Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
četvrtak, 28.01.2010.
Daniel Pennac: "Od korica do korica" (I. dio)
Konačno sam se domogla knjige koja je bila na usnama mnogih strastvenih čitatelja i koja je bila predmet brojnih preporuka od trenutka kad sam otvorila ovaj blog. Jasno je da sam, kao i svi, prilično oduševljena svime što je Pennac namjeravao reći o knjigama i užitku čitanja (tako da će ovaj tekst vjerojatno prijeći i u sutrašnji post, jer ne mogu odjednom reći sve što sam namjeravala), a njegovih deset prava čitatelja ušli su u sve knjižničke brošure koje na ovaj ili onaj način preporučuju čitanje za sve dobne skupine. Mislim da bi svaka dokona gospođa prije nego što otvori klub ljubitelja knjige za svoje prijateljice trebala pročitati ovu knjigu. Svaki bi učitelj trebao pročitati Pennacova razmišljanja o nadahnjujućim učiteljima koji su pobudili u djeci zaboravljeni užitak čitanja i svaki roditelj bi trebao vidjeti što Pennac misli o prisiljavanju djece na čitanje.
U prvom dijelu knjige Daniel Pennac postavlja tezu da su u njegovo/ njihovo/ nečije doba knjige djeci bile zabranjivane (osobito ženskoj djeci, da ih se ne iskvari prije udaje) pa su predstavljale «zabranjeno voće», dok je danas sve dostupno i kvari užitak čitanja. No njegovi licemjerni komentatori (u vidu roditelja, baka i djedova koji se okupljaju oko televizije, a istovremeno govore sinu/unuku kako MORA čitati) navode i kako je problem u tome što se djecu tjera i prisiljava na čitanje, što su tu drugi vidovi zabave do kojih je lakše doprijeti (u smislu: lakše im se prepustiti) poput televizije, no evo i još nekih razloga zašto se prema Pennacu ne čita:
I što još?
Ah, da! proračun Ministarstva za kulturu je prava bijeda! A u toj se mikroskopski maloj kesi nalazi beskrajno mali udio za «Knjigu».
Meni je beskrajno zanimljiva bila teza koju postavlja Pennac da «učenje slova» tj. «učenje čitanja» nije isto što i «čitanje». Korijen užitka u čitanju ne leži u procesu čitanja, u procesu svladavanja slova i drugih fizičkih i tehničkih prepreka prema tekstu, već u užitku koje osjećaju sva ljudska bića dok slušaju (ili si čitaju) pripovijedanje. Mi smo ljudi ovisni o pričama. Stoga jedan od ova dva procesa često zatire napore drugog: mnogi roditelji misle da dijete treba prepustiti samo sebi jednom kad je naučilo (ili polovično naučilo) slova – sad je čitanje posve u djetetovim rukama. No to je pogrešno: onaj tko se još bori sa slovima teško će uživati u čitanju. Zato valja nastaviti pripovijedati.
Knjiga je premrežena iskustvima pisaca i književnika koji su smislili inovativne načine za promociju čitanja – evo što o čitanju kaže Rosseau, posredstvom Pennaca:
Uporno tražimo najbolje metode za učenje čitanja; pronalazimo čitače strojeve, čitače zidne ploče; dječju sobu pretvaramo u tiskarsku radionicu. (…) Kako jadno! Mnogo sigurniji način od svih navedenih, onaj koji uvijek zaboravljamo, jest želja za učenjem. Pobudite u djetetu tu želju, okanite se vaših čitačih strojeva (…); tada će svaka metoda biti dobra.
Djetetovo zanimanje; evo snažnog pokretača, jedinog koji vodi sigurno i daleko.
(…)
Dodat ću još jednu jedinu riječ koja izriče važno životno načelo. Ono glasi: obično se najsigurnije i najbrže postiže ono što se ne nastoji postići žurbom.»
(BTW, jeste li skužili opetovanu pravopisnu greškicu? Mislila sam da je slučajnost, no ne i treći put kad se ponovila).
Ova je knjiga stoga istovremeno i književno djelo kao i priručnik za nestrpljivog roditelja koji želi da ga se dijete okani jednom kad je krenulo u školu sa svojim pričama za laku noć. To potvrđuje i citat kojega je Pennac posudio od Kafke:
Drugi dio knjige posvećen je svima nama koji smo se već odlučili glede ljubavi prema knjigama (postoje određene dogme koje bi valjalo preispitati) – uglavnom, taj je dio namijenjen sljedećim kategorijama ljudi:
Dogma.
Uključivši i onog koji vas uvjerava da danas više ne čita zato što je mnogo čitao jučer, no studij je sad iza njega, a u životu je «uspio», zasigurno svojom zaslugom (od onih je «što nikome ništa ne duguje»), ali rado priznaje da su mu te knjige, koje više ne treba, bile doista korisne… čak «prijeko potrebne, da prijeko potre – bne!»»
U pravilu, svi mi znamo da se čitati mora i čovjek može navesti nekoliko tisuća razloga zašto se baš MORA čitati (evo samo nekih koje svi svjesno vrlo dobro znamo, ali podsvjesno rado zanemarujemo…):
- Da bismo uspjeli u školovanju.
- Da bismo bili upućeni.
- Da bismo znali odakle dolazimo.
- Da bismo znali tko smo.
- Da bismo bolje upoznali druge.
- Da bismo znali kamo idemo.
- Da bismo sačuvali sjećanje na prošlost.
- Da bismo pojasnili sadašnjost.
- Da bismo iskoristili prijašnja iskustva.
- Da bismo izbjegli gluposti naših predaka.
- Da bismo dobili na vremenu.
- Da bismo pobjegli od stvarnosti.
- Da bismo pronašli smisao života.
- Da bismo razumjeli temelje naše civilizacije.
- Da bismo održali našu znatiželju.
- Da bismo se zabavili.
- Da bismo se razvijali.
- Da bismo komunicirali.
- Da bismo razvijali kritički duh.»
(Mislim da je Daniel Pennac tu sve pokrio, zar ne? Sve bitne razloge, osim jednog, dakako.)
Za kraj ovog dijela mi dopustite da citiram tih famoznih «deset zapovijedi» odnosno deset prava čitatelja prema Danielu Pennacu i njegovoj knjizi «Od korica do korica»:
2. Pravo da preskačemo stranice.
3. Pravo da ne dovršimo knjigu.
4. Pravo da ponovno čitamo.
5. Pravo da čitamo bilo što.
6. Pravo na zanos.
7. Pravo da čitamo bilo gdje.
8. Pravo da pabirčimo.
9. Pravo da čitamo naglas.
10. Pravo na šutnju.»
