Najdraža stvar glede ove knjige jest ta što mi nije potvrdila samo određene opservacije o knjigama i čitanju, već i o životu općenito, stoga mi je vjerojatno najdraži citat iz knjige «Od korica do korica» upravo ovaj:
«Osobina je svih živih bića da prenose ljubav prema životu, pa i preko jednadžbe s dvije nepoznanice, ali na žalost, umijeće življenja nikada nije bilo zapisano u školskim programima.
Funkcija je tu.
Život je negdje drugdje.
Čitati se uči u školi.
Voljeti čitati…»
… se uči od onih koji nadahnjuju. Iskreno, ja ponovno želim ovakvu ljubav prema životu kakvu opisuje Daniel Pennac, a kakvu mi se čini da sam u posljednjih godinu i pol izgubila. Optimizam, rećemo.
Također, nameće se pitanje je li problem i u tome što učitelji jezika nakon što izađu s fakulteta (više) nisu strastveni čitatelji i što onda ne mogu prenijeti taj užitak niti na učenike (kako bi izgledao takav učitelj, Pennac jako dobro zna):
«Ali svakodnevno, knjiga je zaklon od romora kiše, nijemo blještanje stranica što se odupire pravilnom ritmu podzemne željeznice, roman skriven u tajničinoj ladici, profino čituckanje dok učenici tiho rade, i učenik u dnu učionice koji kriomice čita, čekajući da preda prazan list…»
Isto tako, Pennac zagovara da se čita u tišini i da se o knjizi ne raspravlja jer čitanje nije isto što i lektira – o knjizi svatko ima pravo imati mišljenje i ukoliko ne želi, ne mora ga dijeliti s drugima. U tom smislu ja možda i griješim kad nastojim animirati u prvom redu korisnike bloga na razmišljanje i razgovaranje o knjizi, možda treba šutjeti i ostaviti čitatelje da svaki od njih ponaosob odluči što misli o kojem književnom djelu. Da, razmišljala sam već o mogućnosti da sam potpuno u krivu…
«Čitanje je komunikacijski čin? Još jedna slatka šala tumača! Mi ne govorimo o onome što čitamo. Užitak nakon pročitane knjige vrlo često ljubomorno skrivamo. Ili u tome ne nalazimo povod za razgovor ili, prije no što uspijemo nešto izreći, moramo pustiti vremenu da obavi svoj fini posao destilacije. Ta šutnja je jamac naše intimnosti. Knjigu smo pročitali, ali još smo u njoj. Sam spomen o njoj izaziva u nama otpor. Ona nas štiti od Vanjskog svijeta. Ona nam pruža osmatračnicu visoko uzdignutu nad svakodnevnim krajolicima. Pročitali smo i šutimo. Šutimo zato što smo pročitali.»
Super mi je i ono što ja oduvijek tvrdim o vremenu za čitanje (mnogi mi ljudi, kako čujem, zavide na vremenu za čitanje, koje se, kad se sve zbroji, svodi na sat do dva preko tjedna i sedam do osam sati vikendom) – ako ga želiš, imat ćeš ga.
«Čim se postavi pitanje vremena za čitanje, znači da nema nikakve želje. Jer, ako dobro promislimo, nitko nikada nema vremena za čitanje. Ni mali, ni mladi, ni odrasli. Život je stalna zapreka čitanju.»
U jednom dijelu knjige se Pennac obraća bibliotekarkama (što je, dakako, mene ponukalo na razmišljanje o tome kako se nijedan pisac nikad ne obraća bibliotekarima, već isključivo ženama – knjižničarkama, kao da se radi o ekskluzivnom ženskom zanimanju – tko još govori «knjižničar», čak ako to i jest slučaj?) Evo tog romantičnog obraćanja:
«Drage bibliotekarke, čuvarice hrama, prava je sreća što su svi naslovi svijeta pronašli ćelijicu u saću vašeg besprijekorno raspoređenog znanja (kako bih se bez vas snašao, ja, čije znanje nalikuje neobrađenom zemljištu!) i čudesno je kako poznajete sve tematike razvrstane po policama što vas okružuju… ali bilo bi isto tako dobro da vas čujemo kako pripovijedate svoje najdraže romane posjetiteljima izgubljenim u toj šumi svih mogućih knjiga… i kako bi bilo lijepo da im iz štovanja darujete svoja najljepša sjećanja na knjigu! Pripovjedačice, budite čarobnice – i knjige će ravno s polica skočiti u čitateljeve ruke.»
Pennac, kao i ja, smatra da svi ljudi mogu uživati u čitanju jer svi ljudi uživaju u tome da im se pripovijeda, stoga ne treba, kaže Pennac, brkati školsko obrazovanje s osobnom načitanošću (greška i predrasuda koju mnogi gaje – ako nisi čitao lektire, očito je da o knjigama ništa ne znaš, pa što ja imam s tobom razgovarati o bilo čemu?)
«S tog gledišta, dobro vođena književna izobrazba više ovisi o taktici, nego o dobrom poimanju teksta. A «loš učenik», češće no što mislimo, dijete je kobno lišeno taktičkih sposobnosti. I u panici da nam neće izreći što od njega očekujemo, počinje ubrzo miješati školovanje s osobnom načitanošću.
Odbačen od škole, vrlo brzo se osjeća čitačkim bijednikom. Misli da je «čitanje» samo po sebi elitni čin i cijeloga života sebi uskraćuje knjige jer nije znao o njima govoriti kada su to od njega tražili.»
A sada slijedi i Pennacovo pojašnjenje načina koji je po njemu pametniji:
«Još valja «shvatiti» da knjige nisu napisane da bi ih moj sin, moja kći, mladi objašnjavali, već da ih, ako im srce tako kaže, čitaju.
Naše znanje, naše školovanje, naše životno zvanje, naš društveni život su jedno. Naš unutarnji život čitatelja, naša načitanost nešto su drugo. Doista je dobro proizvoditi maturante, diplomirane slušače, predmetne profesore s državnim ispitom, društvo ih ponovo traži, o tome ne treba raspravljati… no mnogo je bitnije otvoriti svima stranice svih knjiga.
Tijekom školovanja, osmoškolcima i gimnazijalcima se nameće obveza da tumače i objašnjavaju, a način kako se to izvodi toliko ih užasava da većina odustaje od druženja s knjigom.»
Za kraj vas prepuštam Pennacu i citatu iz knjige o kojoj govorimo, «Od korica do korica» i onome što nas čeka ukoliko se prepustimo užitku čitanja:
«Nikada se više nećemo oporaviti od te preobrazbe. S takvog se puta ne vraćamo netaknuti. Svako čitanje prati užitak, ma koliko ga potiskivali; i po svojoj prirodi, užitak čitanja – ta radost alkemičara – ne da se nimalo zaplašiti slikom, ni televizijskom, pa makar se obrušavala i u obliku svakodnevnih lavina.
Ako se, ipak, taj užitak izgubio (jer, kao što kažu, moj sin, moja kći, mladi ne vole čitati), nije otišao predaleko.
Tek odlutao.
Lako ga je pronaći.»