bile zabranjivane (osobito ženskoj djeci, da ih se ne iskvari prije udaje) pa su predstavljale «zabranjeno voće», dok je danas sve dostupno i kvari užitak čitanja. No njegovi licemjerni komentatori (u vidu roditelja, baka i djedova koji se okupljaju oko televizije, a istovremeno govore sinu/unuku kako MORA čitati) navode i kako je problem u tome što se djecu tjera i prisiljava na čitanje, što su tu drugi vidovi zabave do kojih je lakše doprijeti (u smislu: lakše im se prepustiti) poput televizije, no evo i još nekih razloga zašto se prema Pennacu ne čita:
Općenito, ja sam malo sporija glede trendova. Kad sam čitala Setha Godina, on je s hvalospjevima govorio o tzv. «inovatorima», ljudima koji uživaju u tome da prvi nabasaju na nešto novo i da o tome govore svojim prijateljima. Ti će ljudi htjeti kupiti prototip Blackberrya ili Kindlea, oni će prvi čuti za nekog autora i čitati njegove knjige. Ja, kako ste već mogli shvatiti, nisam od inovatorske vrste i tek će mi se povremeno dogoditi da ispravno prepostavim tijek budućeg trenda. Češće mi se zapravo događa da hit – knjigu pročitam kad su se već svi preko svake mjere izdovoljili na njoj. No, kako aktualnost nije jedina prednost kojom se diči moja blogerska proza, odlučila sam vas s radošću izvijestiti kako sam konačno ovog vikenda pročitala «Sjenu vjetra» Carlosa Louisa Zafona (da, čula sam da je u izdanju Frakture prevedena i objavljena i njegova nova knjiga, «Anđelova igra», no to će očito pričekati još koju godinicu, po svemu sudeći). Ni sad je ne bih pročitala da moja Gospođa Majka nije članica Svijeta knjige i zagovarateljica sve literature koja je popularna, pa je nedavno kupila upravo naslov o kojemu danas govorimo.
Knjiga mi je super, ima sve što tražim od literature i u devedeset i pet posto teksta uopće nije davež (onih pet posto ostavljam za eventualnu mogućnost korekcije dojma, kao i zbog činjenice da sam određeni dio čitala oko dva ujutro, umorna ko pas) i nije mogla doći u bolje vrijeme (kad sam već bila sita umorna od čitanja «Nesanice» Marine Šur – Puhlovski i «Vodiča kroz galaksiju za autostopere» Douglasa Adamsa, ova knjiga mi je došla kao melem na čitateljsku ranu i privukla me na čitanje kao magnet, nisam se ni snašla).
No o čemu se radi? Barcelona, nakon ratova koji su pogodili i poharali stanovništvo (prvo Španjolski građanski rat, a potom i Drugi svjetski rat), polako se nastoji vratiti – u takvom trenutku zatječemo glavnog lika Daniela Semperea i njegova oca kako koračaju prema Groblju zaboravljenih knjiga («Sempere i sin» zajednička je knjižara koju održavaju gotovo samo snagom volje) – tamo će Daniel naći roman tajanstvenog i nepoznatog autora Juliana Caraxa o kojemu knjižarski krugovi ne znaju gotovo ništa, vjerojatno zbog činjenice da neznani osvetnik jurca svijetom, otkupljuje sve njegove knjige i uništava ih spaljivanjem. Ovo je, kako kaže i komentar na koricama, «dobro staro pripovijedanje» koje se ponovno vratilo u modu. No i više od toga, knjiga koristi prokušane recepte bestselera koji se čitaju u jednom dahu – na kraju svakog poglavlja je udica, na početku imamo gomilu nepoznanica čija su rješenja posijana cijelom duljinom knjige. Imamo romansu, čak i nekoliko njih, imamo obrate, imamo magiju, imamo povratak u povijest (u neka sretnija ili bizarnija vremena?) i konačno, dobivamo kraj koji kao čitatelji zaslužujemo. U samoj srži romana sve se, dakako, svelo na nesretnu ljubav, iznevjereno prijateljstvo, prijevaru i okrutnost kakvi rezultiraju teškom kaznom i konačnim odrješenjem koje dolazi desetljećima kasnije.
Toplo preporučujem čitanje «Sjene vjetra» (ako ste jednako revni kao ja, vjerojatno je ni sami niste pročitali), nećete promašiti (knjiga je također izvrstan rođendanski poklon, ima dobru prvu stranicu pa kome god je kupite, slavljenik je neće moći odložiti).
P. S. Ne znam što mi je, nešto mi teško idu knjige koje sam uhvatila čitati, no ostanite sa mnom još malo, prebrodit ćemo mi to zajedno!
Već znate kakvo to surfanje može biti: krenete po nešto sasvim benigno, poput voznog reda od Zagreba do Rijeke, a završite na drugom kraju svijeta, čitajući opskurne sotonističke sajtove i o kosturnici u češkom Sedlecu (ako mi ne vjerujete, kliknite ovdje).
Tako sam ja na Wikipediji, koja je sama po sebi opasno stvorenje, naletjela na nekoliko zanimljivih linkova o opskurnim knjigama i dokumentima za koje sigurno nećete čuti na nastavi hrvatskog jezika ili na predavanju iz pravne povijesti.
Moje putovanje je počelo uz Vojnichev rukopis.
