Općenito, ja sam malo sporija glede trendova. Kad sam čitala Setha Godina, on je s hvalospjevima govorio o tzv. «inovatorima», ljudima koji uživaju u tome da prvi nabasaju na nešto novo i da o tome govore svojim prijateljima. Ti će ljudi htjeti kupiti prototip Blackberrya ili Kindlea, oni će prvi čuti za nekog autora i čitati njegove knjige. Ja, kako ste već mogli shvatiti, nisam od inovatorske vrste i tek će mi se povremeno dogoditi da ispravno prepostavim tijek budućeg trenda. Češće mi se zapravo događa da hit – knjigu pročitam kad su se već svi preko svake mjere izdovoljili na njoj. No, kako aktualnost nije jedina prednost kojom se diči moja blogerska proza, odlučila sam vas s radošću izvijestiti kako sam konačno ovog vikenda pročitala «Sjenu vjetra» Carlosa Louisa Zafona (da, čula sam da je u izdanju Frakture prevedena i objavljena i njegova nova knjiga, «Anđelova igra», no to će očito pričekati još koju godinicu, po svemu sudeći). Ni sad je ne bih pročitala da moja Gospođa Majka nije članica Svijeta knjige i zagovarateljica sve literature koja je popularna, pa je nedavno kupila upravo naslov o kojemu danas govorimo.
Knjiga mi je super, ima sve što tražim od literature i u devedeset i pet posto teksta uopće nije davež (onih pet posto ostavljam za eventualnu mogućnost korekcije dojma, kao i zbog činjenice da sam određeni dio čitala oko dva ujutro, umorna ko pas) i nije mogla doći u bolje vrijeme (kad sam već bila sita umorna od čitanja «Nesanice» Marine Šur – Puhlovski i «Vodiča kroz galaksiju za autostopere» Douglasa Adamsa, ova knjiga mi je došla kao melem na čitateljsku ranu i privukla me na čitanje kao magnet, nisam se ni snašla).
No o čemu se radi? Barcelona, nakon ratova koji su pogodili i poharali stanovništvo (prvo Španjolski građanski rat, a potom i Drugi svjetski rat), polako se nastoji vratiti – u takvom trenutku zatječemo glavnog lika Daniela Semperea i njegova oca kako koračaju prema Groblju zaboravljenih knjiga («Sempere i sin» zajednička je knjižara koju održavaju gotovo samo snagom volje) – tamo će Daniel naći roman tajanstvenog i nepoznatog autora Juliana Caraxa o kojemu knjižarski krugovi ne znaju gotovo ništa, vjerojatno zbog činjenice da neznani osvetnik jurca svijetom, otkupljuje sve njegove knjige i uništava ih spaljivanjem. Ovo je, kako kaže i komentar na koricama, «dobro staro pripovijedanje» koje se ponovno vratilo u modu. No i više od toga, knjiga koristi prokušane recepte bestselera koji se čitaju u jednom dahu – na kraju svakog poglavlja je udica, na početku imamo gomilu nepoznanica čija su rješenja posijana cijelom duljinom knjige. Imamo romansu, čak i nekoliko njih, imamo obrate, imamo magiju, imamo povratak u povijest (u neka sretnija ili bizarnija vremena?) i konačno, dobivamo kraj koji kao čitatelji zaslužujemo. U samoj srži romana sve se, dakako, svelo na nesretnu ljubav, iznevjereno prijateljstvo, prijevaru i okrutnost kakvi rezultiraju teškom kaznom i konačnim odrješenjem koje dolazi desetljećima kasnije.
Toplo preporučujem čitanje «Sjene vjetra» (ako ste jednako revni kao ja, vjerojatno je ni sami niste pročitali), nećete promašiti (knjiga je također izvrstan rođendanski poklon, ima dobru prvu stranicu pa kome god je kupite, slavljenik je neće moći odložiti).
P. S. Ne znam što mi je, nešto mi teško idu knjige koje sam uhvatila čitati, no ostanite sa mnom još malo, prebrodit ćemo mi to zajedno!
Post je objavljen 24.01.2010. u 22:18 sati.