Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
nedjelja, 10.01.2010.
Poteškoće u komunikaciji
Koliko često mijenjate mišljenje u interakciji s drugim ljudima (ukoliko ste ušli u raspravu u kojoj vi i sugovornik/ci imate različita mišljenja)? A koliko ste puta htjeli promijeniti tuđe mišljenje u raspravi? Vjerujem da ste, kao i ja, uostalom, u tome u 100% slučajeva maestralno podbacili.
(Ovaj je tekst pisan pod utjecajem čitanja knjige Bože Udovičića pod naslovom «Kriza se produbljuje»)
Svi mi za sebe, dakako, mislimo da smo najpametniji i naša su nam vlastita razmišljanja, stavovi, mišljenja i uvjerenja najvažniji, što je i jedino logično. Ponekad, svoje stavove i mišljenja donosimo iracionalno, na temelju tradicije i osobnih sklonosti – tako će, primjerice, neki ljudi glasati za nekog predsjedničkog kandidata zato što s njim dijele nacionalnu pripadnost (radije ću reći «geografsko i kulturno podrijetlo», kad malo bolje razmislim) ili odbijaju glasati za nekog kandidata zato što imaju dojam (subjektivan, ničim potvrđen dojam) kako će im taj kandidat na neki način zabraniti odlazak na vjerske obrede. Svoje ćemo iracionalno donesene stavove nastojati zapakirati u neku koliko – toliko racionalnu ambalažu kako drugi ljudi ne bi pomislili da smo u najmanju ruku pomalo neozbiljni.
Priznajem da sam i sama takva u nizu životnih situacija: posve impulzivno odlučim kupiti novi monitor, a zatim samoj sebi racionaliziram tu odluku o kupnji (ma koliko nastojala koristiti mozak i ugodnu činjenicu da sam prije svega ipak – ah – racionalno biće).
Mislim da upravo zbog razlika u stavovima danas teško možemo ostvariti normalnu i prisnu komunikaciju s drugima. I sama sam primijetila kakav sam snob – ukoliko imam dojam da ću se s potencijalnim sugovornikom teško složiti oko neke teme (vi to zovite predrasudom, ali ja to zovem ženskom intuicijom koja me rijetko prevarila – ako mi netko na prvi pogled djeluje kao da sluša cajke ili da je desničarski nastrojen, ne povlačim pitanje politike ili muzike), izbjegavam razgovarati s takvom osobom smatrajući da od nje ne mogu čuti ništa novo. Prije, priznajem, nisam bila takva: moje je uvjerenje još uvijek kako nema osobe na svijetu s kojom nije vrijedno razgovarati i od koje čovjek ne može nešto naučiti. Međutim, neugodna iskustva u koja su se neke rasprave pretvorile odvratile su me od toga da s ljudima razgovaram o ičemu drugom osim o «sigurnim temama» - vremenu ili poslu. Priznajem, dobrovoljno se izoliram od ljudi i više se ne upoznajem tako rado. U dobro poznatom društvu često ću, ponukana svakodnevnim iskustvima interakcije na poslu, reći kako ja doista «mrzim ljude» (nikad nisam mrzila ljude: ako već nikad i nisam bila osobito aktivna sudionica u ljudskom društvu, uvijek sam ih rado promatrala i voljela gledati kako se ponašaju). Mislim da velika razlika nije niti u virtualnom svijetu: svi mi (uvjetno rečeno) normalni se ne javljamo rado na forumima ili blogovima gdje se ljudi svađaju oko toga tko je bio gori, partizani ili ustaše, niti ne volimo uskakati u rasprave koje se tiču dnevne politike ili Thompsona, recimo. Bar ja više ne volim. Iako, prije sam prilično voljela takve rasprave – čovjeku to dođe kao odušak: vičeš na nepoznate ljude i misliš da se oni neće uvrijediti samo zato što su skriveni iza avatara (u mom slučaju to doista nije tako, ja svoje srce nosim na avataru i tko me god hoće povrijediti, jednako će to snažno moći učiniti preko interneta koliko i uživo).
Kako izliječiti ovu duhovnu krizu? Ja predlažem putovanja – umjesto vozačkog ispita, svi bi roditelji za svoje netom punoljetne potomke trebali izdvojiti određenu svotu novca za putovanja u inozemstvo. Meni su takva putovanja doista promijenila perspektivu glede moga mjesta u svijetu, u Europi i u poretku svemira (nemojte mi zamjeriti na svemirskoj usporedbi, ovih dana čitam «Vodič kroz galaksiju za autostopere» Douglasa Adamsa pa razmišljam u nekim drugim omjerima). Mi se možemo busati u prsa kako smo u svom malom selu glavni Tarzani, ali dvadesetak kilometara dalje nijedna šuša nije čula za nas. Možemo misliti kako smo bogomdani, ali kad na drugom kraju svijeta vidimo ljude koji isto tako puno rade i postižu čudesa, ljude kojima se bez problema možemo diviti, zaboravimo na vlastitu veličinu i moć onih oko nas koji nas isto tako nastoje uvjeriti u vlastitu veličinu.
Knjige – dakako (zar bi se doista dogodilo da u nekom tekstu ja ne predložim čitanje kao dobru stvar?) Čitajući proširujemo obzore, ako već nemamo novca za putovanja. Čitajući saznajemo kako drugi ljudi žive i uspijevamo ih razumjeti bolje nego da smo ih osobno upoznali. No ne moram vam sve to govoriti – vi i posjećujete ovaj blog zato što volite čitati.
I konačno, predlažem ono što sam i sama zaboravila činiti: promatrajte ljude oko sebe, ne budite puni predrasuda: od drugih ljudi, ma tko oni bili i što činili u životu, uvijek imate nešto novo za naučiti. Uostalom, neki od najvećih svjetskih pisaca besmrtnu slavu stekli su promatrajući i bilježeći događanja u svijetu oko sebe.
Za kraj donosim citat koji me ponukao na ovoliko razmišljanja:
«Većina ljudi misli da je pametnija od drugih. Čini se kao da svatko plovi svemirom svojim brodom. Možda su nam dodiri često zato tako površni da se ne bismo prestrašili razlika koje nosimo. Zato se neki radije povlače u izolaciju, jer je sve teže razumjeti način mišljenja i života drugih, smjestiti ga unutar vlastitog gledanja na svijet, te se čini da je bolje svakako sačuvati vlastito uvjerenje, ne upuštajući se u rizik komunikacije.»