LINK
Kad Wikipedia, inače vrelo podataka, kaže kako se radi o «tajanstvenoj, nedešifriranoj ilustriranoj knjizi koja je napisana u 15. ili 16. stoljeću i čiji autor, pismo i jezik ostaju nepoznati», pomalo vas prođe jeza. Pretpostavlja se da se radi o priručniku za mladog alkemičara, jer po svemu sudeći, knjiga je podijeljena u šest poglavlja, koja se tiču bilja, astronomije, biologije, kozmologije, farmacije i onoga za što se predmnijeva da su recepti. Bilje u «biljnom» poglavlju ne podsjećaju ni na što posebno, može se raditi o ovoj ili onoj biljci, a oko pisma kojim je rukopis pisan lome se polja brojnih kriptografa amatera i profesionalaca već više od četiri stoljeća. Uvijek postoji mogućnost da se radi o elaboriranoj prijevari, ali navodno da je bar pergament na kojem je rukopis pisan, kao i tinta kojom je pisana, autentična te potječe s početka 15. stoljeća.
Najbolje od svega kod ovog rukopisa jest što su njegovi preostali dijelovi dostupni na linku koji sam vam dala, pa ako se želite okušati u dešifriranju...
Sljedeći me link odveo prema nečemu što se naziva Aldaraia ili Book of Soyga.
LINK
Radi se, dakako, o knjizi magije koja sadrži inkantacije i upute o magičnim činima, o položaju Mjeseca i drugih nebeskih tijela, astrologiji, demonologiji i genealogiji anđela. Ima kabalistička obilježja (barem što se tiče tekstualnog dijela).
Nadalje, govorit ćemo o grimoireima.
LINK
Grimoire je, kako ste već shvatili ukoliko ste kliknuli na gore navedeni link, knjiga čarolija, priručnik za čarobnjake naučnike. Sadrži sve što ste mislili da sadrži: magične riječi, vračanja, recepte za čarobne napitke i slično. Ima nekoliko poznatih grimoirea, uključujući i Black Pullet, Le Grand Grimoire, Grimoirium Verum i navodno Šestu i sedmu knjigu Mojsijevu (ako se sjećate, nas su učili da je Mojsijevo Petoknjižje). U svakom slučaju, činjenica da se još mogu naći knjige magije meni je ludnica (a osobito mi je ludnica spoznaja da sve knjige magije imaju nekakve veze s kabalom, koja se i danas prakticira).
Nešto suvremeniji je Codex Seraphinianus.
LINK
Codex Seraphinianus je, kao što ste vidjeli kliknuvši na link, enciklopedija nepoznatog stranog svijeta, pisana na jeziku i pismom stanovnika tog svijeta i stoga nama još nerazumljiva. Sve to ne bi bilo tako strašno (bilo bi, ali ne baš tako strašno) da autor te enciklopedije nije talijanski umjetnik, arhitekt i industrijski dizajner Luigi Serafini koji je Codex Seraphinianus osmislio i napisao u trideset mjeseci od 1976. do 1978. godine. Što se tiče pisma, moguće je da se radi o lažnom pismu (pojednostavljeno: črčkama koje nemaju nikakvo značenje, ali imitiraju pismo), ali je isto tako moguće i da se radi o šifri koja još nije dokučena. Ne znam što bih mislila o tome, ali ako je svoj jezik i pismo za potrebe knjige bilo dopušteno osmisliti J. R. R. Tolkienu (ili Roddenberryu za klingonsku rasu), valjda je i nama ostalima omogućeno isto pravo.
Za kraj, vraćamo se u naš rodni kraj i nešto stariju povijest uz Rohonc Codex.
LINK
Rohonc Codex je nađen u privatnoj biblioteci jednog mađarskog grofa nakon što je on biblioteku poklonio Mađarskoj akademiji znanosti. Trenutno se Codex izučava već više od 150 godina i mišljenje kojem se priklonila većina stručnjaka jest da se radi o prijevari koju je izveo Samuel Literati Nemes, transilvanijsko – mađarski antikvar poznat po nekoliko notornih povijesnih krivotvorina. No, tko zna je li doista tako?
Knjige (preostaje mi samo zaključiti) nisu zanimljive samo zbog onoga što piše u njima (iako, nekima su sadržaji ovih grimoirea sigurno nevjerojatno zanimljivi), već i zbog onoga što knjige rade, kakav život žive, kroz čije ruke prolaze i u čijim će rukama u konačnici završiti.
Kako je «Dežurna kučka» Cathi Hanauer izazvala žučne i burne rasprave na ovom blogu (podsjetimo se: «Cathi Hanauer – Dežurna kučka»), odlučila sam dovoljiti nekim prigovorima komentatora koji su se žalili kako je ta knjiga previše jednostrana i kako udovoljava ženskoj potrebi da kukaju i da se osjećaju žrtvama, jer bi valjalo reći da suvremeno doba postavlja nove zahtjeve ne samo pred žene, nego i pred muškarce. I dok žene na novi val obveza koji ih je zapljusnuo reagiraju sa srdžbom i bijesom, muškarci su pred svime time najčešće zbunjeni i stoje poput jelena na svjetlu automobilskih farova. Upravo o tome piše muž Cathi Hanauer, autor Daniel Jones koji je uredio knjigu «Muškarčina na kauču» u kojoj se nalaze priče dvadesetsedmorice muškaraca koji su doista iskreno odlučili progovoriti o svojim osjećajima vezanim uz ljubav, gubitak, očinstvo i slobodu.
Prvo moje mišljenje o svemu tome: iako sam zbog spola uvjetovana i sklonija razumjeti «dežurne kučke» radije nego «muškarčine na kauču», čitajući sam doista nastojala ostaviti svoj spol po strani i uživjeti se u «priče s druge strane ograde». Pa ipak, najviše sam uspjela uočavati razlike. Naime, činjenica je da se muškarci teže otvaraju i povjeravaju, pa u krajnjem slučaju nisu niti skloni analizirati toliko kao žene, što za posljedicu ima da je čitati o razmišljanjima muškaraca koji su se u potpunosti otvorili bilo... pomalo čudno. Ova knjiga, naime, nije niti slična «dežurnoj kučki»: pomirljivija je, manje agresivna, nudi nekakve druge životne filozofije i teorije. Tako saznajemo priče boy – toyeva (mogu to tako reći, znate što to znači?), strastvenog preljubnika (čovjeka koji je zaljubljen u preljube, ne u svoju priležnicu), zatim priču neoženjenog 47 – godišnjaka, čovjeka koji se nalazi u ovorenom braku sa svojom suprugom, zatim muškarca koji zarađuje znatno manje od svoje supruge, muškarca koji je isključivo kućanica... Ima tu svega.
Muškarci su velika djeca, primijetila sam. Zapao mi je u oko jedan citat dijaloga između autora i žene koja je filozofsko pitanje postojanja svog braka riješila dok se on oko njega još uvijek borio i lomio u sebi.
Ponukana dvama blogovima (u mojoj akciji Blogeri čitaju blogere) koji (jedan u potpunosti, a drugi samo u jednom postu) tematiziraju uspješno i sretno mršavljenje, a isto tako, i sama sam se zbog napornih blagdana osjetila pomalo teško (priznajem da sam u posljednjih nekoliko dana i ja počela paziti što i koliko jedem, ali još uvijek tašto tvrdim kako to nije zbog zabrinutosti oko tjelesne težine, već zato što imam problema sa želucem pa mi više odgovara laganija prehrana), odlučila sam danas progovoriti koju riječ i o dijetama i mršavljenju.*
Minus 40 kg
Da čujem, tko je još na dijeti?
U tu sam svrhu, ne bih li dobila inspiraciju, pročitala dvije kratke e – knjige nepoznatih autora koji su željeli sa svekolikim pučanstvom podijeliti svoje spoznaje o ravnom (i praznom) trbuhu. Radi se o «Seven Secrets They Don' t Want You to Know About Weight Loss» autora Jamesa Raymana i «Ten Biggest Fat – Loss Lies» autora Anthonya Alayona. Iz samih se naslova može zaključiti kako te knjige imaju sve: zavjeru, akciju, informaciju, poticaj i suosjećanje. U sve sam to ukomponirala i neke svoje ideje, teze i teorije o zdravom životu, tako da vam u nastavku teksta dostavljam miš – maš tajni za uspješno mršavljenje i zegzi tijelo:
Tajna br. 1 – dijete ne djeluju!
Imam prijateljicu koja je od svoje četrnaeste godine na dijetama, tako da sam upućena u sve vrste dijeta koje su bile u modi. Od svoje četrnaeste godine moja kolegica nije normalno jela. Imate onu vrstu prehrane gdje se jede normalno, ali svaki dan morate popiti sok jednog limuna nakon jela, i to svaki idući dan po jedan limun više dok ne dođete do soka od deset limuna deseti dan, onda ide prema manje dok ne dođete ponovno do jednog. Pa onda imate onu dijetu «voćni dan – mesni dan – tjesteninasti dan» (za koju nikad ne znam kako se zove). Izlišno je i reći da se nakon svake od tih agresivnih dijeta udebljala još i koju kilicu više (to se još i pogoršalo nakon što se prestala baviti sportom zbog nekih lakših zdravstvenih problema). Da se razumijemo, ona je bila sklonija debljanju nego ja, jer su joj i majka i sestra korpulentne (ali opet, sve tri su redovno zajedno išle na te dijete, tako da se ne zna jesu li genetski sklone debljanju ili su grupno sklone lošim navikama), i uvijek je bila viša i jača od mene, ali iskreno, mislim da sad ima oko sto kila, što je definitivno daleko od idealne težine za bilo koju visinu. Bilo kako bilo, ona se nije riješila loših navika, a pogotovo one da ide na agresivne dijete (a ja joj nemam srca reći kako to ne funkcionira, osobito nakon što se više od deset godina pouzdavala u to). Dakle, imam živi, pravi primjer kako dijete ne valjaju (postoji onaj razlog da tijelo zato što ga se izlaže stresu tijekom dijete nakon dijete živi u tom «stresnom» modu i prikuplja što više može hranjivih tvari da bi izdržalo stresni period, zato se kilogrami vraćaju), treba promijeniti način života. Moja kolegica i dalje ne pješači, vozi se autobusom jednu stanicu, bicikl vozi jednom u sto godina i jede tešku i masnu hranu kasno navečer.
Problem s dijetama, kad već i ne bi bile totalna prijevara, jest što zahtijevaju od vas vrijeme i posvećenost koje mi u svojim zaposlenim životima nemamo i samo nam je opterećenje kupovati posebnu hranu i posebno si kuhati.
Tajna br. 2 – nema čudotvorne hrane: jedi normalno, samo pazi koliko
Recimo, saznala sam iz onih e – knjiga kako mnogi pripisuju zelenom čaju dijetna svojstva za koja nikad nije dokazano da ih on ima. Što meni osobno pomaže? Ne pijem gazirana pića, ne pijem alkohol (gotovo beziznimno), jedem normalni bijeli kruh i nemam u prehrani proizvode od integralnog brašna (iako to planiram uvesti). Obvezno doručkujem jer inače mi bude grozno čekati do ručka (pa se onda prejedem za večeru). Nastojim ne jesti između obroka (jer kontam da me ne ubiju dvije sarme za ručak nego svi oni kolači koje u prolazu pojedem između ručka i večere), a ako baš moram, nastojim birati voće umjesto grickalica, čokolade i kolača. Nema tu neke velike tajne, cilj je jesti zdravo, imati potpunu prehranu i ne uskraćivati si ništa osim onoga za što odavno znamo da je junk food.
Tajna br. 3 – nema dijete kojom ćete suziti struk ili bedra, ne ide to tako ciljano!
Navodno da abmasteri ne djeluju onako kako se reklamiraju (iznenađeni?), kao ni niz drugih sprava. Vjerovati da postoji dijeta koja će vam vratiti struk ose ili bedra petnaestogodišnjakinje još je bedastije.
Tajna br. 4 – izgladnjivanje je opasno!
Iz već navedenih razloga, ukoliko se izgladnjujete, navikavate tijelo na režim manjeg broja kalorija i nalazite se u stresnom razdoblju. Zato, čim nešto temeljitije pojedete, tijelo to pažljivo skuplja i sprema za slučaj novog stresnog razdoblja. Da ne spominjem kako možete dovesti do neravnoteže važnih elemenata u tijelu i zauvijek si uništiti zdravlje. Stručnjaci iz ovih mojih e – knjiga radije preporučuju jesti manje, ali češće. Valjalo bi prigristi nešto svaka 3 sata, nekakvu zdravu sitnicu (sa svoje strane u ovim zimskim mjesecima preporučujem agrume i orašasto voće).
Tajna br. 5 – tjelovježba
Nažalost, nema drugog načina, iako bismo svi radije izbjegli onaj znojavi i dosadni dio posla. Kako sam antitalent za sve vrste sportova i kako sam preškrta za sve vrste tjelovježbe organizirane pri fitness - klubovima, meni su se svidjeli prijedlozi iz e – knjiga koje sam pročitala: preskakanje užeta, hodanje i bicikliranje (ja dodajem i rolanje). I kućanske poslove – nema smisla da plaćate ženu da vam dođe peglati, a za to vrijeme vi jedete čokoladu i gledate tevenovele. Tko može i ima okućnicu, i vanjski poslovi su korisni.
Tajna br. 6 – sve što vam kažu o dijetnim pripravcima i spravama za vježbanje uzmite s rezervom!
Industrija mršavljenja «teška» je 55 milijardi dolara – oni se svog dijela tržišnog kolača (a to su pretili ljudi) neće tako lako odreći, što znači da njihov cilj nije da vi smršavite nego da oni na vama zarade, a to mogu samo dok kupujete njihove proizvode, odnosno dok imate viška kila. Što će reći – ne nasjedajte na trikove, ne misle vam dobro! Tek kad vidite milijun ljudi koji su skinuli kile sa super – čudotvornom pilulom, tek onda kupite proizvod. Isto vrijedi, dakako, i za sprave (za mučenje) i uređaje za mršavljenje i vježbanje. Isto tako, čujem da su neki ljudi zamislili da se smršaviti može – liposukcijom! Moguće je da tako čovjek ima manje u masi, ali navodno da liposukcija ne može dati lijep tonus mišićima i da tijelo izgleda neprirodno i izobličeno, a to u svakom slučaju definitivno nije cilj.
____________
* Kad bih bila potpuno iskrena, rekla bih o sebi da sam u deset godina nakon srednje škole postupno dobila 14 kilograma – to znači da sam dobivala oko kilu i pol godišnje. Nastavim li tim tempom, do četrdesete bih mogla imati 90 kila. Što je na moju visinu od oko 170 cm daleko od idealne težine. Matematički nadareniji među vama mogli bi zaključiti kako trenutno imam 68 kilograma, a s 17 godina imala sam oko 54. Pažljiviji izračun idealne težine kaže kako bih idealno morala imati 60 kilograma na 170 cm visine, što znači da imam 8 kilograma viška. Već sad. Jasno, i moje tijelo izgleda drugačije nego kad sam bila 17 – godišnja mršavica, sad više spadam u žene s raskošnim oblinama. Koje su, sukladno genetskim predispozicijama, kod mene koncentrirane na području bedara i guzice.
Moja generacija je prva generacija koja nije išla u pionire: mi nismo dobili kape i marame i nismo u prvom razredu osnovne škole morali izgovarati ranijim generacijama tako poznate izraze (ne mogu reći da žalim zbog toga – stres od prvih dana škole ionako mi je bio pregolem). Nije stoga čudo što mnogi stariji tvrde da je upravo od naše generacije sve s mladima krenulo nizbrdo. Zato, a i stoga što se osjećam osobito svečano večeras, donosim vam riječi pionirske zakletve, koju sam u cijelosti danas pročitala prvi put u životu:
«Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi i biti dobar drug.
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu SOCIJALISTIČKU FEDERATIVNU REPUBLIKU JUGOSLAVIJU.
Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo naših naroda i ideje za koje se borio Tito.
Da ću cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir.»
Koliko često mijenjate mišljenje u interakciji s drugim ljudima (ukoliko ste ušli u raspravu u kojoj vi i sugovornik/ci imate različita mišljenja)? A koliko ste puta htjeli promijeniti tuđe mišljenje u raspravi? Vjerujem da ste, kao i ja, uostalom, u tome u 100% slučajeva maestralno podbacili.
(Ovaj je tekst pisan pod utjecajem čitanja knjige Bože Udovičića pod naslovom «Kriza se produbljuje»)
Svi mi za sebe, dakako, mislimo da smo najpametniji i naša su nam vlastita razmišljanja, stavovi, mišljenja i uvjerenja najvažniji, što je i jedino logično. Ponekad, svoje stavove i mišljenja donosimo iracionalno, na temelju tradicije i osobnih sklonosti – tako će, primjerice, neki ljudi glasati za nekog predsjedničkog kandidata zato što s njim dijele nacionalnu pripadnost (radije ću reći «geografsko i kulturno podrijetlo», kad malo bolje razmislim) ili odbijaju glasati za nekog kandidata zato što imaju dojam (subjektivan, ničim potvrđen dojam) kako će im taj kandidat na neki način zabraniti odlazak na vjerske obrede. Svoje ćemo iracionalno donesene stavove nastojati zapakirati u neku koliko – toliko racionalnu ambalažu kako drugi ljudi ne bi pomislili da smo u najmanju ruku pomalo neozbiljni.
Priznajem da sam i sama takva u nizu životnih situacija: posve impulzivno odlučim kupiti novi monitor, a zatim samoj sebi racionaliziram tu odluku o kupnji (ma koliko nastojala koristiti mozak i ugodnu činjenicu da sam prije svega ipak – ah – racionalno biće).
Mislim da upravo zbog razlika u stavovima danas teško možemo ostvariti normalnu i prisnu komunikaciju s drugima. I sama sam primijetila kakav sam snob – ukoliko imam dojam da ću se s potencijalnim sugovornikom teško složiti oko neke teme (vi to zovite predrasudom, ali ja to zovem ženskom intuicijom koja me rijetko prevarila – ako mi netko na prvi pogled djeluje kao da sluša cajke ili da je desničarski nastrojen, ne povlačim pitanje politike ili muzike), izbjegavam razgovarati s takvom osobom smatrajući da od nje ne mogu čuti ništa novo. Prije, priznajem, nisam bila takva: moje je uvjerenje još uvijek kako nema osobe na svijetu s kojom nije vrijedno razgovarati i od koje čovjek ne može nešto naučiti. Međutim, neugodna iskustva u koja su se neke rasprave pretvorile odvratile su me od toga da s ljudima razgovaram o ičemu drugom osim o «sigurnim temama» - vremenu ili poslu. Priznajem, dobrovoljno se izoliram od ljudi i više se ne upoznajem tako rado. U dobro poznatom društvu često ću, ponukana svakodnevnim iskustvima interakcije na poslu, reći kako ja doista «mrzim ljude» (nikad nisam mrzila ljude: ako već nikad i nisam bila osobito aktivna sudionica u ljudskom društvu, uvijek sam ih rado promatrala i voljela gledati kako se ponašaju). Mislim da velika razlika nije niti u virtualnom svijetu: svi mi (uvjetno rečeno) normalni se ne javljamo rado na forumima ili blogovima gdje se ljudi svađaju oko toga tko je bio gori, partizani ili ustaše, niti ne volimo uskakati u rasprave koje se tiču dnevne politike ili Thompsona, recimo. Bar ja više ne volim. Iako, prije sam prilično voljela takve rasprave – čovjeku to dođe kao odušak: vičeš na nepoznate ljude i misliš da se oni neće uvrijediti samo zato što su skriveni iza avatara (u mom slučaju to doista nije tako, ja svoje srce nosim na avataru i tko me god hoće povrijediti, jednako će to snažno moći učiniti preko interneta koliko i uživo).
Kako izliječiti ovu duhovnu krizu? Ja predlažem putovanja – umjesto vozačkog ispita, svi bi roditelji za svoje netom punoljetne potomke trebali izdvojiti određenu svotu novca za putovanja u inozemstvo. Meni su takva putovanja doista promijenila perspektivu glede moga mjesta u svijetu, u Europi i u poretku svemira (nemojte mi zamjeriti na svemirskoj usporedbi, ovih dana čitam «Vodič kroz galaksiju za autostopere» Douglasa Adamsa pa razmišljam u nekim drugim omjerima). Mi se možemo busati u prsa kako smo u svom malom selu glavni Tarzani, ali dvadesetak kilometara dalje nijedna šuša nije čula za nas. Možemo misliti kako smo bogomdani, ali kad na drugom kraju svijeta vidimo ljude koji isto tako puno rade i postižu čudesa, ljude kojima se bez problema možemo diviti, zaboravimo na vlastitu veličinu i moć onih oko nas koji nas isto tako nastoje uvjeriti u vlastitu veličinu.
Knjige – dakako (zar bi se doista dogodilo da u nekom tekstu ja ne predložim čitanje kao dobru stvar?) Čitajući proširujemo obzore, ako već nemamo novca za putovanja. Čitajući saznajemo kako drugi ljudi žive i uspijevamo ih razumjeti bolje nego da smo ih osobno upoznali. No ne moram vam sve to govoriti – vi i posjećujete ovaj blog zato što volite čitati.
I konačno, predlažem ono što sam i sama zaboravila činiti: promatrajte ljude oko sebe, ne budite puni predrasuda: od drugih ljudi, ma tko oni bili i što činili u životu, uvijek imate nešto novo za naučiti. Uostalom, neki od najvećih svjetskih pisaca besmrtnu slavu stekli su promatrajući i bilježeći događanja u svijetu oko sebe.
Za kraj donosim citat koji me ponukao na ovoliko razmišljanja:
«Većina ljudi misli da je pametnija od drugih. Čini se kao da svatko plovi svemirom svojim brodom. Možda su nam dodiri često zato tako površni da se ne bismo prestrašili razlika koje nosimo. Zato se neki radije povlače u izolaciju, jer je sve teže razumjeti način mišljenja i života drugih, smjestiti ga unutar vlastitog gledanja na svijet, te se čini da je bolje svakako sačuvati vlastito uvjerenje, ne upuštajući se u rizik komunikacije.»
Kako sam već rekla, često primam mailove čiji sadržaj vjerojatno odgovara mom mentalnom sklopu i afinitetima, ali se nerijetko ne mogu sjetiti da sam slanje takvih mailova izričito zatražila. Što ponekad i nije loša stvar, pogotovo u situacijama kad imamo prilike vidjeti popis najboljih pročitanih naslova u 2009. godini po izboru autora popisa. Autor je u ovom slučaju Željko Obrenović, njegov se popis nalazi na stranici beogradskog City magazina, a točan link možete vidjeti ispod:
Najbolje knjige u 2009.
Definitivno se slažem s autorovom fascinacijom Stephenom Kingom i mogu to razumjeti, iako je meni Suskindov "Parfem" bio sjajna knjiga, a Obrenović je istu popljuvao. James Ellroy FTW, dakako, a o Simmonsu bi se, što se mene tiče, dalo raspravljati (iako je možda bolje ne zaključivati samo na temelju jedne pročitane knjige.
Daniel Kehlmann mi se svidio sad kad sam pročitala i ovu knjigu, moram priznati («Magični život Arthura Beerholma» i nije toliko upečatljiv, a sad jedva čekam pribaviti i njegovo «Mjerenje svijeta»). Radi se o austrijskom autoru mlađe generacije (rođen je 1975. godine), čije je najpoznatije djelo definitivno «Mjerenje svijeta», iako i «Ja i Kaminski» nosi određenu težinu popularnosti. Nakon Süskindovog «Parfema» iz 1985. godine, Kehlmannovo «Mjerenje svijeta» predstavlja najveći bestseler njemačkog govornog područja. Kehlmann je osvojio niz književnih nagrada, među kojima su Candide (2005.), Heimito vod Doderer (2006.) i Kleistova nagrada (2006.)
U naslovu «Ja i Kaminski», «ja» se odnosi na Sebastiana Zöllnera, relativno nepoznatog likovnog kritičara koji, da bi preduhitrio svog najvećeg rivala Hansa Bahringa, odlučuje pronaći i napraviti biografiju slikara Manuela Kaminskog – prvo zanemarenog, zatim prepoznatog i konačno zaboravljenog slijepog slikara iz doba kojemu su pripadali i Matisse i Picasso. «Ja» je umišljen lik, pun sebe dok mu se život raspada: bivša djevojka ga tjera iz stana, nepoznati ljudi imaju poriv izraziti animozitet i odbojnost prema njemu, a njegovo zanimanje novinara prevelo ga je preko ruba prihvatljivog cinizma i učinilo ga sklonim gaziti preko leševa da bi postigao slavu i prestiž za kojima žudi. «Ja» je osoba koja uvijek štuca s novcem, ali je sklona grandioznim novčanim gestama kako bi impresionirala okolinu (sklon je, dakako, učiniti i pokoju poluilegalnu radnju kako bi došao do svoga cilja).
«Kaminski» je, kako već rekoh, Manuel Kaminski, nepoznat slikar koji živi s kćeri Miriam (koja se odrekla vlastitog života kako bi brinula za oslijepjelog starca) u nekom seocetu u planinama (isti Heidin djed, osim što uopće nije ni sličan). O njemu saznajemo prilično mnogo detalja a da zapravo i ne uspijevamo povući paralelu između mladića koji je obećavao biti dobar slikar (ne vrhunski, ne velikan, ali prilično dobar) – čak su neki sugovornici koji su sudjelovali u stvaranju njegove biografije tvrdili da se uvijek držao kao da će postati netko i nešto u životu pa se nitko nije nimalo začudio kad se to i dogodilo (mene je ta Kehlmannova slika totalno fascinirala: ja znam puno djece za koju sam imala dojam da će postati netko i nešto, pa sam se totalno iznenadila kad se to nije dogodilo, čak dapače) – i ishlapjelog slijepog starca koji tek na mahove uspijeva iznaći lucidnost i ne biti cendrav poput djeteta. Kaminski me, moram priznati, živcirao – tipična svojeglavost gerijatrijskih slučajeva: ja sad moram piškiti, moram odspavati svoj popodnevni drijemež, moram lupetati u prazno ne shvaćajući da to nikoga ne zanima… Nekako pak takav Kaminski postaje Zöllneru izrazito drag, do mjere da mu putovanje s Kaminskim (ako želite znati kako je do njega došlo, morate pročitati knjigu, što ću vam ja?) predstavlja iskustvo prema kojemu će oblikovati čitav svoj budući život.
Dva su pitanja koja sam si postavila dok sam čitala: kako netko zna da je predodređen za umjetnost? Kako se čovjek odlučuje posvetiti čitav život u potrazi za slavom i priznanjem za koje ne zna hoće li doći i kada (hoće li doći uopće za njegova života)? Što nas privlači umjetnosti i kulturi, kad čovjek može biti savršeno sretan radeći, primjerice, u rudniku ili osiguravajućem društvu? Je li to slava? Novac? Javno priznanje? Osjećaj da se nešto u svijetu promijenilo zato što smo dali svoj doprinos? Sam Kaminski za sebe je rekao kako nije bio vrhunski slikar, tek na mahove prilično dobar. Svoj je sljepački život stoga posvetio črčkanju po blokovima papira, pokušavajući se pomiriti s time da u svijetu i društvu nije ostavio trag kakav je planirao.
Drugo pitanje zapravo i nije pitanje, čista opservacija: zašto su umjetnički i znanstveni krugovi tako zatvoreni i elitistički raspoloženi (uzevši u obzir prethodno postavljeno pitanje)? Zašto su neki ljudi već za života proglašavani genijima i zasipani pustim parama, dok drugi nisu za života uspijevali niti objaviti knjigu ili izložiti djela? (ne zavaravajmo se, problem je isti i u današnje vrijeme: neki mogu objaviti četiri knjige godišnje (dakako, ako su u fizičkoj mogućnosti četiri knjige natipkati) bez obzira na kvalitetu, a nepoznat autor ne može objaviti remek – djelo sve da na trepavicama stoji). Neizvjesnost umjetničkog stvaranja ili znanstvenog istraživanja navodi me na zaključak da će umjetnici i znanstvenici biti dobrohotniji prema ostatku svijeta koji također nastoji na svoj način preživjeti, međutim, oni su osobito ustrajni u tome da ih ostatak svijeta gleda kao über - rasu. Ne vidim zašto, doista.
Treba reći da je ova knjiga na mahove smiješna i da baca prilično ružno svjetlo na: a) novinare (uključivši tu i likovne kritičare), b) slikare i sve ostale koji se nalaze na sporednim kolosijecima likovne profesije te c) vlasnike hotela i drugih ugostiteljskih objekata i konduktere. Čitajte, što ću vam ja!
Ponovno sam čitala Zlicin post o različitim načinima na koje su različiti autori prikazivali zaljubljene žene i načine na koje su njihove junakinje dolazile do ljubavne sreće i blagostanja - tu su kontesa Nera, Elizabeth Bennet iz "Ponosa i predrasuda", Bridget Jones iz, dakako, "Dnevnika Bridget Jones" i Scarlet O' Hara iz "Prohujalo s vihorom". (danima nakon što sam pogledala film sam južnjačkim naglaskom govorila "Oh, Ashley")
Kako ja nemam pravo govoriti o ljubavi jer je meni ljubav došla kao jednostavna, laka i logična, prepuštam vas Zlici i njezinim razmišljanjima o tome što se s događa s ljubavlju i ženama kad su istoj sasvim prepuštene. Link slijedi dolje.
Ljubavne priče, kad ih malo bolje pogledam
2009. godinu završila sam čitanjem nešto lakše literature: jednu knjigu kolumnistice Indie Knight sam već čitala prije par godina (ako se ne varam, naslov je glasio «Moj život na tanjuru»), a sad sam se odlučila za «Zar me ne želiš?» Naravno da me prvo privukla šarena naslovnica i mogućnost čitanja chick – lita pred kraj godine kad sam već malo nervozna i sita svega. Isto tako, naravno da sam dobila upravo ono što sam tražila, ni više ni manje.
Glavna junakinja je Stella de la Croix, rođena i odgojena Francuskinja koja živi u Londonu sa svojom jednoipolgodišnjom kćeri Honey i sustanarom Frankom, umjetnikom koji slika vrlo realistične krave. Stella je sve ono što žena traži od glavne junakinje: profinjena, samostalna žena koja je napravila dijete s partnerom s kojim se kasnije rastala, poznavateljica suvremene umjetnosti, jednom riječju – svjetska žena. Koja je gladna seksa, ako smijem dodati, pa povampireno hoda od omatorjelih estetskih kirurga narančastog tena do DJ – eva koji nerazumljivo govore i prave se da su mlađi nego što doista jesu. Jasno, Frank kao partner uopće ne dolazi u obzir jer je: a) promiskuitetan, b) njezin sustanar, c) ima narančastu kosu i dlake po tijeku, pravi Škot i d) ima kćer s kojom se ne viđa i ne želi znati za nju, što Stellu kao majku djevojčice ozbiljno odbija od njega. Sve su to toliko uvjerljivi razlozi da mi je kosa opadala od muke dok sam čitala (nadam se da ste primijetili očit sarkazam u mojoj posljednjoj rečenici).
Enivejs, ja znam da je samohranim majkama iznad 35 godina koje su neko vrijeme bile izvan stroja teško ponovno izaći i loviti muškarce (heck, meni bi bilo teško i mrsko ponovno ući u igru, a niti sam udana, niti imam toliko godina niti dijete na vratu), ali da je baš tako teško… nisam sigurna.
No u svakom slučaju, što sam tražila, to sam i dobila – lagani chick – lit za kraj jedne naporne godine.
1. Najbliža budućnost
Trenutno mi je u planu čitanje knjiga koje sam konfiscirala u knjižnici, a to su «Posljednje opuštanje (priručnik za hohštaplere)» Waltera Sernera (autor zna o čemu piše jer je i sam, kako urednici knjige navode, pravi snob i hohštapler, dadaist i tko zna što sve ne), «Ja i Kaminski» Daniela Kehlmana (čiji sam roman «Magični život Arthura Beerholma» čitala prošle godine, a ovaj sam uzela jer se radi o jednoj meni dragoj maloj nakladi imenom Aora) te «Sunčani dan na La Plaza de la Constitution» crnogorskog autora Andreja Nikolaidisa za čiji sam «Mimesis» čula, ali ga nisam čitala. Držim fige da bar jedna obilježi moju 2010. godinu pa da ne moram dalje tražiti.
2. Amelie Nothomb
Kako sam već jučer rekla, ostalo mi je pročitati samo još «Ni Adamova ni Evina», mada se bojim da će dok ja dođem do kraja te knjige, biti prevedena još koja pa onda nikad neću izaći na kraj s Nothombovom.
3. Haruki Murakami
Iako sam veći dio Murakamijevog opusa pročitala, ostale su mi «Pleši pleši pleši» i «Tvrdokuhana zemlja čudesa & kraj svijeta» te ova najnovija, «Kafka na žalu». Ah pardon, ima još i «Kad padne mrak», koja je objavljena prije «Kafke».
4. Stieg Larsson
«Djevojka koja se igrala vatrom» postoji u našem prijevodu (kao i prva «Muškarci koji mrze žene»), a «Kule u zraku» još čekamo (mada, ako smo zbilja nestrpljivi, ima načina da se dođe i do «Kula u zraku»).
5. Paul Auster
Volim Austera, ali primjećujem da već godinama ne znam što sam od njegovih knjiga čitala, a što mi je promaklo. Možda je vrijeme za čitanje i prečitavanje Austera konačno došlo (slična je stvar sa mnom i Bukowskim – znam da mi je poznat i da sam nešto čitala, ali što? Tko zna.)
6. Hrpa knjiga oko mog kreveta s kojom ne mogu izaći na kraj
Oko mog kreveta nalazi se tri hrpe knjiga koje sam počela čitati, ali nikad nisam dovršila. Idemo od prve hrpe: na njoj se nalazi kompletni «Vodič kroz galaksiju za autostopere» Douglasa Adamsa (deluxe izdanje, divno izgleda, na engleskom), «Olympos» Dana Simmonsa i «Drawing of the Three» Stephena Kinga (dio «Dark Tower» serije, ako se ne varam). Drugu hrpu čine knjige poput «Četvrtog protokola» Fredericka Forsytha, «Zvonik» Williama Goldinga», «Obala» Wande Ramos» i «Middlemarch» George Eliot. Treća hrpa je nešto aktualnija: nju čine «Tkanje života» Mirjane Krizmanić (ako prestrašim svoju majku, vjerujem da će joj iza leđa ispasti «Tajna» Rhonde Byrne, tako da je njeno maslo i «Tkanje života»), «Rumunj» Brucea Bendersona (hihihi, Benderson, a roman gej tematike), «Uspavanka» Chucka Palahniuka, «Kuća u Ulici Mango» Sandre Cisneros i još par naslova koji vas vjerojatno ne interesiraju.
7. Tolkien
Da se sjetim Tolkiena ponukala su me nedavna prikazivanja «Gospodara prstenova» na televiziji – davno sam ga čitala, i sigurno se ne bih ponovno bacila na čitanje «Silmariliona», ali lijepo bi bilo ponovno čitati «Gospodare» i «Hobita», a kad sam već tamo, ne znam što čitateljska publika misli o «Hurinovoj djeci», nekako se nisu izjašnjavali o tome. Slijedom navedenog, svečano izjavljujem da ove godine neću ponovno čitati Harrya Pottera osim u slučaju izvanrednih okolnosti.
8. Popis knjiga u novčaniku
«Muškarčina na kauču» Daniela Jonesa završila je na post – itu u novčaniku, isto kao i «Gerilski marketing» Jaya Conrada Levinsona, «Kenjaža» Harrya Frankfurta i «Protiv ljubavi» Laure Kipnis. Novčanik je izvanredno mjesto za čuvanje papirića i njihovo angažiranje u prijeko potrebnom trenutku.
Sad kad gledam imam dojam da je popis kratak i da sve to ja riješim jednom rukom u mjesec dana, no kako me čitateljski put ne jednom odveo i na čitateljske stranputice, u 2010. godini očekujte doista svašta.
Što ćete vi ove godine?
< | siječanj, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.
Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com